Prikaz Araličina romana Oni su drugo

Kratki se roman Oni su drugo po mnogočemu razlikuje od dosadašnjih Araličinih romana, po opsegu, po miljeu koji tematizira, likovima te narativnoj i kompozicijskoj motivaciji. Teško je ne samo u Araličinu opusu, nego i u kontekstu hrvatske književnosti uopće naći roman u kojemu su gotovo svi likovi povijesno potvrđene osobe kao što je to slučaj u ovom romanu u kojem se pred čitateljem otkriva cijeli jedan milje međuratnog Zagreba, s naglaskom na krug oko Miroslava Krleže. Od poznatih osoba u narativnom tkivu romana uz samog Krležu i suprugu Belu veću ili manju ulogu imaju: Milan Begović, njegova kći Božena, Josip Broz, Moša Pijade, Edvard Kardelj Bevc, slikar Ljubo Babić, Mijo Radošević, doktor Đuro Vranešić, Branko Gavella, Vaso Bogdanov, Mile Budak i drugi. Za razliku od većine Araličinih romana fabuliranje u romanu Oni su drugo nema tako važnu ulogu. Odabravši specifičnu temu i stvarne povijesne osobe kao likove u svom romanu, autor je unaprijed fabularni tijek prepustio faktografiji, stoga u romanu znatan prostor oslobađa dijalozima o političkim i književnim pitanjima te apelativnim iskazima i pripovjedačkim komentarima.

Moglo bi se reći da u ovom romanu Ivan Aralica nastavlja svojevrsnu polemiku započetu u romanu Mačke i macani premda korijen te polemike seže i do romana Ambra i Fukara, s tom razlikom da je u spomenutim romanima s početka tisućljeća težište bilo na političkoj polemici, a u romanima Mačke i macani i Oni su drugo na kulturnoj polemici, doduše najvećim dijelom opet proistekloj iz političko-ideološke pozadine. Dok u Mačkama i macanima Aralica kroz narativnu formu polemizira s prevladavajućom strujom u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u romanu Oni su drugo vrši zahvat u književni život međuratnog razdoblja, ali s puno manje polemičnog naboja i s puno više razumijevanja za Krležinu poziciju, literarnu, političku i ljudsku. Dok su Goriš i Zlatokosa ultimativni nasuprotnici, Krleža je autentična hrvatska književna veličina koju, zapravo, treba vratiti u autentično hrvatsko okružje. Jer je Krleža na neki način – što svojom strahom od tobožnjih prijatelja i pokrovitelja, što nastojanjem nasrtljivog projugoslavenskog kulturnog kruga – kidnapiran iz separatnog hrvatskog književnog okoliša u unitarni jugoslavenski literarni konstrukt.

Iako po mnogočemu dijametralno različiti Krleža i Begović, dva glavna lika u romanu, razvijaju prijateljski odnos, koji je s Krležine strane protkan određenom dozom zavisti i cinizma, ali i nevoljkoga divljenja, dok Begović gaji istinske simpatije za Miroslava Krležu i cijeni njegov književni talent, premda mu se ne sviđa njegova ideološka zaluđenost boljševizmom i tlapnjama o svjetskoj revoluciji. Begović lucidno primjećuje da Krleža nije ateist kako se deklarira, nego da je, razočaran u Crkvu koja za dvije tisuće nije uspjela u svom poslanju, okrenuo vjeri u Lenjina i boljševike. Upravo ta nova vjera presudno će obilježiti Krležu kao čovjeka i kao pisca. Posebna pozornost posvećena je osobi Josipa Broza Tita. Autor stavlja naglasak na demonsku stranu njegove osobnosti, koja, po njemu, negativno utječe na Krležu. Kroz nekoliko Brozovih zgoda koje autor donosi u romanu pred čitateljem izrasta lik bezobzirna, sebična i na sve spremna čovjeka koji ne preza ni od kakva zločina ako ga taj zločin približava zacrtanom cilju.

Krugu Araličinih opsesivnih tema svakako pripada i Partija. Njezino ubitačno funkcioniranje Aralica zahvaća kompleksnije te literarno uvjerljivije i efektnije od drugih hrvatskih autora. U romanu Oni su drugo u fokusu je sudbinski utjecaj Partije na Miroslava Krležu, funkcioniranje Partije u ilegali, kao i mehanizmi uspona prema vrhu u partijskoj hijerarhiji u takvim uvjetima. Broza prvi put u romanu susrećemo kao premršavog ''jadnička sa ženom i djetetom'', bar ga tako vidi Milan Begović, a pred kraj romana kao vozača skupocjenog auta ''s očima koje su sličile na oči đavola sa slike nekog flandrijskog slikara'' i beskrupuloznog partijskog sekretara koji, ne trepnuvši okom, naređuje da se ubije sumnjiva žena iz susjedstva kako svojom eventualnom dojavom policiji ne bi dovela u pitanje nesmetano održavanje Pete zemaljske konferencije na kojoj on po prvi put nastupa u ulozi generalnog sekretara KPJ.

Zanimljivo je da kao egzekutor po Brozovom nalogu nastupa Rade Končar, koji još i danas figurira kao neupitna antifašistička ikona. Upravo ta partijska spremnost za činjenje zločina u ime viših ciljeva jest ono što onespokojava, pa i plaši tankoćutnog Krležu te nagriza njegovu vjeru u mesijansku ulogu komunizma. Na kraju romana nalaze se dvije upečatljive metaforične slike. Prva 'crvi u gnjatu' odnosi se na crviće koje Krleža, prilikom svojevrsnog gostovanja u Vrlici kod Begovića, uočava na gnjatu pršuta kojega momak u gostioni reže njemu i Begoviću. Od toga mu biva muka i povraća jer je večer ranije upravo toga pršuta slasno večerao. Uzalud mu je Begović objašnjavao da su to crvići ''prćavci'' iz čije kukuljice izlijeće nešto nalik mušici ili leptiriću, da se zadržavaju samo u gnjatu ne silazeći u mesni dio pršuta te da daju poseban okus pršutu čineći ga sočnijim i ukusnijim. Crvi na pršutu koji mu se večer prije činio najslasnijom jestvinom na svijeta metaforični su prikaz komunizma, koji je obećavao savršeno društvo, a u praksi često dovodio do gnjusnih zločina.

Druga je slika 'dunja u cvatu', prizor s kojim roman završava. Belinoj trudnoj prijateljici Esteri, zabrinutoj kako će proteći porođaj i hoće li poslije porođaja moći nastaviti s poslom balerine, Ciganka je prorekla kako će porod biti lagan, a majka će se nakon poroda ''osjećati vitkom i poletnom kao da nikad ni trudna nije bila'', soba će biti sva u bijelom, a pod prozorom ''cvjetat će bijelim cvijetom granata dunja prekrivena iskričavim snijegom i obasjana suncem'' iako je početkom svibnja dunje, kada je Estera trebala roditi, još prerano da bi dunje cvale. Kad je Estera rodila, bilo je sve onako kako je Ciganka prorekla, čak i dunja u cvatu pod prozorom, kao da je željela Krležu upozoriti kako u predskazanjima ''ipak ima nešto o čemu valja razmisliti''. Povezano pak s Krležinom situacijom ovaj prizor je svojevrsni kontrapunkt 'crvima u gnjatu'. Kao radost mučnini, kao život smrti, kao ljepota ružnoći. Dok crvi izazivaju gađenje jer su zoran primjer propadanja onoga što se činilo savršenim, u konkretnom slučaju riječ je o kvarenju komunističke ideje u praksi, procvala dunja slavi novi život, prirodni poredak, život koji se uvijek iznova obnavlja.

Krleži se u snoviđenju javila njegova poljska prevoditeljica Kasandra [1] , koja se s ostacima poljske vojske prebacila u Veliku Britaniju, a odatle dalje u Sjedinjene Američke Države. Ona mu također čita njegov budući život kao s otvorena dlana: kako će ostati zarobljen u kandžama Partije i Broza, prisiljen zažmiriti na silne zločine na Bleiburgu i Križnom putu, prisiljen hvaliti i Tita i Partiju kako bi preživio, pa s vremenom i sam bio hvaljen i čašćen od sitneži koja će se oko njega jatiti u nastojanju da naraste hraneći se njegovom veličinom. Iz tog snoviđenja također saznajemo da je Kasandra s njim zatrudnjela te da je rodila dijete, što znači da je Krleža ipak i na taj način, kroz potomstvo, nadživio smrt. Inače, deklarirani ateist može nadživjeti vlastitu smrt samo na dva način: kroz svoje djelo i kroz potomstvo. U autorovoj interpretaciji Krleži je uspjelo oboje, ali je također na svaki od ta dva načina preživljavanja odnosno nadživljavanja nalegla sjena. Nad biološko potomstvo sjena nepriznatosti, a nad književnu ostavštinu sjena jugoslavenstva.

Neobično je u kompozicijskom pogledu da je u treće poglavlje romana utisnuta priča o krađi poliptiha od bjelokosti iz riznice zagrebačke katedrale pod naslovom: DOGODOVŠTINE O KRAĐI POLIPTIHA OD BJELOKOSTI IZ RIZNICE ZAGREBAČKE KATEDRALE. Ta priča nema izravne veze s radnjom ostatka romana, već funkcionira kao izdvojena cjelina, što se uostalom potvrđuje i zasebnim naslovom. Jedina veza s ostatkom romana jest Josip Broz, koji iako djeluje iz pozadine, ima važnu ulogu u priči, on naime nagovara sina katedralskog zvonara da ukrade ključ od riznice zagrebačke katedrale i preda ga Mirku Maratoviću, restauratoru, pustolovu i kradljivcu umjetnina. Za Maratovića se nagađalo da je kasnije preuzeo identitet Ante Topića, nakon što je pravi Topić umro u vojnoj bolnici u Rimu. Policija je držala da je uz Brozovu pomoć organizirao krađu poliptiha iz riznice zagrebačke katedrale. Policija je na kraju odustala od optužbe Broza za sudjelovanje u krađi poliptiha jer nije imala dovoljno dokaza, a prilikom uhićenja kod njega je pronađeno dostatno oružja i propagandnog materijala da ga se osudi na robiju i bez optužbe za krađu poliptiha od bjelokosti.

Na Begovićevo pitanje kako da se tako olako odlučuju na razbojstvo i krađu oni koji se tobože bore za pravedniji svijet, Krleža je odgovorio zgodom iz povijesti boljševičkog pokreta ispričavši kako je Staljin orobio poštansku kočiju te s novcem od pljačke došao Lenjinu, koji je u Švicarskoj bio zapao u krajnju neimaštinu, a boljševički je vođa tu pljačku, religioznim jezikom rečeno – blagoslovio! I od tada je takvo postupanje uvedeno u ''Lenjinov katekizam'' kao ''eksproprijacija eksproprijatora''. Iz prepričane zgode razvidno je da je Krleža itekako bio svjestan partijskih metoda te da je njegova vjera u komunističku viziju savršenoga svijeta nakon revolucije bila dobrano poljuljana, ali da je i dalje bila živa njegova fascinacija Partijom i Brozom. Fascinacija koja se s vremenom sve više pretvarala u strah. Umetnuta priča o krađi bjelokosnog poliptiha funkcionira u prvom redu kao ilustracija načina djelovanja Partije u kojemu beskrupuloznost, destruktivnost i današnja zločinstva u ime imaginarnoga boljeg sutra zauzimaju prva mjesta. Također, ilustrira odnos hrvatskih komunista – a gdje ćeš boljeg reprezenta hrvatskih komunista od Josipa Broza!? - prema hrvatskim nacionalnom blagu.

S obzirom na činjenicu da Aralica i Krleža nisu po naravi literarnoga talenta i temperamenta srodni autori, već to da se Ivan Aralica u visokoj dobi dohvatio ''poslova, sumnja i snova'' Miroslava Krleže signalizira da je na umu imao i neke druge nakane osim čisto literarnih. Koliko god se u suvremenom diskursu o naravi i svrsi književnosti zaziralo od toga da se književnosti pridruži i neka druga nakana ili svrha osim literarne ili preciznije estetske, ona svejedno uvijek postoji. Književno djelo uvijek zagovara neki stav, vrijednost ili ideju, ima neku poruku, uostalom i inzistiranje na nemanju poruke svojevrsna je poruka. S te strane može se reći da je autor romanu Oni su drugo svom romanu namijenio ulogu romana s misijom. Misija je istodobno banalno jednostavna i gotovo nemoguća – vratiti Krležu hrvatskoj književnosti iz komunističko-jugoslavenskog zagrljaja. Jednostavna jer Krleža već jest tu, u središtu hrvatske književnosti, štoviše odavno kanoniziran kao stožerna točka hrvatskoga književnoga kanona. Gotovo nemoguća jer je Krležino djelo tako usidreno u središte hrvatske književnosti istodobno uključeno u jugoslavenski kulturni krug približavajući na neki način tom krugu i cijelu književnost u kojoj je svojevrsna referentna točka.

Krležu, drži Aralica, tom za hrvatstvo pogubnom jugoslavenstvu i zlosretnom partijstvu više vuku samoprozvani krležijanci negoli mu je on sam svojim književnim djelom i političkim stavovima težio. Treba ga osloboditi toga balasta, vratiti hrvatskom, štoviše starčevićanskom ishodištu, od kojega ga je otrgnula u početku komunistička pseudoreligija kojoj se okrenuo nakon gubitka transcendentalnog uporišta u kršćanstvu, a kasnije sve više puki strah i briga za egzistenciju. Krležinu situaciju najbolje predočuju Kasandrine riječi iz Krležina snoviđenja pred kraj romana: Svađen s obje strane, koje su zbog istog krimena robovale, ti ćeš, Fric, ostati na vjetrometini, sam, napušten, izložen osveti i hiru svake budale i šuše. I gledaj čuda! Zaštitu ti neće pružiti tvoji, oni će te odbaciti kao staru krpetinu, izlizanu od pranja podova, zaštitu će ti pružiti oni protiv kojih si njurgao, (…)Takvi kakav je Mile Budak, kolega po peru, tvoj odvjetnik; Milan Begović, tvoj višekratni kum; Đuro Vranešić, tvoj obiteljski prijatelj i liječnik. Oni znaju sve grijehe što ti ih pripisuju ljudi iz tvog i svog tabora, oni ih znaju i oni ih odbacuju! Oni znaju da si ti veći Hrvat od jednih i drugih, a ako za neke i nisi, da si vrijednost bez čijeg djela hrvatska književnost ne smije ostati. Suvišno je reći da Krleža kada su ''njegovi'' došli na vlast svojim dobročiniteljima nikako nije mogao pomoći.

Uz Krležinu kompliciranu egzistencijalnu situaciju vezan je i naslov romana Oni su drugo. Ti oni su i lijevi i desni, i partizani i ustaše. Svoju je nezavidnu poziciju sam Krleža formulirao na sljedeći način: ''Meni je svejedno hoće li me zaklati Dido (Eugen Dido Kvaternik op.a) ili Đido (Milovan Đilas).'' Kasandrin glas mu govori da on ne pripada ni jednima ni drugima, a Kasandrin glas je zapravo unutarnji glas samoga Krleže: Svi su oni isti, a ti si nešto drugo. Oni su oni, isti koliko god se razlikovali, a ti si nešto drugo, različit od svih. Oni su oni i kani ih se, a ti si Petar Trbuhozborac, ispod vješala, s tamburom u rukama, koji pjeva baladu o ljudima, kojima, jer nemaju rukavice, na prstima, od studeni, zanoktice zebu i otiču. Teško je reći koliko je Ivan Aralica u svom naumu uspio, to jest svoju misiju izvršio. Samozvani krležijanci od svoga Krleže neće odustati, ni od jugoslavenskog kulturnog okvira također, s druge strane ekskluzivni Hrvati i dalje će zazirati od Krleže držeći ga previše sklonim komunizmu i jugoslavenstvu. Tako vjerojatno stoje stvari s povijesnim Krležom. Međutim, s literarnim Krležom, junakom Araličina romana, stvari stoje drukčije. On se pred čitateljima postupno otkriva kao senzibilna, kompleksna, istodobno plaha i cinična osobnost, intelektualac i umjetnik širokih obzora, ali nedvojbeno Hrvat i hrvatski književnik. Takav će Krleža, nadam se, doprinijeti tomu da se postupno počne mijenjati i percepcija stvarnog, historijskog Krleže te potenciranju Krležina autentičnog hrvatstva i podrobnijem proučavanju tog aspekta Krležina opusa.

Damir Pešorda 

[1] Po svemu sudeći autoru je kao predložak za Kasandrin lik poslužila Sofia Malkovska s kojom je Krleža bio u Varšavi i kasnije otišao za njom u Pariz. Ona u svojim memoarima piše da su oni ostvarili emotivnu vezu. Prozvavši je Kasandrom, autor aludira na mitološku Kasandru, kći trojanskoga kralja Prijama kojoj je Apolon dao dar proricanja, ali je zbog neuzvraćene ljubavi učinio da u njezina proročanstva nitko ne vjeruje.