''Sve za EU'' ili ''Ne u EU''?

Hrvatska vlast nema sreće s Europskom unijom. Opet se šuška iz ''pouzdanih diplomatskih izvora'' da pregovori vjerojatno neće biti dovršeni ni do kraja lipnja. Hrvatska sve više sliči na onog Kafkina seljaka koji čeka ''pred zakonom''. Umirući on rukom pozove vratara, kojega je duge godine molio i podmićivao da ga pusti unutra, u zakon, i upita ga kako to da sve te godine nitko drugi nije pokušao ući kroz ta vrata. Vratar mu reče:

''Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim''.

Kafkina parabola kao i sve uspješne parabole govori o jednoj arhetipskoj ljudskoj situaciji, stoga je primjenjiva na različite društvene, političke i sudbinske kontekste. Ona je antiteza junačkog pohoda, pustolovne ''potrage za zlatnim runom'' – ona govori o iznevjerenom čekanju, nenagrađenoj vjeri i strpljivosti. Hrvatska možda neće dočekati da joj Stefan Fuelle propći: ''Ovaj ulaz bješe za vas određen. A sada idem da ga zatvorim''. Možda, ali da bi se to izbjeglo, krajnje je vrijeme da se postave neka pitanja i na njih daju suvisli odgovori. Pitanje ulazak u ili neulazak u EU postalo je ključno nacionalno hrvatsko pitanje početkom ovog tisućljeća. Slično kao i pitanja ulaska ili neulaska Hrvatske u južnoslavensku zajednicu nakon sloma Austro-Ugarske monarhije početkom prošlog stoljeća. Glavni argument za ulazak i tada je bio sličan: ne možemo sami, veliki nam to neće dopustiti, bolje da se udružimo sa Srbijom nego da nas progutaju Italija, Ugarska i tko sve ne. Sada, doduše, udruživanje ide u suprotnom smjeru, ali strah od samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini je isti.

Deset proteklih godina sve smo podredili ulasku u EU. Sanaderov manijakalni eurointegracionizam nerijetko je poprimao groteskne razmjere, Mesić u tom pogledu nije bitno zaostajao, s tim da je on za osobne nazovidržavničke posjete preferirao neke egzotične izvaneuropske destinacije kao što su Libija, Kazahstan, Kuba, Mongolija ... Sva ta politika, uključivši i Račan-Budišino pripremanje terena za veliku obmanu s elementima veleizdaje, iscrpljivala se u besmislenom škrabanju ''domaćih zadaća'' dobivenih od drugorazrednih briselskih činovnika i kontinuiranom pljačkanju vlastitog naroda. Nakon tih deset godina teško je razlučiti u kojoj su mjeri zemlju devastirali bezobrazni zahtjevi Bruxellesa, a koliko grabež domaćih kompradora, briselskih poslušnika. Bilo kako bilo, glavni i jedini strateški politički cilj, ulazak u EU, nismo ostvarili. Uvijek je nešto falilo, a bilježnice naših ''ponavljača'' crvene se od profesorskih packi iz Bruxellesa. Ako se i smiluju pa nam najesen i dopuste završetak pregovora uz obvezni ''monitoring'', Bog zna dokada će trajati ratifikacija pristupnog ugovora u europskim parlamentima. U ovako nesređenoj zemlji sijaset je i opravdanih razloga da nas stopiraju, premda ja nekako predmnijevam da će iznalaziti one najneopravdanije i najapsurdnije. Kao i dosada.

U posljednje vrijeme u javni prostor konačno su se uspjeli probiti i glasovi koji se protive ulasku u EU. Od političkih stranaka u tome je najdosljednija ''Jedino Hrvatska'' koja se s jasnih suverenističkih pozicija ulasku protivi još od svog osnutka 2007. godine. Logika njihova protivljenja načelne je naravi, a proizlazi iz stava da je temeljna značajka države suverenitet i da ga se ne može dijeliti niti na koju drugu asocijaciju prenositi. Učinimo li takvo što, onda je bio besmislen Domovinski rat i izlazak iz Jugoslavije. Zanimljivo je da je premijerka Kosor nedavno najavila da će potpisivanje pristupnog ugovora biti ''poklon Hrvatskoj za dvadesetgodišnjicu njenog osamostaljenja''. Ironično je da se da se kao dar za blagdan državnog osamostaljenja nudi dragovoljno odricanje od istog. To bi bilo kao da mladcu koji slavi dvadeseti rođendan poklonimo napunjen pištolj uz obavezu da cijev stavi u usta i povuče okidač. Snažnu antieuropsku kampanju pokrenula je u posljednje vrijeme HSP, a njezin novi stari član Ante Prkačin za svoju protueuropsku retoriku dobio je i respektabilan medijski prostor, emisiju Nedjeljom u 2 Aleksandra Ace Stankovića. S novopridošlim antieuropejcima antiintegracionistička argumentacija nije bitno dobila na snazi, štoviše stječe se dojam da tom šumom sve više vršljaju lovci koji pucaju u prazno. Tako se Anti Prkačinu omakla tvrdnja da za izlazak iz EU treba dopuštenje svih članica, što nije točno premda je sam eventualni izlazak iz te asocijacije puno kompliciraniji nego što bi se moglo pretpostaviti, s obzirom na činjenicu da je ulazak dragovoljan. Stoga, čini se da bi trebalo te argumente suvislo posložiti i obrazložiti, a isto tako i sučeliti ih s protuargumentima. Dakle, argumenti protiv ulaska u EU su:

1. Gubitak suvereniteta. Tu treba biti dokraja jasan: nakon što, u dokumentima EU predviđeno, većinsko odlučivanje stupi na snagu, a konsenzus ode u povijest, stvarni suverenitet Hrvatske u EU bit će manji od suvereniteta kakvog smo imali u okviru bivše SFRJ.

2. Gubitak teritorija. Jadransko more postaje europsko more, dakle hrvatsko, ali finsko, grčko, talijansko, njemačko, češko itd. pri tome, bojati se nije, naravno, Čeha – nego Talijana!

3. Postupni gubitak hrvatskog vlasništva nad preostalim resursima kao što su vode, šume, poljoprivredno zemljište itd. Naravno, nigdje u pristupnom ugovoru ne piše da to moramo predati strancima, ali s obzirom na financijsku moć zapadnoeuropskih korporacija i pojedinaca, logično je zaključiti da će sve što im od prirodnih bogatstava bude zanimljivo, stranci vrlo brzo pokupovati.

4. Demografski krah. Europskoj uniji Hrvatska je zanimljiva kao prostor, dok za Hrvatima, a bogme ni Srbima, baš i nisu ludi. Projekcije naših demografa su da će domicilno stanovništvo, nastave li se sadašnji trendovi, biti sve starije i sve malobrojnije. U takvoj situaciji logično je da će imućnije zapadnoeuropsko stanovništvo kupovati kuće i naseljavati se u Hrvatskoj, što zbog klime i prirodnih ljepota, što zbog činjenice da će život tu ipak biti jeftiniji i ugodniji nego u zagušljivim europskim gradovima. S obzirom da će imati sva politička prava kao i domicilno stanovništvo, te pridošlice mogle bi ubrzo preuzeti i lokalnu vlast u manjim mjestima, a dugoročno biti značajan politički faktor na regionalnoj ili čak državnoj razini. No, ti eventualni doseljenici iz EU ipak neće biti velik problem jer za pretpostaviti je da će biti riječ o starijoj populaciji, financijski osiguranoj. Problem bi mogli biti imigranti ako politički moćnije zemlje zapadne Europe odluče da bi Hrvatska mogla biti idealan sabirni centar za imigrante iz Afrike i Azije željne boljeg života na Zapadu. Uzimajući u obzir nesposobnost naših elita da se odupru bilo kakvom diktatu iz EU, taj se scenarij doimlje prilično izglednim. U tom slučaju došlo bi do definitivnog kraha domicilnog stanovništva i naši bi unuci bili stranci u vlastitoj zemlji.

5. Gubitak financijske suverenosti, kao i drugih poluga gospodarske politike, poput politike poticaja, carina i sl., gospodarsko zaostajanje Hrvatske vjerojatno će biti zacementirano.

6. Put u EU kao put u Zapadni Balkan. Često se kao glavni argument za ulazak u EU ističe da je ulazak u Europsku Uniju bijeg od drugih balkanskih država. To je glupost prve vrste. Prvo, geografiju ne možemo mijenjati. Drugo, upravo Europska unija inzistira na regionalnoj suradnji kao nužnom preduvjetu za ulazak u EU. U to ime Hrvatska je bila prisiljena potpisati veći broj bilateralnih i multilateralnih sporazuma temeljem kojih su policija, pravosuđe i gospodarstvo zapadnog Balkana već sada dobrano uvezani. I tom uvezivanju ne nazire se kraj. U konačnici, kada jednom i Srbija bude u EU, tko nam jamči da Zapadni Balkan neće biti podasocijacija EU? Svi znakovi iz europske politike vuku u tom smjeru, a mi, kao što rekoh, nemamo političku elitu koja bi se tome suprotstavila. Zašto je nemamo? Opet zbog politike EU i USA. Upravo su Amerikanci i eurobirokrati učinili sve da detuđmaniziraju Hrvatsku i na vlast dovedu poslušnike. Svatko tko se protivio beskičmenjačkoj politici, maknut je na ovaj ili onaj način. Toga su svjesni i predstavnici političke elite, pa je teško ijednoga čuti da kaže štogod protiv ''Regiona'' ili, ne daj Bože, protiv EU.

7. Status hrvatskog jezika. Iako nas političari uvjeravaju da će hrvatski jezik biti priznat kao službeni u EU, vidjeli smo iz čitanja presude Gotovini i Markaču što bi to moglo značiti u praksi.

Argumente protiv ulaska mogao bih nizati i dalje, no mislim da je i ovo sasvim dostatno. Pokušajmo naći neki razlog za ulazak! Slobodno tržište? A što bismo to mi mogli prodati Europi kada uđemo, a da to ne možemo već sada? Europa je puna kineske i japanske robe, grčke baš i nema previše. Tko je u EU: Kina i Japan ili Grčka? Moći ćemo bez putovnice preko granice? Velika stvar, kao da je problem izvaditi putovnicu! Uostalom, velika većina građana je ionako ima. Hrvatski građani će se moći zapošljavati u zemljama EU? Tek nakon sedam godina, čini mi se, ali to nije presudno, onaj tko ima što ponuditi zapadnom tržištu radne snage, i danas to uspješno čini. Ah, moći ćemo ''povlačiti sredstva iz EU''! to s ''povlačenjem sredstava'' prilično je neizvjesno, potrebni su programi, vlastita inicijalna sredstva i, konačno, odobrenje EU. No jedno je sigurno, točno se zna svota koju ćemo godišnje uplaćivati u ime članstva, pozamašna svota za hrvatske prilike. Budimo iskreni sami sebi, nema tako valjana argumenta zbog kojeg bismo hrlili u EU! No, kada ih se s tim suoči, zagovornici ulaska se obično uhvate one o nepostojanju alternative ulasku EU. Kažu, lako je kritizirati ali koju alternativu nudite vi koji se protivite ulasku u EU. To je, po meni, obični trik, zamka. Ako nam nitko iz EU neće dati novac ili na koji drugi način srediti naše probleme i ako sami nismo u stanju riješiti svoje probleme, onda ćemo podjednako propasti i u EU i izvan nje! Dakle, ulazak nije nikakvo rješenje! Nažalost, kao nasljedstvo dugogodišnje podređenosti centru izvan Hrvatske kod našeg stanovništva razvila se mutna predodžba kako smo mi mali i nesposobni te nismo u stanju upravljati vlastitom državom i vlastitom sudbinom. Sve kad bi u tome bilo i istine, svejedno nam neće pomoći to da svoju sudbinu predamo nekome drugome u ruke. Zar je tako teško pojmiti banalnu činjenicu da ipak nikome nije stalo do nas koliko nama samima!? Alternativa ulasku, naravno, postoji, to je samostalnost, ta u svijetu postoje tolike samostalne države, nekima ide bolje, nekima lošije, no nijedna ne nudi svoju nezavisnost nekome drugom da je preuzme. Uostalom, ni mi još nismo u EU, na vlasti imamo ljude bez prevelikog znanja, poštenja ili karizme, pa svejedno funkcioniramo, štoviše bolje nego Grčka ili Bugarska. Da smo ona silna sredstva i energiju uloženu u približavanje Uniji, iskoristili u neke druge svrhe, država bi nam funkcionirala i puno bolje.

No ipak ima jedan vrlo jak argument za ulazak u Europsku uniju. Kojeg, začudo, nitko ne spominje! Ni zagovornici ni protivnici ulaska! To je strah, goli strah. Naime, nisam siguran da bi nas isti oni koji nas ovako bezočno ucjenjuju dok nastojimo pristupiti EU ostavili na miru kada bismo rekli: Ne, hvala, ne želimo u EU! Štoviše, siguran sam da bi poduzimali sve da nam destruiraju državu, mobilizirali bi svoje ''civilne udruge'', vršili gospodarski, financijski i politički pritisak na nas, a nije isključena ni organizacija ''naoružane oporbe'' kao izgovor za izravnu intervenciju. Vidimo što se Libiji događa. Zato bi put neulaska u EU iziskivao snažnu političku osobnost na čelu države, čovjeka sposobnog i voljnog nositi se sa svim tim pritiscima, a uz to i čovjeka s karizmom kojemu bi narod vjerovao. Ukratko, čovjeka Tuđmanova formata. Nažalost, ja takvog trenutno ne vidim. Čini mi se da i narod instinktivno osjeća tu pat poziciju u kojoj se nalazimo, pa u anketama glasa protiv EU, dok bi na referendumu ipak moglo prevagnuti ''za''. O trećoj mogućnosti, onoj da nas zadesi sudbina Kafkina seljaka dosada, čini se, nitko nije ozbiljnije razmišljao. A nije isključena ako se ova igra batine i batine u obliku mrkve između EU i Hrvatske nastavi unedogled.

Nakon što sam završio ovaj tekst došla je vijest da je Barosso najavio kako će pregovori ipak biti završeni ovoga mjeseca. Ali naivno je misliti da time igra mačke i miša između EU i Hrvatske prestaje. Ona se zapravo intenzivira.

Damir Pešorda