Bijeg iz reda

S kim god zapodjenem razgovor o politici, uvijek nekako dođemo do istog. Ulazak u EU ne donosi nam ništa dobro, ali nemamo alternative. Čitam tako nedavno kolumnu vrsnog kolumnista ''Večernjeg lista'' Milana Ivkošića: Ivkošić prvo nabraja sve mane našeg bezglavog pristupanja Europskoj uniji da bi onda neočekivano poentirao kako će on na referendumu glasovati za ulazak u EU. Ja bih ovdje oprezno dodao – ako referenduma bude. Može se kome učiniti čudnom ova moja sumnjičavost, ali ona se temelji na činjenicama. Ovih dana je naime cijela Hrvatska strepila nad ishodom slovenskog referenduma o Arbitražnom ugovoru, koji je zapravo slovenski referendum o ulasku Hrvatske u EU. Nedavno smo, zahvaljujući ponajviše američkom pritisku na Sloveniju, za dlaku izbjegli slovenski referendum o ulasku Hrvatske u NATO, a nešto mi govori da ta priča još nije gotova i da će Slovenci raspisati još barem jedan referendum o ulasku Hrvatske u EU. U isto to vrijeme u Hrvatskoj se sve čini da se onemogući bilo kakvo referendumsko izjašnjavanje hrvatskog naroda o bilo čemu. Čak se i Ustav planira mijenjati tako da se referendum, ako ga bude, svede na karikaturu slobodnog izjašnjavanja građana.

Medijska mašinerija polako i temeljito melje svaki pokušaj neovisnog mišljenja u našoj zemlji i preoblikuje tzv. ''javno mišljenje'' u skladu sa svojim ciljevima. A to su, valjda, ciljevi vlasnika istih tih medija i političkih elita, koje je Nino Raspudić, jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji usuđuje logično misliti i o ''eurointegracijskim'' dogmama , nazvao kompradorskim. ''Comprador je '' – veli Raspudić – '' portugalska riječ sa značenjem 'kupac', koja se odnosila na lokalne trgovce u kolonijama koji su bili posrednici između kolonizatora i lokalnog tržišta. U postkolonijalnoj teoriji izraz je dobio šire značenje i danas označava privilegiranu, dobrostojeću i obrazovanu lokalnu elitu u službi (post)kolonijalne dominacije. ''. Zanimljivo je i u isti mah tužno kako u ovoj zemlji intelektualne i političke elite već stoljeće-dva pobožno sriču recentne ideološke dogme, bez imalo napora da, makar i takvom nametnutom okviru, nađu nekakvo podnošljivo mjesto za vlastiti narod. Argumentacija onih koji me uvjeravaju u neizbježnost ''europske sudbine'' Hrvatske svode se uglavnom na dva temeljna argumenta. Prvi je da smo mi mali i moramo se povinovati neumitnim procesima globalizacije, ma koliko nas koštali!

Drugi je da smo ne samo mali, nego smo još i lijeni, korumpirani i nesposobni – pa je, eto, najbolje da netko drugi uvede reda kod nas! Da, do nedavno je potezan i treći argument, njega je naročito volio odbjegli premijer Sanader , a svodi se na tvrdnju da ćemo, ne uđemo li u Europu, ostati na Balkanu! Kako se u posljednje vrijeme zapadnobalkansko povezivanje kao preduvjet ulaska u EU više i ne skriva, taj je argument neprimjetno iščeznuo iz javnog diskursa. Što se tiče ona prva dva argumenta, meni nije jasno kako to da nikome nije sumnjivo to što Hrvatska ima specijalan tretman u pristupnim pregovorima s EU, od nas se traži ono što se nije tražilo ni od jedne pristupnice i stalno se izmišljaju novi uvjeti, a zapadnobalkansko integriranje u međuvremenu lijepo napreduje ili kao što zgodno reče spominjani Raspudić ''legneš u domovini, probudiš se u regiji''. Drugo, Grčka je već desetljećima u EU – pa vidimo kako su joj sredili unutrašnje manjkavosti: rastrošnost, korupciju, radne navike itd.

Sve u svemu, ja i dalje ostajem u nedoumici, iskreno – nedostaje mi Ivkošićeva vjera, bliža mi je Raspudićeva sumnjičavost. A ohrabruje me jedna vjestica iz sjeverozapadne Hrvatske. Nije politička. Iako ima snažniju političku poruku od svih političkih vijesti koje sam pročitao posljednjih dana. Jedna je junica pobjegla iz reda za klanje i jedanaest dana je uspješno izmicala svim potjerama. Nakon jedanaest dana ''pronađena je u visokoj travi u dolini Bednje, živa, zdrava i u dobroj kondiciji'' (Večernji list, 5. Lipnja 2010.). Upornost u bijegu joj se isplatila. Stekla je simpatije javnosti, tako da su i njeni vlasnici odlučili da je poštede i ostave na životu.

Zastanimo na trenutak kod ovog slučaja i razmislimo: kakve su bile objektivne šanse junice koja se već nalazila u redu za klanje? Nikakve! A, eto, ona je ipak uspjela preživjeti. Jer se nije predavala. Život uvijek nađe načina ako se unaprijed ne predaje. Možda će vam se učiniti nepriličnim, ali kraj svih naših blistavih umova i potencijalnih regionalnih lidera ja bih životni izbor bezimene junice preferirao kao poželjniji za Hrvatsku. I, ako me se već vuče za jezik, kao čovjeka i naroda dostojniji.

Damir Pešorda