Je li Hrast uistinu Hrvatski rast?

Ovih dana utemeljena je još jedna stranka s ciljem da se spriječi rasipanje glasova na mnoštvo 'desničarskih' stranaka. To je već postao hrvatski politički običaj. Tako su nastale stranke poput Hrvatskog zvona, Jedino Hrvatske, Stranke hrvatskog zajedništva i još neke. I sam sam, na poziv Milovana Šibla, sudjelovao 2007. u jednom takvom pokušaju, u osnivanju pokreta i stranke Jedino Hrvatska. Uspjeh je bio obrnuto proporcionalan uloženoj energiji, a uložena je velika energija i značajna sredstva.

Dotada je Sanader na čelu HDZ-a već bio počinio glavninu svojih izdajničkih poteza, a ljudi su svejedno glasovali za njega. Štoviše, pometena je ne samo Jedino Hrvatska, nego i HSP, koji predstavljao kakvu-takvu domoljubnu opoziciju Sanaderovu HDZ-u i Stanimirevićevu SDSS-u. Takozvano 'desno biračko tijelo' odlučilo je da njegove interese bolje tumači Ivo Sanader od Ivica Pašalića, Milorad Pupovac bolje od Ante Đapića, general Rade Bulat od generala Ljube Ćesića Roj sa. Narod je rekao svoje, i to je to.

Slikanje sa zastavom EU

Novoosnovani pokret i stranka 'Hrvatski rast' (kratica HRAST) krenuo je potkraj ove 2010. kao i Jedino Hrvatska potkraj 2006. -okupljanjem oporbenih pojedinaca i stranaka i konferencijom za tisak. Razlika je samo u tome što se promocija Jedino Hrvatske dogodila u Lisinskom, a promocija HRAST-a u Europskom domu. Inicijalni skup Jedino Hrvatske izazvao je relativno snažan odjek u javnosti, Mesić je događaj nazvao 'balom vampira', dok je promocija HRAST-a prošla gotovo nezapaženo u sjeni strke oko Sanaderova traljavog i paničnog pokušaja bijega. Međutim, ono što čini određenu prednost HRAST-a u odnosu na sličnu inicijativu pred izbore 2007. je da se uz isturene ljude ( M. Tuđman, H. Hitrec, J. Jurčević, I. Relković, L. Ilčić, Ž. Markić) ne mogu vezati nikakve pretvorbene ili financijske afere, niti stigma bahatosti i primitivizma koja se često olako pripisuje državotvornim političarima.

No isto tako nedostaje im i političko iskustvo, osim Tuđmana i Hitreca nitko od njih nije dulje prisutan u političkom životu. Jurčević se, doduše, aktivirao tijekom posljednjih predsjedničkih izbora, a ranije je nastupao uglavnom kao intelektualac, povjesničar. Ostali su mahom iz građanskih udruga konzervativne orijentacije. Tu može biti i prvi problem ideološke naravi, dok su Tuđman i Hitrec liberalnih ili socijaldemokratskih pogleda na neka važna pitanja, ostatak skupine je, čini mi se, blizak strogom katoličkom svjetonazoru. Čini se daje ta neodređenost glede programskih pitanja i jedna od glavnih crta planiranog pokreta u cjelini. Tako su se u svom prvom javnom nastupu slikali s velikom zastavetinom EU u pozadini.

U naknadnom pojašnjenju njihovih namjera i programa Hrvoje Hitrec glede EU piše: 'Doktor Miroslav Tuđman točno je rekao što mislimo o EU - da može i mora biti samo savez ravnopravnih država, a nikako naddržava koja bi poništila ili pokušala poništiti državnu individualnost neke države članice.' To su lijepe želje, ali nije jasno kako bi dr. Miroslav Tuđman mogao određivati kakva 'može i mora' biti EU!? Lisabonski ugovor i mnoštvo drugih dokumenata koji određuju to pitanje već postoje i već po njima države članice nisu ravnopravne, a preglasavanje je ozakonjeno, prema tome - Hrvatska se može samo odrediti prema toj i takvoj EU, a nikako diktirati kakva će ta EU biti. Lijepo narod kaže: 'U kolo kad hoćeš, iz kola kad puste'.

Stoga bi možda jasnije bilo da su predstavnici HRASTA-a jasnorekli da žele Hrvatsku u EU, ali da će se boriti u okviru eunijskih propisa i dane konstelacije političke moći da Hrvatska bude u što boljem položaju. Nevolja je što navlas to isto kažu i HDZ, i SDP, i HNS, i HSS, i HNS, i SDSS, i HSLS, i IDS (oni, doduše, imenicu 'Hrvatska' zamijene imenicom 'Istra'), i HSP, i DC itd. Simpatična je ideja da izborne liste ne kreiraju u stranačkoj središnjici, nego da se pitaju građani koga žele pa da se onda tako stvore liste. Radi se o ideji koja je vjerojatno Jurčevićev doprinos pokretu, jer je on nešto slično predlagao za prošle predsjedničke izbore. Na žalost, vrlo je vjerojatno da od te ideje ne će mnogo ostati do samog trenutka stvarnog kreiranja listi budući da će njezina realizacija biti suočena s gotovo nepremostivim problemima za grupaciju kao što je HRAST, bez znatnije društvene moći i financijskih sredstava. No živi bili -pa vidjeli!

Ideja pokreta HRAST da se, zbog tehničkih razloga vezanih za izborni zakon i liste, formira stranka istog imena te da pripadnici drugih stranaka koji budu na listi pokreta zamrznu članstvo u svojim izvornim strankama i formalno pristupe HRAST-u neodoljivo me podsjeća na slučaj pokreta 'Jedino Hrvatska'. U slučaju 'Jedino Hrvatske' na kraju se dogodilo da je na izbore pod tim egidom izašla jedino 'Jedino Hrvatska'. Ako se scenarij ponovi, na kraju svega imat ćemo samo još jednuizvanparlamentarnu stranku više.

Nitko ne će prijeći izborni prag

Zato mi se čini razumnim glas HČSP-a koji je izišao s priopćenjem da pravaške i druge državotvorne stranke ne bi smjele na ove izbore bez zajedničke platforme, bez nekog suvislog dogovora među tih desetak stranaka. U HRAST-u je, bojim se, samo jedna od tih na koje je HČSP apelirao. Ali razum 'hrvatska desnica' već odavno ne sluša, pa teško je očekivati da će se to dogoditi i ovaj put. I HRAST, i HSP, i HSP dr. Ante Starčević, i HČSP, i Jedino Hrvatska i još desetak strančica pokušavaju pridobiti manje-više iste birače, a uz to ih moraju dijeliti s 'manjim zlom', to jest HDZ-om. Recimo da je to dvadesetak posto birača u ovom trenutku.

Dakle najizglednije je da nitko od njih neće prijeći izborni prag. Da bi se to izbjeglo, moguća su tri scenarija. Prvi, da neka od ovih grupacija uspije potisnuti druge i uvjeriti birače da jedino oni imaju šanse nešto promijeniti, zasada je tome, čini se, najbliži HSP-AS Ruže Tomašić, ojačan Zvonkom Bušićem i njegovim pristašama. Drugi, HRAST da kojim čudom ipak uspije izgurati svoje 'narodne' liste i pri tome se pokaže da je adekvatan broj ljudi uopće zainteresiran za njihov projekt. I treća, da dođe do velike koalicije u koju bi ušla barem većina navedenih stranaka. Bilo koji od ova tri raspleta bolji.je od toga da ostane status quo i da barem pola birača ostane bez zastupnika. Pri tome mislim na dvadeset do dvadeset pet posto onih koji će glasati za ove stranke i isto toliko onih koji će glasati za HDZ misleći, unatoč svemu, da je to manje zlo od 'komunjara'.

Damir Pešorda
Hrvatski list