Farsa

Jedan aforizam, ne sjećam se više čiji, glasi: Neki postadoše poznati na nepoznat način. Za Predraga Matvejevića to se ne može reći. Pročuo se pisanjem otvorenih pisama komunističkim vlastima tijekom ''olovnih godina''. U tim pismima zalagao se kod crvenih moćnika da budu blagi prema politički progonjenim intelektualcima. Bjehu to snishodljiva pisma, bez trunke sumnje u krivicu osuđenih, tek sa stidljivim apelom na općepoznate milosrđe i demokratsku širinu komitetlija. Nije poznato da su Matvejevićeva pisma i za dlaku popravila položaj Vlade Gotovca i ostalih, ali su itekako popravila, štoviše iz ničega stvorila, intelektualni ugled samom autoru. Kako je primijetio akademik Slobodan Novak, Matvejević u svoja pisma nije ulagao stečeni ugled intelektualca, nego ih je pisao da bi taj ugled tek stekao.

Taj skromni početni kapital Matvejević je dalje mudro i oprezno ulagao tako da su njegove dionice ''angažiranog intelektualca'' stalno rasle. No kako je socijalizam kao sustav bio nesklon ikakvom poduzetništvu, prava se prigoda Predragu ukazala s demokratskim promjenama, raspadom socijalizma i dolaskom kapitalizma u naše krajeve. Okretni, iako već vremešni, profesor je hitro reagirao. Strugnuo je iz domovine po kojoj su padale neselektivno ispaljene granate, poneke još iz prošlog rata, u kudikamo sigurnije okružje sveučilišta na ''trulom Zapadu''. Da tkogod ne bi, ne daj Bože, posumnjao u kukavičluk kao uzrok toga strateškog izmještanja, proglasio se disidentom. Kao i Šerbedžiji, Dubravki Ugrešić i nekim drugima, Matvejeviću se put na Zapad - u trenutku kada su istinski domoljubi, koje su njegovi ''drugovi'' na Zapad svojedobno protjerali, vraćali sa Zapada braniti napadnutu domovinu – isplatio. Zapad se naime navikao na svoje omiljene igračke s ''divljeg'' europskog istoka – disidente! Kada je s padom socijalizma ta vrsta iščeznula, dobro su došli i lažni disidenti, zapravo povlašteni miljenici propalog titoističkog režima, što su navedeni redom bili. A ti, nekoć uzorni socijalistički radnici u kulturi, preko noći su otkrili čari neograničene demokracije, liberalizma i ljudskih prava.

Matvejević, koji se svojedobno Ivanu Aralici hvalio da umije dubiti na glavi, što je ovog temeljitog i dubokog čovjeka i pisca navelo da tu zgodu pribilježi teško prikrivajući prijezir – u novoj se situaciji snašao kao riba u vodi. Dubio je sve u šesnaest! I još uvijek dubi! Iako mu je sedamdeset osam godina. Sa stajališta fiziologije i gerontologije to je nedvojbeno zanimljiv fenomen, ali za stanje duha u Europi apsolutno beznačajan. Stoga još više čudi što su se eminentni europski intelektualci diglo u obranu Matvejevićeva ''dubljenja na glavi''. Ovih dana je francuski filozof Bernard-Henri Levy s još desetak intelektualaca, među kojima su i tako zvučna imena kao što su Umberto Eco, Salman Rushdie, Peter Sloterdijk i drugi, objavio u Le Mondu i The Huffington postu dramatičan apel za spas Matvejevića od zatvora.

Levyjev apel nema veze sa stvarnošću. Sudska trakavica oko stare i zastarjele presude Matvejeviću za klevetu pjesnika Milu Pešordu rastegla se, zahvaljujući neuobičajenoj intervenciji Državnog odvjetništva, u beskraj. DORH naime obično reagira kada optuženom nije izrečena presuda, samo je u Matvejevićevom slučaju nakon punopravne presude pokušao istu osporiti. Međutim, svakome je od početka bilo jasno da Matvejević neće u zatvor, uostalom stvar je nedugo nakon izricanja presude otišla u zastaru. I samo je neobjašnjiva intervencija DORH-a ponovo podgrijala tu priču. Vrhovni sud je priziv DORH-a odbacio što je Jergoviću i sličnim kerberima ''antifašističke revolucije koja teče'' dalo prigodu da iznova nabruse svoje bojne sprave i krenu u obranu ''revolucionarnih tekovina''. Sve u svemu, tipična hrvatska komedija zabuna u kojoj se ne zna tko je lud. No sigurno je da su logika i zdrav razum zbunjeni. Matvejevića, koji je i nakon presude slavljen i čašćen od hrvatskih vlasti, a Mesić ga je okitio visokim državnim odličjem, valjda za njegovo eksplicitno nepriznavanje hrvatskog suda, sada brane vodeći europski intelektualci kao da mu u najmanju ruku prijeti sjevernokorejski revolucionarni sud ili fetva kakvog fundamentalističkog ajatolaha. Kao da to nije onaj isti ''uviđavni'' hrvatski sud koji je Glavašu i Norcu odrezao dvoznamenkaste zatvorske kazne, istodobno tražeći izručenje ratnih zločinca agresorske vojske kako bi ih oslobodio krivnje!?

Tužno je i smiješno u isto vrijeme što je nekad herojsko disidentstvo spalo na Matvejevića. Gotovac i Bruno Bušić mora da se okreću u grobu. Tragični događaji iz povijesti, kako reče Marx, ponavljaju se kao farsa. Matvejevićev slučaj svjedoči da je slavni bradonja barem u nečemu bio u pravu.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo