Sportsko domoljublje

Postoji zdravo i nezdravo domoljublje. Zdravo je dotle dok se svojim dičiš, a tuđe poštuješ, ili ga barem ne diraš - ni djelima ni riječima. Čim se prijeđe ta granica više se i ne radi o domoljublju, a poglavito ako je riječ o neprimjernom ponašanju dijela publike na javnim nastupima, sportskim natjecanjima i sl. Najviši stupanj domoljublja su dobra djela, velika ostvarenja, bilo u umjetnosti, kulturi, znanosti, sportu, ali i dobra djela plemenitosti, dobrote, humanosti i sl.

Onaj tko ne može načiniti veliko djelo, neka načini dobro djelo. Dakle sve ono što se napravi za dobrobit ljudi jeste istovremeno i čin domoljublja prema svome narodu i prema svojoj domovini. Mi, kao malobrojni narod, koji se još uvijek bori da dobije i učvrsti u slobodi svoje mjesto pod suncem, trebamo njegovati domoljublje i to u svim njegovim mogućim dobronamjernim oblicima i manifestacijama.

 A sportsko domoljublje, koje svijet najviše gleda, na svim meridijanima i paralelama - najbolji je poslanik naših narodnih i državnih promocija koji učvršćuje naš položaj pod suncem u slobodi.

Naši crveno bijeli kockasti sportski dresovi, u kojima naši sportaši na međunarodnim sportskim natjecanjima, ostvaruju zavidne sportske rezultate kao gotovo nijedan drugi narod; bilo u nogometu, rukometu, košarci, skijanju, tenisu, atletici i sl. je naš najbolji i najuočljiviji brend, ozračje, prepoznatljivost – po kojem nas po svojoj originalnoj sportskoj dresuri odmah na svojim ekranima prepoznaju svi gledatelji pa bilo gdje u svijetu da nas gledaju.

Ta naša sportska dresura koja se toliko prepoznatljivo razlikuje od bilo koje druge dresure, bilo kojeg drugog naroda na svijetu – je istovremeno naše najsnažnije oružje našeg javnog domoljublja, a istovremeno i najjača nacionalna koheziona snaga koja ujedinjuje naš narod u jedno tijelo i u jednu dušu. I to sav naš narod, kako domovinski, jednako tako i onaj vandomovinski, i onaj u dijaspori rasuti gotovo po cijelom svijetu.

Evo, i naši rukometaši ne prvi put ponovno uzbuđuju svako hrvatsko srce, i onih mladih i onih starijih, i muška i ženska, i u domovini i u svijetu. Istovremeno to sve utjeruje i strahopoštovanje našim sportskim rivalima, pa i zavist i velikih nacija koje na sportskom terenu „pregazimo“ hrabro, muški, dostojanstveno, ali i u fair play.

Ne smijemo zaboraviti da je to rezultat prvenstveno nacionalne slobode koju je hrvatski narod ostvario, u gotovo nemogućim uvjetima u vrijeme Domovinskog rata. Ostvareni su uvjeti da u našoj Hrvatskoj rascvjeta na tisuće cvjetova. Više nam nitko ne može podrezivati krila, pa naša ptica, naša Hrvatska leti i dalje nego što su mnogi mogli i zamisliti. Stoljećima zatvarana u kojekakve političke kaveze i krletke, nije izgubila snagu svojih krila, nije izgubila duh svog poleta, nije izgubila duh svog zanosa, nije izgubila svoj san, već ga je pretvorila u dugo sanjanu, a sada - dosanjanu javu. Zato našim gromovima, da ne kažem „paklenima“, jer ta riječ ne odražava njihov duh i duh cijele Hrvatske, želim sami vrh uspjeha – na strahopoštovanje cijelog sportskog svijeta, na ponos nam drage domovine.

U Zagrebu, dan uoči finalnog susreta rukometaša Hrvatska – Francuska. Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati...!

Mile Prpa

{mxc}