Papini i Porfirijevi u zvijezde-kovači

Umro je papa Franjo, pokoj mu duši. U Hrvatskoj ga složno žale i katolici i protukatolici. Ja ga baš i ne žalim, objašnjenje je jednostavno: ako je vjerovao i živio ispravno, sad je na boljem mjestu, a ako nije, onda je je na mjestu na kojemu je zaslužio biti. Stoga, nema tu prostora za žaljenje. Ono što upada u oči jest da ga u zvijezde kuju oni koji su iskreno i s neizmjernim žarom mrzili Katoličku crkvu. Ali - kao što reče Slamnig – zvijezde su pijezde. Štoviše: Zvijezdama je svejedno /da li tko mre ili se rađa/ zvijezdama je svejedno/ dal se tko miri ili svađa. Papa se za života silno trudio približiti pravoslavnim crkvama, Srpskoj i Ruskoj. Uspio je jedino zakočiti kanonizaciju Stepinca. To je, čini mi se, i glavni razlog njegove omiljenosti kod ovdašnjih mrzitelja katoličanstva.

Ono što me pomalo iritiralo u svom tom, dobrim dijelom namještenom žalovanju za papom jest pohvala njegovoj skromnosti, poniznosti, odricanju, poistovjećivanju sa svim onima koji su isključeni, marginalizirani, siromašni itd. Moram priznati da osobno nisam stekao takav dojam o njemu. Primjerice, njegova odluka da ga sahrane na drukčiji način nego su sahranjene prethodni pape i u drugoj crkvi meni prije djeluje kao izraz stanovite oholosti nego izraz skromnosti. Njegov pokušaj da promijeni tekst Očenaša, od kojega je ipak odustao, oholost je koja graniči sa svetogrđem. Druženje sa zatvorenicima, pranje nogu migrantima i slične promidžbene akcije u bitnome nisu različite od naslikavanja političara s djecom u predizborno vrijeme ili demonstriranju Rade Borić, Ivana Pernara i družine za prava Palestinaca. Signaliziranje dobrohotnosti i vrline kako bi se to danas reklo. Prava ostavština pape Franje jesu kardinali koje je imenovao. Kakav će biti konačni rezultat toga izbora i utjecaja Duha Svetog, vidjet ćemo.

Porfirijev zagrebački kružok u zvijezde je pak kovao Porfirija, tada zagrebačko-ljubljanskog mitropolita SPC-a, danas patrijarha SPC-a. Ne treba posebno ni spominjati da Porfirijevi u-zvijezde-kovači slave i pokojnog papu Franju jer je zakočio kanonizaciju blaženog Alojzija Sepinca. Ovih je dana Porfirije u izaslanstvu kod ruskog patrijarha Kirila i ruskog predsjednika Putina nedvosmisleno stao na stranu Vučićeva režima u aktualnim previranjima u Srbiji te osudio studentsku pobunu kao obojenu revoluciju inspiriranu i dirigiranu iz zapadnih centara moći. Također je ponešto uvijeno, ulagujući se Putinu, izrazio nadu da će Kosovo, Crna Gora i Republika Srpska uz rusku pomoć ponovo biti vraćeni srpskoj matici. Zanimljivo je da u Hrvatskoj nema osude Porfirijeva izleta u Moskvu iako su svima puna usta hvale i za srpske studente i ukrajinskom otporu ruskoj agresiji.

Iz Porfirijeva kružoka formirao se krug njegovih adoranata među kojima se posebice ističe svojevrsna Porfirijeva mrtva straža, koju bismo – da prostite – mogli nazvati 3P (Drago Pilsel, Branimir Pofuk i Zoran Pusić). Oni su u stanju kerberski navaliti na svakoga tko Porfirija krivo pogleda braneći i najveće svinjarije koje, kako mu tepaju, rock and roll patrijarh napravi. Da ne bi ispalo da ja kao prononsirani desničar mračim inače svijetli lik obožavanog im patrijarha, navest ću jednoga iz njihova ideološkoga atara, stanovitog Ivana Cingela koji o njima kaže: ''Iz istog razloga iz kojega nisu dopuštali kritičku riječ na račun svog miljenika ni kada se otkrivalo da Miloradu Vučeliću dodjeljuje orden Svetog Save, Republiku Srpsku naziva djelom pravde, loži o Kosovu, osuđuje rezoluciju koja zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici, na Cetinju s bratijom pjeva četničke pjesme, srdačno afirmira u Sarajevu ponosno četničkog popa-komandanta Žuću, veliča Amfilohija Sotonu, deklariranog nacista Svetog Nikolaja izdvaja kao prvu ligu bogoslovne teorije…'' (Forum.tm, 20. 07. 2022.). No, ne bih dalje o frakcionaškoj borbi u okviru jugoslavenstvujuće ekipe u Hrvatskoj.

Uz svjesne jugoljube i strateške podražavatelje pokojnoga pape Franje u Hrvatskoj postoji i povelik broj nesvjesnih koji – što iz neznanja, gluposti, snobizma ili puke povodljivosti – rade u njihovu korist, to jest korist vlastite štete. Tako Goran Vojković, povremeni kolumnist Indeksa na Facebooku piše: ''Neki desničari u Hrvatskoj, čini se, imaju problema s činjenicom da je Katolička crkva okrenuta čovjeku, neovisno o nacionalnost, boji kože i drugome. Pa ako hoće neku nacionalnu, onako baš hrvatsku crkvu – uvijek mogu osnovati pravoslavnu i zatražiti priznanje od patrijarha.'' Pametujući, Vojković je u ovome kratkom upisu izrekao veći broj gluposti i neistina nego je u upisu rečenica. Prvo, uvrijedio je pravoslavce neistinito tvrdeći da pravoslavne crkve nisu okrenute čovjeku nego isključivo naciji! Sve crkve koje se trude slijediti Krista okrenute su čovjeku barem u doktrinarnom smislu. Kako uistinu djeluju u praksi pojedinci u različitim kršćanskim denominacijama, to je već drugo pitanje, no to i nije predmet ovog spora.

Drugo, tvrdnjom da nezadovoljni postojećim denominacijama u Hrvatskoj uvijek mogu osnovati svoju pravoslavnu crkvu i zatražiti priznanje od ''patrijarha'' (valjda misli na carigradskog patrijarha Bartolomeja) Vojković pokazuje neinformiranost nedopustivu za nekoga tko se petlja u novinarstvo ili se pak pravi blesav. Naime, pravoslavci u Hrvatskoj koji se osjećaju Hrvatima već desetljećima pokušavaju registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a hrvatska im država to ne dopušta, što je skandal prve vrste. No, Vojković je svojim lupetanjem o nečemu što ne zna i ne razumije, nenamjerno ispalio i jednu zanimljivu i potencijalno korisnu ideju. Možda bi hrvatskim pravoslavcima bilo korisnije obratiti se Bartolomeju da ih prizna nego hrvatskoj državi. Šanse su im u tom slučaju kudikamo veće.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik