Markovinino prosvjetljenje

S vremenom sam, bojim se, postao sličan onima s druge strane ideološke barikade, na njihovo crnilo odgovarao ''našim'' crnilom, na njihov cinizam i podrugljivost ''našim'' cinizmom i podrugljivošću, pa ću današnju kolumnu pokušati sročiti drukčije isticanjem dvaju pozitivnih primjera s one druge strane. Prvi je slučaj svojevrsnog prosvjetljenja splitskog povjesničara i pisca Dragana Markovine. Markovina je u hrvatsku kulturnu javnost stupio kao narogušeni jugoslavenski nacionalist i apologet propale države, a evo ga ovog ljeta nešto prosvijetlilo pa je progledao i shvatio da smo i mi kojima je Hrvatska milija od Jugoslavije nekakvi ljudi. Ta njegova neočekivana koncesija kockoglavim obožavateljima Thompsona toliko je razgalila i lijeve i desne da se njegov pomirljivi istup na nekom sarajevskom skupu neštedimice dijeli društvenim mrežama, a glavnostrujaški je Večernjak požurio napraviti intervju s njim.

U tom intervjuu Markovina ponavlja svoje teze s iznenadnog prosvjetljenja u Sarajevu počekom lipnja ove godine: ''Nisam ja rekao ništa što već ne govorim zadnje tri ili četiri godine, moji stavovi o prošlosti su isti kakve sam imao. Ali zaista mislim da razina isključivosti koju sam gajio i bijesa, frustracije zbog svega što se dogodilo ovdje definitivno nije bila smislena te je mene kao osobu dovela u situaciju u kojoj sam se prema ljudima koji ne misle isto kao i ja ponašao kao da su neprijatelji a ne naprosto ljudi kao i ja ili svi mi.''

Rečeno je dodatno prisnažio riječima: ''I drugo što sam rekao stoji, apsolutno sam protiv bilo kakvih zabrana, mislim da su nas zabrane svih ovih godina dovele u jednu nepodnošljivu, usijanu situaciju u kojoj jedni druge niti čujemo niti želimo čuti. Nitko nikome ne bi trebao nametati niti svjetonazor niti izbore niti način života, to je moje apsolutno moje iskreno mišljenje. Lijepiti etikete nekome, da je fašist jer ide na neku glazbu, ili da meni netko govori da mrzim Hrvatsku zato što sam ljevičar i neke stvari me iz prošlosti živciraju, nešto je što mislim da kao društvo trebamo korigirati.''

S rečenim se tolerantan i dobrohotan čovjek ne može ne složiti.

Druga dobra vijest ili, ako baš hoćete, stanovito kolektivno prosvjetljenja dolazi nam iz Srbije. Ako je vjerovati Nacionalu tamo daleko postoji udruga srpskih nacionalista koja se zalaže za podizanje zida između Hrvatske i Srbije, i to, ako je vjerovati Nacionalu, po važećoj međudržavnoj granici!! Sukus te vijesti svodi se na sljedeće: ''Srpski konzervativni krajnje desni pokret Naši pokreće inicijativu za izgradnju fizičke prepreke – zaštitnog zida – duž granice sa Hrvatskom, kao mjeru nacionalne sigurnosti, kontrole migracija, sprečavanja šverca i zaštite teritorijalnog integriteta.''

Taj sjajni prijedlog trebalo bi objeručke prihvatiti, šteta samo što spomenuti pokret nema dostatnu snagu u Srbiji da svoj prijedlog provede u djelo. Doduše, svoj naum u pokretu Naši objašnjavaju hrvatskom sklonosti ''aktima nasilja, progona i diskriminacije prema srpskom narodu'', ali nećemo cjepidlačiti oko sitnica i baviti se rastjerivanjem magle u njihovim glavama, glavno je da su shvatili da je čvrsto postavljena granica između naših dvaju naroda na dobro i jednima i drugima.

Stanovitu sumnju na ova dva pozitivna primjera baca treći koji nam stiže iz Pupovčeva SNV-a. Naime, oni su objavili da je u Srbu riječ o ''odavanju počasti bratstvu Hrvata i Srba, a ne četničkom okupljanju''. Znamo li da je tog 27. srpnja 1941. počast bratstvu Hrvata i Srba odana pečenjem na ražnju župnika Bosanskog Grahova Jurja Gospodnetića te ubijanjem većeg broja hrvatskih civila, među kojima je bio i nemali broj djece – jasno je da takvo bratimljenje izaziva zazor i budi oprez kod svakog normalnog Hrvata. Stoga, bivša braćo, zid nam se čini boljim rješenjem. Uostalom, kada se pomnije promotri Markovinina pomirljivost, lako se uoči da je to pomirljivost s nakanom da se etiketiranog nekako pridobije kada ga se već nije moglo etiketiranjem ušutkati i eliminirati: ''Ne možete mijenjati ljude ako mislite da oni misle da su vam oni neprijatelji i ako ti misliš da ti koji želiš mijenjati društvo njih doživljavaš kao da su neprijatelji. Od toga nema ništa. Naprosto ljevica je ušla u neku elitističku, nisam ni ja od toga, priznajem, imun, nišu koja i ovakva kakva jest uzima nekih 20-30 posto glasačkog tijela.'' Radi se, dakle, o planu kako pridobiti odmetnute Hrvate ponovo na svoju stranu.

Suočen s činjenicom da ljevičarskom zagriženošću i s preagresivnim protuhrvatskim stavom pobornici jugoslavenske rekonkviste samo odbijaju nove generacije od sebe, Markovina pragmatično sugerira: ''I tako će biti sve dok se ljudi na ljevici ne osvijeste i shvate da ljudima treba pristupiti kao partnerima a ne kao političkim protivnicima.'' Radi se, dakle, o potrebi promjene strategije u lovu na hrvatske duše. Nužde radi, bojim se, a ne radi stvarnog prosvjetljenja. Stoga tim Markovininim mostom ne bi trebalo žuriti njemu i njegovima u susret. Neka oni prijeđu nama ako su dokučili istinu, a svega ostaloga što se tiče, valja se držati pouke iz jedne Hodakove kolumne: ''Pitanje koje se neprekidno pojavljuje: Ima li smisla graditi most nekome tko ne želi prijeći na drugu stranu?''

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik