Legenda o prognanstvu Dubravke Ugrešić

U prošlotjednoj kolumni napisah da iznenadno razumijevanje Dragana Markovine i za onaj većinski dio stanovnika Hrvatske koji se osjećaju Hrvatima vjerojatno nije iskreno, nego bi prije moglo biti da je to tek taktička finta. Evo, ne prođe ni tjedan dana, pokaza se da sam bio u pravu. U Telegramu čitam Markovinin tekst Predstava u Titovoj vili po tekstu autorice koju smo 90-ih protjerali politički je manifest. Riječ je o predstavi Ivice Buljana, “Lisica”, nastaloj po istoimenom romanu Dubravke Ugrešić, koja se prikazuje u okviru Splitskog ljeta. ''U raskošnom ambijentu Ivica Buljan postavio je političko-kulturni komentar, ali i intimnu posvetu prognanoj autorici'' – piše u svojoj laudi Buljanu i pokojnoj Dubravki Ugrešić Markovina.

O kakvom je političko-kulturnom komentaru riječ čitatelj upoznat s hrvatskom političko-kulturnom scenom lako može pretpostaviti dočim vidi o kojim je autorima riječ. To je u Hrvatskoj, na žalost, tako unatoč frazama o larpurlartizmu i umjetnosti koja nadilazi prizemne ideološke zadjevice. Međutim, neću se ovdje baviti predstavom ''Lisica'', nego ću prokomentirati Markovininu tvrdnju da je Dubravka Ugrešić devedesetih prognana iz Hrvatske.

Nakon prvih slobodnih izbora, pobjede HDZ-a te uspostave hrvatske vlasti u Hrvatskoj jedan se dio kulturnjaka, koji su za vrijeme socijalizma uglavnom važili za moralno-politički podobne i slobodoumlja se igrali u granicama partijske prešutne dobrohotnosti, našao u nedoumici. Oni konformističniji i ipak manje zadojeni jugoslavenstvom presaldumili su i počeli naprasno hrvatovati, a oni kojima je slom Jugoslavije preteško pao otišli u zapadne zemlje ili pak u Srbiju nadajući se, valjda, da će se jednoga dana na tenku vratiti. Takvi, primjerice, bijahu: Goran Babić, Mira Furlan, Rade Šerbedžija, Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević i mnogi drugi.

Međutim, onaj gore spomenuti tenk već je na Trpinjskoj cesti pretvoren u staro željezo. Uistinu, nitko od njih nije bio otjeran nije doživio što gore od verbalnog napada u nekim novinama, a u novinama se na te eventualne napade moglo i odgovoriti protunapadom unatoč ranom stanju i stanovitom društvenom kaosu koji je u takvim uvjetima razumljiv.

Legenda o prognanstvu Dubravke Ugrešić utemeljena je na tekstu Slavena Letice objavljenom u Globusu 1992. pod naslovom Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, međutim članak je postao opće poznat kao Vještice iz Rija. Povod je članku bila dvojba svjetskog PEN-a tijekom konferencije u Riju gdje se, prema informacijama koje je plasirao tada prvi hrvatski penovac Slobodan Prosperov Novak, razmišljalo o odgađanju kongresa svjetskih pisaca u Dubrovniku, a razlog je bila diskriminacija nekolicine hrvatskih intelektualki.

Kako se radilo skupini hrvatskih feministica, čiji je feminizam skladno išao ruku pod ruku s netom rasformiranim jugoslavenskim režimom, logično je bilo da u takvoj ratnoj atmosferi, kada je ugroženoj Hrvatskoj očajnički trebalo svako međunarodno priznanje, bilo glasova u kulturnoj javnosti koji su reagirali na o podmetanje noge Hrvatskoj na međunarodnom planu. Sukus cijele stvari precizno je odredila novinarka Večernjeg lista Branka Kamenski koja zaključuje kako je „već pomalo istrošen feministički krug, koji je u doba jugokomunizma bio pažen i mažen kao kapljica vode na dlanu – danas uvrijeđen i spreman na osvetu“, zbog čega „po svim hrvatskim, europskim i prekooceanskim novinama toliko viču da je ugrožena njihova sloboda govora, da su već izgubile dobar glas“. I to bi bilo to, ali u priču se uključuje Globusov ''Investigativni tim'', odnosno Slaven Letica koji je, nastojeći biti, provokativniji i efektniji svoj tekst zasolio i zapaprio detaljima koje obzirniji autori izbjegavaju.

Takav je, primjerice, sljedeći ulomak: ''Gotovo bez iznimke one su bile djevojčice komunizma! Djevojčice iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, diplomata, visokih državnih i partijskih činovnika. Ono malo među njima što je, kraj svoje teorijske pozicije i fizičkog izgleda, uspjelo pronaći životnog ili bračnog druga, izabralo je nešto po JUS-u: Srbina iz Beograda Rada Iveković, Srbina (dva puta) iz Hrvatske Slavenka Drakulić i Srbina iz Hrvatske Jelena Lovrić. To bi bilo nemoralno spominjati da nije, kad se sad pogleda ovako na okupu, posrijedi sistematski politički izbor, a ne slučajni izbor po ljubavnoj sklonosti!“ Ulomak je iz današnje perspektive politički krajnje nekorektan, ali ništa u njemu nije netočno pa ni prijeteće, barem ne ništa više nego kada današnji krojači javnog mnijenja nas iz Hrvatskog tjednika nazovu ustašama i ekstremistima. Uostalom, danas za ustaške znakove i pozdrave privode i kažnjavaju, za jugoslavenske ne.

Od rečenoga ipak je bitnija činjenica da je tekst nastao i objavljen u Globusu koji je, budimo iskreni, bio glasilo lijeve provenijencije, jasno protuhadezeovski i protutuđmanovski orijentirano te, svjesno ili nesvjesno, u funkciji sofisticiranog podrivanja mlade hrvatske države. Sam Slaven Letica, koji je kasnije evoluirao do vrijednog suradnika našeg tjednika, u to je vrijeme bio ljuti protutuđmanovac jer ga je Tuđman najurio s mjesta svoga savjetnika jer je navodno bio sklon dilanju informacija iz Predsjednikova ureda.

Bilo kako bilo, najžešći verbalni napad – na temelju kojega je kasnije ispletena bajka o protjerivanju Dubravke Ugrešić iz Hrvatske – došao je iz lijevo-liberalnih krugova s neospornom jugoslavenskom pozadinom, a ne od službenih vlasti niti ''desničara'' u medijima. Ukratko, nitko Dubravku Ugrešić nije prognao, otišla je sama i na tom samoizabranom disidentstvu izgradila svoju kasniju slavu.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik