Ultraštafetni maraton

Griješe hrvatski nacionalisti ako misle da je Prvoslav Perić iliti parijarh Porfirije po Sjevernoj Americi usavršavao samo pjevanje četničkih pjesama, bavio se on i kudikamo zanimljivijim stvarima. Zastupnik u Skupštini Novog Sada Miša Bačulov ovih ga je dana optužio da je prevarom došao na čelo Srpske pravoslavne crkve, navodno je kuverta s Porfirijevim imenom imala nešto hrapaviju površinu te je bila prepoznatljiva na dodir, također ga je pitao čuva li vlasnik TV Pink Željko Mitrović još uvijek fotografiju iz Las Vegasa na kojoj je Prvoslav u jacuzziju s ljepoticama… Sve to, naravno, ne će pokolebati Dragu Pilsela, Branimira Pofuka ili Zorana Pusića da i dalje slijepo vjeruju u Porfirija, pa će se on, ako u Srbiji stvari loše krenu po njega, uvijek moći vratiti u Hrvatsku i osnovati svoju malu sljedbu. Koja će cijela moći stati u oveći jacuzzi.

Ali pustimo Porfirija, on je svrstavanjem uz Vučića izašao iz mode, sada se hrvatski jugoljubi kunu u neke nove klince. Srpske studente koji im aktualnim maratonom od Beograda do Bruxellesa na neki način obnavljaju i nikad prežaljenu tradiciju štafete jer skupine studenata trče po etapama predajući štafetu sljedećoj skupini. Taj ''ultraštafetni maraton'' silno je uzbudio i razveselio ovdašnje pristaše pa su ima organizirali dočeke u tri grada: Osijeku, Virovitici i Varaždinu. Valjda tamo gdje se predavala štafeta. U Virovitici je studente dočekala i oduševljena Severina. Posebno je dirljivo bilo u Varaždinu, gdje se Grad isprsio i platio doček: iće, piće, tamburanje i spavanje herojskim trkačima iz Srbije. Transparenti dobrodošlice bjehu ispisani kombinacijom ćirilice i latinice. Da je živ, Đorđe Balašević bio bi oduševljen, a ni pokojnom Grgi Anđelinoviću ne bi bilo mrsko.

Srpski su mediji objavili kako, eto, Hrvati više i ne kriju da podržavaju obojenu revoluciju u Srbiji. Urnebesno je smiješno ograđivanje od te optužbe Grada Varaždina, koje se uglavnom može svesti na sljedeće: mi jesmo sve pripremili i platili, ali to smo učinili na inicijativu stanovitog Šileca pa prema tomu mi nismo službeni organizatori dočeka srbijanskih trčećih studenata u Varaždinu. Zdvojni se Mario Maks Slaviček pita: Ima li još gdje god živ, Varaždinec domovine sin? Ne znam, ali znam nešto drugo, a to je da ne treba vjerovati studentima ni kada štafetu nose. Pogotovo onda. Ako nas je ičemu naučila šezdeset osma, to je da studentske pobune ništa dobro ne donose jer iza njih obično stoje višak neusmjerene energije, nerazumijevanje svijeta i perverzne ideje njihovih profesora.

Međutim, ovdašnje oduševljenje srbijanskim studentima i njihovom pobunom te hodočašćenja raznih aktivista u Beograd u neku ruku potvrđuju srpske optužbe da Hrvatska ruši Vučića potpomažući tzv. obojenu revoluciju ili kako Porfirije, uz pomoć Irineja Bulovića jer ne zna baš ruski, kaže Putinu ''cvjetnaja revolucija''. Uključivanjem službenih hrvatskih institucija, štoviše države same jer Grad Varaždin to uistinu jest, Hrvatska je potvrdila prvotnu bizarnu optužbu Vučićevih medija i samog Vučića. Još je luđe da Vučićeve optužbe za hrvatsko miješanje u unutarnje poslove Srbije aktivno potvrđuju oni kojima je, čini se, draža Srbija od Hrvatske. Ukratko, ako ima Hrvata upregnutih u rušenje srpske vlasti, to su oni koji to čine iz prevelike ljubavi, a ne iz mržnje.

Nama za utjehu, svijet je u međuvremenu postao toliko luckast da se Hrvatska dobro uklapa. Evo, u Njemačkoj obavještajne službe brane demokraciju proglašavajući oporbene stranke ekstremnim i nepoćudnim, a uz to bi dvjestotinjak policajaca moglo izgubiti službu ''zbog sumnje da zastupaju desničarsko-ekstremističke stavove i/ili vjeruju u teorije urote''. U vremenu kada je ekstremizam sumnjati u to da muškarci mogu menstruirati, a teorijom urote proglašava se vjerovanje da virus korone potječe iz laboratorija a ne od šišmiša s mokre tržnice, uistinu je teško ne biti i ekstremist i teoretičar urote. Aktualne očito su spremne silom braniti svoje pozicije od naroda, stoga treba pročistiti redove represivnog aparata od svih onih koji se usuđuju misliti svojom glavom. U tom skeptično-rezigniranom raspoloženju pomalo mi je čak i žao štafetnih ultramaratonaca i njihovog pouzdanja u Bruxelles. Tamošnja policija, čini mi se, spremnije mlati od Vučićeve.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik