Je li otac mrtav?

Ideolog američkog neokonzervativizma Irving Kristol u eseju ''Život bez oca'' konstatira da je djetinjstvo u razorenim obiteljima generator brojnih problema u suvremenom društvu: ''Jedan od nepobitnih zaključaka moderne društvene znanosti jest da su očevi VIP-ovi (jako važni ljudi) ... Pokazalo se da su gotovo dvije trećine silovatelja, tri četvrtine maloljetnih ubojica te jednak postotak zatvorenika osuđenih na dugogodišnje zatvorske kazne, mladići odrasli bez oca. (I. Kristol: Neokonzervativizam, Algoritam, Zagreb 2004., str. 85.).'' Iako se Kristol poziva na znanstvena istraživanja i dostupne statistike, suvremeni psiholozi će u javnim nastupima nastojati zanijekati, zabašuriti, relativizirati ili barem ublažiti iznesene činjenice. Naime, nije ''politički korektno'' iznositi stavove koji bi išli u prilog tradicionalno shvaćenoj obitelji. S druge strane mediji će se, a i tzv. stručnjaci koje se pita za mišljenje, s licemjernim zgražanjem i loše prikrivenim zadovoljstvom obrušiti na oca zlostavljača u slučaju obiteljskog nasilja, ne zaboravljajući pri tome optužiti konzervativni model obitelji kao glavni uzrok takvih nemilih događaja. No, je li baš tako?

Zagrebemo li malo ispod površine tih pojedinačnih slučajeva, brzo otkrijemo da je u takvim slučajevima nasilja i zlostavljanja konkretna obitelj bila daleko od uzorne tradicionalne obitelji. Brak se tu već bio raspao ili je bio pred raspadom, roditelji su vodili neke svoje ratove preko djece, socijalne službe su žmirile na jedno oko, alkohol, preljub i materijalne poteškoće također su česti saveznici takvih nesreća. Mračna figura razvlaštenog nasilnika koja se kao prijeteća sjenka nadvija nad sudbinom nedužne djece , to je slika oca koju nam posreduju suvremeni mediji. Stvarnost, naravno, toj slici ne odgovara, svi mi svakodnevno susrećemo očeve koji više brinu o sreći vlastite djece negoli i o čemu drugom, većina nas, ukoliko smo i sami očevi, vjerojatno i sebe doživljava tako, ali ... Ona mračna predodžba, skrojena u medijskim laboratorijima ispirača mozgova, sve više prodire u javnost i u stvarnost. Između čekića relativističkog morala i nakovnja konzumerističke prisile na stalnu trku za materijalnim dobrima stradava obitelj. Ponajprije otac jer mu je postala nejasna i preteška njegova uloga, koju ni društvo više ne cijeni niti joj izlazi u susret. Labilniji muškarci u takvoj situaciji postaju hodajući svežanj eksploziva s vrlo kratkim fitiljem.

Ovih dana je cijelu Hrvatsku šokirala tragedija u zagrebačkoj Dubravi gdje se jedan prolupali otac na monstruozan način osvetio bivšoj supruzi ubojstvom njihovih dviju kćeri. U konkretnom slučaju pozadina je vjerojatno psihopatološke naravi jer iole normalan čovjek ne može učiniti takvo što. No, ja se nekako pribojavam da nije samo to u pitanju, nego da se i taj slučaj uklapa kao detalj u jednu širu sliku. Prvo je stvoren klišej ''oca monstruma'' koji nije imao puno veze sa stvarnošću, makar se u stvarnosti izolirani primjeri mogu naći za gotovo bilo što, a onda se u taj klišej polako utjeravaju stvarni ljudi. Kao stoka u klaonicu. Čovjek je, rekoše ne samo klasici marksizma, društveno biće. On tu svoju društvenost živi prije svega kroz određene društvene uloge, jedna od njih je, i to ona primarna, i uloga oca. Ukoliko se kroz duži vremenski period neka društvena uloga suptilno preoblikuje u vlastitu suprotnost, mnogi će se, obično oni slabije psihološke konstitucije, naći zbunjeni, izgubljeni, izbezumljeni – i učinit će upravo ono što preoblikovatelji od njih očekuju. Uklopit se u umjetno stvoreni negativni stereotip.

Španjolski filozof Miguel de Unamono je još dok je dvadeseto stoljeće bilo mlado uočio paradoks moralnog parazitizma: ''Izdvojen pojedinac može podnijeti život i lijepo ga proživjeti, čak herojski, a da ni najmanje ne vjeruje niti u besmrtnost duše, niti u Boga, ali on živi život duhovnoga parazita. Ono što zovemo osjećajem časti je, iako u ne-kršćana, kršćanska tvorevina. (Miguel de Unamono: O tragičnom osjećanju života, Alfa, Zagreb 2002., str. 24.)''. No taj kolektivno akumulirani rezervoar vrijednosti i putokaza moralno ispravnog ponašanja, ukoliko se ne obnavlja iz vjere u Apsolut, vremenom se troši i sahne. Spomenuti Kristol to rezimira na sljedeći način: ''Više od stoljeća i pol kritičari društva upozoravaju nas da građansko društvo živi od akumuliranog kapitala tradicionalne religije i tradicionalne moralne filozofije; kad se taj kapital istroši, legitimnost građanskog društva postat će još upitnija. ( Neokonzervativizam, str. 115.)''. A dotle će, usuđujem se dodati, društvene uloge kakve poznajemo biti potpuno destruirane. Neće ''umrijeti'' samo 'otac', nego i 'majka', 'sin', 'kći', 'sestra', 'brat', 'rođak', 'dragi', 'draga' i 'ljubav' kakvu poznajemo a u nasljeđe nam ju je ostavio, navodno mračni, kršćanski srednji vijek.

Danas se na sve strane govori o moralnom relativizmu. Često i sam koristim tu sintagmu, pa i u ovom tekstu. Pokušamo li pak definirati relativizam, obično dođemo do tvrdnje kako je relativizam shvaćanje po kojem ne postoji nikakva krajnja, neupitna instanca koja bi bilo koji stav, vrijednost ili mišljenje mogla potvrditi kao istinite ili lažne. Međutim, procese koji nagrizaju naše društvo možemo promatrati i na drugi način, kao premještanje Krajnjeg Ovjerovitelja iz jedne sfere u drugu, iz područja jasne, otvorene, suosjećajne, bratske i bitno demokratske kršćanske vjere u sferu elitnog, zatvorenog, neproničnog kulta. Sad što srce tog kulta nisu više poganski svećenici, nego financijska, politička, znanstvena, pravna i umjetnička elita – ne mijenja ništa bitno. Dakle, bojim se da je recentni relativizam samo prijelazna faza, nešto kao kolektivna anestezija za što bezbolnije i neprimjetnije izmještanje Ovjerovitelja s njegovog naravnog mjesta. Talijanski mislilac Luigi Giussani kaže: Matematika, znanost i filozofija su potrebne za razvitak povijesti čovjeka, one su osnovni uvjeti civilizacije. Ali čovjek bi mogao vrlo dobro živjeti i ne znajući da se Zemlja okreće oko Sunca; međutim, ne bi mogao živjeti bez moralne sigurnosti. Ako ne može sa sigurnošću prosuditi ponašanje drugog prema sebi, čovjek ne može živjeti. (Luigi Giussani: Religiozni smisao, Verbum, Split 2002., str. 40.)''. Tu sigurnost može nam dati samo cjelovita slika svijeta, s manje-više općeprihvaćenom hijerarhijom vrijednosti i ljudskom srcu i umu bliskim Ovjeroviteljem istih.

Nesretna žena iz Dubrave koja je u ranu zoru otvarala vrata svom bivšem mužu, očito nije ni približno točno prosudila njegovo ponašanje. A nije ni mogla jer se 'sigurnost' u njihovom odnosu davno prije istopila. I uzaludna je sad povika na socijalne službe, policiju, politiku, državu, a upravo se na račun navedenih izlijeva najviše žuči ovih dana po internetskim forumima. Ljudi su medijski instruirani da uvijek traže krivce u nekim službama, koje su po naravi bezlične i hladne. U sve kao da je usađen osjećaj da bi se država trebala pobrinuti o njima, srediti njihove bračne nesuglasice, odgajati njihovu djecu, brinuti se za njihovo materijalno blagostanje, utješiti ih kad su nesretni, oprostiti im nestašluke kad su sretni ili bahati, čuvati ih dok voze dvjesto na sat, miriti ih sa susjedima, liječiti njihove boljetice, spriječiti bore i starenje ... Ukratko, što smo ''napredniji'' - postajemo infantilniji. Svi smo spremni za dobitak na lotu, nitko za patnju. A tako se patnja samo umnaža. S druge strane državi, to jest političkoj eliti, ta infantilnost odgovara jer im olakšava manipuliranje ljudima.

Cijeli život radim s mladim ljudima, učenicima i studentima, pa mi se čini da ponešto o mladeži i znam. Ono što mogu potvrditi iz prve ruke jest da je mladićima odrastanje bez oca velika trauma, rana u mladom biću koja teško zacjeljuje. I nikakva društvena skrb ne može adekvatno nadomjestiti stvarnog, prisutnog oca. On je uostalom, uz majku, ono prvotno vrelo ''moralne sigurnosti'' o kojoj Giussani govori. Pri tome su, paradoksalno je, čak u prednosti ona djeca čiji je otac umro ali je ostavio časnu uspomenu u obitelji, od one čiji su očevi živi a za njih ne mare ili im majka ne dopušta da mare. To su, naravno, samo moji dojmovi na osnovu iskustva, ali možda i određenih predrasuda. Ta tko je u potpunosti imun na njih! No, onu ranu u pogledu adolescenta koji odrasta bez oca treba biti slijep pa ne vidjeti. Zato je još i mučnije čitati zloguke vijesti koje su se nekako zaredale u posljednje vrijeme o tome kako očevi dižu ruku na vlastitu obitelj. Meni je to puno uočljiviji i bolniji pokazatelj moralnog posrtanja našega društva od korumpirane politike, čudnovatih životnih stilova, sveprisutne pornografije i kriminala.

Je li otac mrtav? Nije još. Ali sve češće ubija vlastitu djecu. To je pouzdan znak da mu prijeti skoro izumiranja. Ako se nešto ne promijeni u nama, u svima nama. Ljubitelji horrora sigurno se sjećaju one scene iz filma ''Noć živih mrtvaca'' kada glavni protagonist filma Ben, spuštajući slušalicu beživotnog telefona, kaže: ''Ne treba puno da se svijet raspadne''. Doista, iza naoko sređenih fasada kao da buja poživotinjenje i samo čeka priliku da se prelije van. Utješno je u tome saznanje da to nije ništa novo. U čovjeku se oduvijek nadmeću anđeo i životinja, no spalimo li anđelu krila i skinemo uzde životinji – bit će gadno.

Damir Pešorda
Hrvatski list