Dvadeset prvo stoljeće u koje smo već dobrano ugazili ne obećava ništa dobro.

U povijesti svijeta, malo koji narod ima puna tri plačuća (tragična) stoljeća poput Hrvatske.

Kako su Hrvati vodili najžešće ratove s Turcima u 16. i 17. stoljeću, ta dva stoljeća nazvana su “duo plorantes Turcisaecula Croatiae” – “dva plačuća stoljeća Hrvatske”, jer bila su puna tragedije, ali i besprimjernog junaštva i hrabrosti u srazu malog naroda prema tada najvećoj sili na svijetu Osmanskom carstvu koje se prostiralo na današnjih 40 država. Bila je to borba između miša i lava.Taj mali miš u toj neravnopravnoj borbi znao je zadobiti i brojne rane, ali je znao zadati i udarac i snažni ugriz tom lavu, da se više puta morao povući s bojnog polja, ne pokupivši sa sobom ni svoje brojne mrtve.

Treće i najtragičnije plačuće stoljeće bio je dvadeseti vijek, u kojem je stradanje hrvatskog naroda dovedena do maksimuma, do nezamislivih razmjera tragedije, čije posljedice i dan danas i te kako osjećamo, da ne kažem da smo demografski toliko uništeni, da se po tom pitanju ne možemo oporaviti još najmanje narednih stotinu godina.
Godina 1918. po posljedicama najtragičnija je godina u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.

U njoj se sabrale sve iluzije tzv. Ilirskog pokreta, sav idealizam jugoslavenstva biskupa Strossmayera i njegove Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnoti, sve orjunaštvo i autonomaštvo, od onog istarskog do onog dalmatinskog, sve italijanaštvo, sve velikosrblje, a posebno pravoslavlje u Hrvatskoj, sve metamorfozirano u Hedervary“svetosavlje” najviše za vrijeme bana Khuena Hedervaryja, i pod vodstvom Srbijanske pravoslavne (svetosavske) crkve. Sve sama opća politička naiva!

Stoljećima prije 1918. g. Hrvatska je imala pučanstvo od Hrvata katolika i Hrvata pravoslavaca, koji su pripadali grkoistočnim parohijama:

Prije 1. svj. rata, na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.

Te parohije bile su prva i prava Hrvatska pravoslavna crkva, iako se tako formalno nisu zvale.

Brojna imena poput Petra Preradovića, Dmitrija Demetra, Josipa Runjanina, Sime Matavulja, fedmaršala Svetozara Borojevića, Nikole Tesle i brojnih drugih hrvatskih pravoslavaca dio su hrvatske povijesne kulturne i znanstvene baštine.

Ali, uglavnom za vrijeme vladanja bana Khuena Hedervaryja, a nešto i prije, hrvatskim i bosansko hercegovačkim prostorima, razmilili su se (uz prešutno odobravanje austro-ugarskih vlasti) srbijanski (svetosavski) pravoslavni popovi i decenijama su uvjeravali pravoslavne prečane, (koje inače povijesni izvori spominju kao “Ortodoksne Vlahe”) s ovu stranu Drine da njihov Car nije u Beču, već da je njihov Car (Kralj) u Beogradu. Uporno, ali nažalost i uspješno, ogromnu većinu tih hrvatskih pravoslavaca, porijeklom Vlaha, pretvorili su u Srbe, prečane. Nakon odlaska bana Khuena Hedervaryja s vlasti, u Hrvatskoj je 1906.g došla RadićTragedijaU sukobu s Titovim partizanima i komunistima koji su se borili za vlast Beograda i Staljina, hrvatski narod je doživio neusporedivo najveću tragediju u cijeloj svojoj povijesti. I to pretežno u vrijeme poraća, dakle u miru.na vlast Hrvatsko-srpska koalicija i ostala na vlasti sve do 1. prosinca 1918.g. kad su odigrali najvažniju velikosrpsku rolu – stavljanjem Hrvatske i svih drugih područja koja se nalazila u sastavu Austro-Ugarske - pod dinastiju Karađorđevića. To nije bila izdaja, već to je bila situacija koja je bila još niža od bezuvjetne kapitulacije. Uzalud je glas vapijućeg u pustinji Stjepana Radića govorio,: “Ne stvarajte jedinstvenu vladu s Beogradom, ne idite u Beograd kao guske u maglu.” Nakon toga je uslijedio pogrom Hrvata, a vrhunac dosegao ubojstvom Stjepana Radića i drugih u Narodnoj skupštini u Beogradu.

Potom, u dvadesetom stoljeću naziruće nastupanje fašizma, Nakon naleta Hitlerovog i Musolinijevog nacifašizma na Hrvatsku, njihovim padom Hrvati su pali pod dugoročnu brutalnu vlast komunista udruženih s politikom velikosrblja, a posebno i komunizma u svijetu, poglavito na Europskoj sceni, koji je do temelja brisao sve nacionalne vrijednosti, kulturu i svjetronazore, vjeru u svakoj državi gdje se pojavio, uz tolike nebrojene žrtve, što je Komunističke partije pretvorilo u najveće i najokrutnije terorističke organizacije u cjelokupnoj povijesti svijeta.

U sukobu s Titovim partizanima i komunistima koji su se borili za vlast Beograda i Staljina, hrvatski narod je doživio neusporedivo najveću tragediju u cijeloj svojoj povijesti. I to pretežno u vrijeme poraća, dakle u miru.

Izjava Milovana Đilasa to nedvojbeno potvrđuje: „Oni (Hrvati) morali su umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Dakle, Tito Rankovićumrli su na najsvirepiji način ne toliko zbog krivnje ili uzroka u prošlosti, već uglavnom zbog komunističke projekcije budućnosti u kojoj za njih nije bilo mjesta”. Ili ona druga poznata njegova rečenica- “Takvo zlo koje smo mi učinili Hrvatima, ne poznaje cjelokupna povijest europske civilizacije”.

Novi nalet na Hrvatsku i BiH dogodio se 1991.g. kao brutalna agresija Srbije i Crne Gore, realizirana kroz Titovu ostavštinu - Jugoslavensku narodnu armiju. Punih pet godina, pred očima tzv “uljuđene” Europe došlo je do BiHI najnovija zbivanja u BiH, ne mirišu na dobro, gdje se nastoji istjerati iz BiH vjekovno, domicilno hrvatsko stanovništvo. A obzirom na izmjenjenu geopolitiku i veliki utjecaj Rusije u Srbiji i Republici srpskoj, kao i utjecaj Turske u bošnjačkom mentalitetu, te okretanjem Turske prema Rusiji i naglim slabljenjem desnog krila NATO saveza u jugoistočnom dijelu, nazire se i mogući novi rat s nesagledivim posljedicama.stravičnih razaranja i ogromnog broja žrtava, a ta i takva Europa nije htjela ni prstom mrdnuti da se to zaustavi.

Tim ratom je i pobjedom Hrvatske, okončano dvadeseto stoljeće kao treće plačuće stoljeće u povijesti hrvatskog naroda.

Ni dvadeset prvo stoljeće u koje smo već dobrano ugazili ne obećava ništa dobro.

Poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, izvršen je 2000. g. gotovo da bi se moglo reći 3. Tuđmansiječanjski puč, kad su u organizaciji hrvatskih političkih liberala tada komunisti ponovno vraćeni na vlast u Hrvatskoj. Bio je to jedinstven i nevjerojatan događaj u postkomunističkoj Istočnoj Europi.

Tim činom su snažno ojačale lijeve antihrvatske snage koje nikada nisu htjele hrvatsku neovisnu državu. Došlo je do masovne smjene domoljubnih kadrova na svim razinama. Negativne posljedice tog puča još će biti dugotrajne, a Hrvatskoj i njenom narodu nanesen je veliki udarac iznutra, i to od strane onih od kojih se to ni najmanje nije moglo očekivati.

I najnovija zbivanja u BiH, ne mirišu na dobro, gdje se nastoji istjerati iz BiH vjekovno, domicilno hrvatsko stanovništvo. A obzirom na izmjenjenu geopolitiku i veliki utjecaj Rusije u Srbiji i Republici srpskoj, kao i utjecaj Turske u bošnjačkom mentalitetu, te okretanjem Turske prema Rusiji i naglim slabljenjem desnog krila NATO saveza u jugoistočnom dijelu, nazire se i mogući novi rat s nesagledivim posljedicama.

Mile Prpa

Ned, 19-08-2018, 08:18:00

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).