Prikaz knjige Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada

Na ovogodišnjem Interliberu promovirana je knjiga Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada koju je uredila Julienne Bušić. Julienne Bušić nije samo urednica knjige, nego je i zaslužna da se takva knjiga uopće pojavila, počevši od ideje i koncepcije, preko nosivog teksta, u kojem se razotkrivaju uzroci i mehanizmi zapadnjačkog odnosa prema hrvatskim disidentima, do konačne realizacije. Ova je knjiga svojevrsni pionirski pothvat u domaćoj publicistici, otvaranje jednog do sada gotovo potpuno neistraženog područja i bilo je nekako logično da ga otvori jedna Amerikanka koja je Hrvatica postala svojim izborom i djelom.

Riječ je o dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju. Knjiga ima šest dijelova; iscrpan i pregledan predgovor napisao je Josip Mihaljević, a nadahnut pogovor Stipe Kljaić. U prvom dijelu knjige pod naslovom Govoriti gluhima: hrvatski disidenti i disonanca Zapada autorica Julienne Bušić analizira dvostruka mjerila Zapada, u prvom redu Sjedinjenih Američkih Država, u odnosu prema disidentima iz komunističkih zemalja. Dok je taj odnos prema disidentima iz Varšavskog pakta, osobito onih iz Sovjetskog saveza izrazito blagonaklon, prema jugoslavenskim disidentima, navlastito hrvatskim – jest u najmanju ruku ignorantski. Julienne Bušić takav stav objašnjava geopolitičkim interesima Sjedinjenih Američkih Država budući da im je u uvjetima Hladnoga rata bilo važno zadržati Jugoslaviju izvan sovjetskog utjecaja. U srazu s geopolitičkim interesima, lako stradaju načela ili kako ironično i rezignirano konstatira autorica: ''Drugim riječima, ljudska su prava važna, ali gotovo sve drugo je važnije'' (Julienne Bušić, Krik Hrvatskih disidenata i disonanca Zapada; Školska knjiga, Zagreb, 2024., str. 47.).

Autorica također uočava razliku u odnosu Zapada prema nehrvatskim jugoslavenskim disidentima, primjerice prema Milovanu Đilasu i Mihajlu Mihajlovu, i prema hrvatskim disidentima. Kritika komunizma Zapadu je bila prihvatljiva, no kritika Jugoslavije nije nailazila na odobravanje jer je za Zapad Jugoslavija tada bila važan čimbenik u Hladnom ratu protiv Sovjetskog bloka. Posebnu vrijednost analizi Julienne Bušić daje to što svoje teze potkrjepljuje originalnim američkim izvorima kao što je dokument o američkoj vanjskoj politici koji je u studenom 1962. sastavio George Kennan, stručnjak za Sovjetski Savez i bivši američki veleposlanik Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji ili razgovor američkog ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera s jugoslavenskim veleposlanikom Bogdanom Crnobrnjom 1971. u kojem se Kissinger na Crnobrnjin zahtjev ''pristaje poduzeti mjere da hrvatskim emigrantima (američkim građanima koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama) uskrati njihovo demokratsko pravo na slobodu govora'' (Isto).

Drugi dio knjige čini znanstveni članak povjesničara Zlatka Begonje i Luke Kneza Sjene i tajne: Jugoslavenske tajne službe i kontrola zapadnoga tiska. Autori u svom radu istražuju kako su interesi Zapada utjecali na sliku Jugoslavije u medijima, posebice prikaz disidenata i oponenata režimu u zapadnim medijima. Zaključak do kojega dolaze autori također je na tragu onoga o čemu govori i Julienne Bušić o odnosu Zapada prema hrvatskim disidentima, to jest da hrvatski disidenti nisu dobili medijski prostor i potporu kakvu su dobili disidenti iz ostalih komunističkih zemalja iako za to nije bilo načelnih razloga, jedini razlog bili su interesi zbog kojih je Titova Jugoslavija imala poseban tretman u politici zapadnih zemalja. Također su jugoslavenske službe, ako je bilo potrebno, provodile i određene represivne mjere prema stranim izvjestiteljima poput praćenja, pretresa hotelskih soba i drugih oblika zastrašivanja, a sve u cilju da utječu na to kako njihovo izvještavanje ne bi bilo nepovoljno po režim.

U trećem su dijelu knjige (Sve na kocki: hrvatski disidenti razgovaraju s međunarodnim novinarima) intervjui s hrvatskim disidentima, osam intervjua s petoricom disidenata: Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Zvonimirom Čičkom, Petrom Šegedinom i Markom Veselicom. Zajednička nit svih tih intervjua jest nastojanje navedenih hrvatskih disidenata da intervjuima za zapadnoeuropske medije upoznaju javnost slobodnoga svijeta s teškim kršenjem ljudskih i nacionalnih prava u Hrvatskoj iako su bili svjesni da nakon takvih intervjua slijede uhićenja i procesi. U knjizi su tri intervjua Vlade Gotovca, dva intervjua Franje Tuđmana, to po jedan intervju Petra Šegedina, Ivana Zvonimira Čička i Marka Veselice. Posebna je vrijednost ovoga dijela knjige u tome što je treći intervju Vlade Gotovca dan francuskom novinaru Michelu Barthelemyju u ovoj knjizi objavljen prvi put jer je vrpcu s intervjuom Služba državne bezbjednosti zaplijenila i transkribirala sadržaj. Isti je slučaj i s drugim intervjuom Franje Tuđmana.

Četvrti dio, Cijena otpora: borba hrvatskih disidenata za demokraciju na komunističkom sudu, kao što je i iz naslova razvidno sadrži dokumente s procesa hrvatskim disidentima – optužbe, saslušanja, izjave, završne riječi, presude. Posebno je dojmljiva završna riječ Dražena Budiše. Peto poglavlje, Ušutkani glasovi: zapisi o jugoslavenskom nasilju, sastoji od dva dokumenta. Prvi je izvješće Brune Bušića o stanju u hrvatskim zatvorima, drugi je izvješće Watcha o represiji u Jugoslaviji. Šesto poglavlje , Razbijanje zapadnog embarga na istinu o Titovoj Jugoslaviji, sažetak je razgovora koji su 10. rujna 1971. vodili državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država Henry Kissinger i jugoslavenski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama Bogdan Crnobrnja. Crnobrnja se žalio na aktivnosti jugoslavenskih emigranata u svijetlu predstojećeg Titova službenog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama te tražio da američke vlasti u tom smislu poduzmu neke korake. Iz toga razgovora razvidno je da je Amerika bila spremna zažmiriti u pogledu ljudska prava u ime dobrih odnosa s Titovom Jugoslavijom.

U tom istom šestom dijelu knjige donesena je i Deklaracija vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koju je napisao Bruno Bušić 1976. i koja je u obliku letaka bacana iznad Montreala, Londona i Pariza iz otetog zrakoplova kako bi se svjetsku javnost upozorilo na ugnjetavanje hrvatskog naroda u socijalističkoj Jugoslaviji. Tako se na efektan i logičan način zaokružuje u hrvatskoj povijesti nepravedno zapostavljeni tematski krug ove knjige. Taj se krug otvara briljantnim esejom Julienne Bušić na početku knjige, a zatvara tekstom Deklaracija vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koji je ona sa svojim suprugom Zvonkom i ostalim suborcima bacala iz aviona.

Stoga je pri kraju ovoga osvrta došlo vrijeme da kažemo nešto više i urednici ove knjige. Julienne Bušić hrvatska domoljubna javnost rado naziva hrvatskom Penelopom jer je desetljećima čekala svoga supruga i borila se za njegovo puštanje iz američkog zatvora. Ne želeći kvariti zadovoljstvo pronalazačima te paralele s antičkom pozlatom, moram primijetiti da Julienne nije prototip žene koja doma strpljivo čeka muža dok ovaj luta morima iz pustolovine u pustolovinu. Pri tome ne želim reći da Penelopino junaštvo, odolijevanje proscima i čvrstina karaktera nisu dostojni divljenja, ali to je, tradicionalno shvaćeno, tipično ženski prostor djelovanja. Ne, Julienne Bušić nije Penelopa, ona je borac ili borkinja, ako baš hoćete, osoba koja od života hoće više od uloge žene u životu snažnog muškarca. Nije se, usudio bih se reći, ona u pustolovine upustila samo zbog toga što se zaljubila u Zvonka, čini mi se da se ona isto toliko zaljubila u njegovu borbu nalazeći u njoj nešto dostojno svake žrtve. Iznimne osobe teže iznimnim stvarima, jakim se duhovima hoće dostojnih izazova, a gdje ćeš većeg izazova od ulaganja vlastitog života u borbu za slobodu malog naroda za kojega do jučer nisi ni znao da postoji!? Konačno ima li išta čistije i uzvišenije od žrtve za nešto pravedno što ni na koji način ne konvenira našim prozaičnim interesima.

Mi Hrvati obično nismo imali sreće s naklonošću svjetskih moćnika, ali ni s naklonošću iznimnih ljudi iz svijeta kulture i znanosti, stranaca općenito. S Julienne Bušić nam se posrećilo, ona ne samo da je gajila simpatije prema Hrvatskoj, ona je i postala Hrvaticom. Ne samo da se borila rame uz rame s najvrsnijim hrvatskim revolucionarima, nego je i obogatila hrvatsku književnost s nekoliko literarnih dragulja, od znamenite knjige Ljubavnici i luđaci, preko romana Tvoja krv i moja do romana Živa glava, jedine literarne obrade nasilja nad ženama u okupiranom Vukovaru. Ovom novom knjigom Julienne otvara temu koju je hrvatska historiografija uglavnom zanemarila radeći posao koji je kraj tolikih instituta i katedara povijesti, izgleda, morao dočekati jednu rođenu Amerikanku. Zato joj trebamo biti zahvalni, a treba pohvaliti i Školsku knjigu što je ovu vrijednu knjigu objavila.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik