Problematično susjedstvo

Teško bismo u Europi mogli naći državu i približno nesređenu i nefunkcionalnu kao što je susjedna nam Srbija. Već i sama činjenica da nam je takva zemlja u susjedstvu nosi sa sobom izvjesne probleme i za nas, a ako se tomu doda još i to da su stanovita jugofilija s jedne strane te resantiman prema jugoslavenstvu s druge srane postali gotovo sastavni dijelovi hrvatskog nacionalnog bića – takvo susjedstvo postaje još problematičnije. Evo, primjerice, neki dan Srbijom opčarani hrvatski mediji javljaju kako je šesnaestogodišnji maloljetnik sudjelovao u mafijaškoj egzekuciji na beogradskim ulicama, Prije nešto više od godinu dana četrnaestogodišnji je Kosta K. ubio devetero učenika i čuvara u jednoj beogradskoj osnovnoj školi. Samo dan nakon njega u sličan ubilački pohod krenuo je i 21-godišnji Uroš Blažić u selima Malo Orašje i Dubona nadomak Beograda. Još je u tijeku sudska trakavica navijačkom vođi Veljku Belivuku, zvanom Velja Nevolja, i njegovim suradnicima zbog niza mafijaških ubojstava i drugih zločina, među kojima monstruoznošću strši pravljenje ćevapa od ljudskoga mesa.

U takvom ozračju, gdje kriminalci i najgori ljudski šljam postaju svojevrsni uzori mladim ljudima i gotovo da nema broja dnevnih ili tjednih novina bez romantiziranog priloga o nekom legendarnom mafijašu iz devedesetih ili s početka tisućljeća, teško da mogu stasati nove generacije sposobne izgraditi funkcionalnije i bolje društvo. No, to ne bi trebala biti naša briga da nije te nesretne fiksacije hrvatskih jugana Srbijom i Srbima. Ta opčinjenost relativno malobrojnih ali medijski utjecajnih pojedinaca srpskim temama dovodi do toga se hrvatsku javnost uporno bombardira vijestima iz Srbije i tako postupno uvlači u jedinstveni medijski prostor, što za posljedicu ima usporavanje jezičnog udaljavanja dvaju društava, koje bi bilo inače normalna posljedica državnog odvajanja, te održavanje iluzije o regionalnoj južnoslavenskoj bliskosti u kojoj je Niš nekako bliži od Graza. A nije. Posebno je iritantno hrvatsko ekspresno prihvaćanje srpskih neologizama od 'sačekuše' iz kriminalnog miljea do 'ćacija' iz aktualnih društveno-političkih trvenja u Srbiji. Žalosno je bilo čuti neke aktere hrvatskog političkog života kako spremno svoje političke protivnike nazivaju 'ćacijima' iako nema ama baš nikakve kontekstualne sličnosti između njihove političke kampanje i sukobljavanja proturežimskih i prorežimskih studentskih grupacija u Srbiji, u okviru kojih je i nastao spomenuti neologizam.

Stanovitu je pozornost hrvatskih medija izazvao je nedavni intervju srpskog redatelja Gorana Markovića srpskom tjedniku Radar. Slobodna Dalmacija prenijela je glavne naglaske iz toga intervjua. U središtu tih prenesenih dijelova su jugoslavenske teme te je za pretpostaviti da upravo zbog njih intervju i bio interesantan Slobodanki. Marković zdvaja nada tim što srpske mladež, po rezultatima jedne ankete, uglavnom ne zna što znači kratica SFRJ te za to optužuje radikale i Vojislava Šešelja: ''Jasno je da radikalski sustav od početka radi na brisanju i prekrajanju povijesti. Evidentno je da iza svake Vučićeve akcije stoji strateg koji se zove Vojislav Šešelj. On nije samo Vučićev guru, već i pravi vladar ove zemlje. Čim je Vučiću gusto, Šešelj se pojavi na televizijama koje kontrolira vlast. Kao zakleti neprijatelj Jugoslavije, još od vremena kada je u toj zemlji bio zatvoren, Šešelj preko svog vanjskog čovjeka radi na zatiranju svega što podsjeća na nju, od Jugoslavenske kinoteke pa do hotela Jugoslavija. Može se reći da je ovaj režim opsjednut osvetom prema Jugoslaviji, a posebno prema njezinu glavnom gradu Beogradu.'' Tko bi se nadao da i Šešelj ima dobrih strana!

Ovaj citirani primjer ukazuje na to da je Vučićeva oporba opasnija po hrvatske interese od samog Vučića jer na nju igraju i srpski i hrvatski aspiranti na obnovu južnoslavenskog jedinstva. Čim čujete Hrvata da se razbacuje izrazima kao što su 'ćaci' i 'pumpaj', odmah znate da je svjesni ili nesvjesni agent takve obnove. A kada vam netko počne popovati kako smo u zajedničkoj državi bili uspješniji ili pak kako bismo se u nečemu trebali ugledati na Srbe, razoružajte ga s nekoliko neporecivih činjenica iz srpskih izvora. Srbijanski politolog Naim Leo Beširi prisjetio se izjave predsjednika Aleksandra Vučića iz 2020. koji je rekao kako će ''Srbija za godinu dana preteći Hrvatsku po BDP-u, dok će za plaće biti potrebno šest godina''. To se, naravno, nije dogodilo, naprotiv, citirat ću Beširija: ''BDP po glavi stanovnika: Srbija: 12.280 dolara; Hrvatska: 21.860 dolara. Prosječna plaća: Srbija 835 eura, a medijalna 670 eura; Hrvatska: 1.400, a medijalna 1.200 eura. Standard u Hrvatskoj je malo veći nego u Srbiji. Pod malo, mislim puno!'' Stoga preporučujem i onima koji Hrvatsku ne vole da budu sretni što žive u Hrvatskoj, a ne u Srbiji ili, ne daj Bože, Jugoslaviji.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik