Ne laže samo Melita

Kod Spomen obilježja u šumi Brezovica kod Siska održana je u nedjelju ovogodišnja proslava navodnog antifašističkog ustanka. Nazočne su bile viđenije antifašističke posvuduše, od Stipe Mesića sa štapom, preko bjeloglave Kosorice do krivoustog Senfa, a od triju nam predsjednika tek izaslanstva. Na obljetnicama se obično pomalo laže i podosta uljepšava prošlost, ali uvijek ima neka jezgra istine na koju se onda dodaje, ovisno o umješnosti i inspiraciji govornika, dosta toga što sa samim događajem koji se obilježava nema baš puno veze, no na obljetnici Dana antifašističke borbe rečene jezgre uopće nema, ne postoji, pa se oko ničega omata nakićeno ništa, uz prigodne prijetnje desničarima, ustašama i ostalim vrećama za udaranje na antifašističkom treningu. Svi se ozbiljniji hrvatski povjesničari slažu da se ništa bitno nije zbilo toga 22. lipnja 1941. Navodno su se po šumi motali sisački komunisti i razglabali o Hitlerovu napadu na SSSR i što će s njima biti dalje.

Izaslanica predsjednika Milanovića Melita Mulić ustvrdila je kako se možemo ponositi svojom antifašističkom borbom te da je uspjeh te borbe ''izrastao prije svega iz naše slobodarske tradicije, ali i vjekovnih temelja hrvatske državnosti.'' Rečeno je dodatno prisnažila: ''Otporom fašizmu i nacizmu, otporom okupaciji hrvatski je narod zajedno sa Srbima i brojnim pripadnicima drugih naroda kojima je Hrvatska domovina pokazao svoju privrženost toj velikoj baštini” Ne ocjenjujući praksu ni partizanskog ni ustaškog pokreta, svakomu je s dvije vijuge u glavi jasno da je ustaški pokret produkt ''naše slobodarske tradicije, ali i vjekovnih temelja hrvatske državnosti'', dok je partizanski pokret produkt ''svjetske revolucije'' s prvom komunističkom zemljom na čelu. Kakvi god bili ustaše su se borile za hrvatsku državu, a partizani su čekali upute iz Moskve jer im cilj nije bila Hrvatska nego globalna pobjeda komunizma. Barem u teoriji, dok se u praksi često sve svodilo na slučaj, zavist ili zločinačke nagone.

A što se tiče toga kako bismo se trebali ponositi partizanskom borbom, ja iskreno ne znam čime bi se trebali ponositi? Činjenicom da se sve one slavne ofenzive, o kojima smo nekoć učili u školi, svode na to kako pobjeći iz nezgodne situacije i sačuvati Vođinu glavu? Ponositi se zbog partizanskog masakra fratara na Širokom Brijegu? Ženskim pletenicama iz protutenkovskog rova u Teznom? Partizanskim pečenjem svećenika don Jurja Gospodnetića na ražnju 1941. u Srbu? Robijaškim tucanjem kamena na Golom otoku? Normalnoga čovjeka će od takvih svari proći jeza, a samo neobaviještenoj budali ili nemoralnom monstrumu može pasti na pamet da se ponosi takvim čim. U svakom slučaju, možda bi najkoncizniji i najprecizniji komentar govora predsjednikove izaslanice na obljetnici u Brezovici bio naslov Kušanova poznatog romana za djecu Lažeš, Melita.

Na žalost, ne laže samo Melita. U ime predsjednika Vlade RH nastupio je ministar Habijan, a u ime Gordana Jandrokovića Vesna Bedeković. Habijan je također poručio da hrvatski narod treba biti ponosan na postignuća svojega antifašizma, a Bedekovićka ustvrdila: ''Vrijednosti antifašizma i Domovinskog rata dio su političkog identiteta moderne hrvatske države.'' O ponosu ne bih više, a stavljanje usporedo partizanske borbe i Domovinskog rata podjednako je pogrješno kao izjednačavanje majora Šoškočanina s Blagom Zadrom. No, kad se sjetim preklanjske besjede tadašnje Milanovićeve izaslanice, Ikić Baniček, koja je blajburške žrtve, pa tako i one nesretne djevojke od kojih su ostale gore spomenute pletenice, proglasila ''najgorim kvislinškim šljamom.''

Pred kraj radijskog izvješća s obilježavanja Dana antifašističke borbe antifašističke je duše razgalio stanoviti Lazar Đokić, ako sam mu dobro čuo ime, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista (ZUABA) Vukovarsko-sremske županije, koji se žestoko zauzeo protiv ''prekrajanja istorije''. Kad čuješ Lazara, na trenutak pomisliš kako ni Milorad nije tako loš, barem zna hrvatski. Ali samo na trenutak jer znaš da i Milorad i Lazar guraju u istom smjeru. Ipak, dobra je stvar da je ostao još samo 27. srpnja, nekadašnji Dan ustanka. Istrpjet ćemo i to, pa ljeto konačno može početi! Ako treći svjetski rat ne ubace u višu brzinu.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik