Ono što je počelo kao detuđmanizacija, nastavljeno je kao dehadezeizacija

Neki dan je u pritvoru završio kratkotrajni dječji superjunak Vili Beroš. Sjećate se te epizode sa superjunaštvom? Bilo je to u jeku pošasti zvane COVID-19. Superjunak Vili je u međuvremenu izgubio jednu po jednu sve svoje supermoći i dobio posprdni nadimak Mali u internoj WhatsApp prepisci hrvatskog podzemlja. Ipak, da će u bajboku završiti tko bi rekao!? Pravno je svatko nevin dok mu se ne izrekne pravomoćna presuda, no svima nam je jasno da je Vili nagrabusio i da mu se ne piše dobro. U svakom slučaju, politički je mrtav taman da ga sutra puste iz pritvora i obustave postupak protiv njega. Nakon Horvata, Tolušića, Žalac, Miloševića, Kuščevića i drugih još jednom se u praksi potvrdila zloguka opomena: teško onom koga Plenković odabere za ministra, sramota mu ne gine, a vjerojatno ni zatvor.

Koliko god korupcija u hrvatskom zdravstvu bila aktualna i važna tema, mene u ovom slučaju još više fascinira upornost s kojom HDZ-ovi kadrovi hrle prema zatvoru. Kao student radio sam kratko preko studentskog servisa u Mesnoj industriji Sljeme. U sjećanje mi se urezala scena klanja i tranširanja goveda. Uskim prolazom jedno po jedno govedo dolazi do automatskog malja koji nesretnu životinju onesvijesti, nakon čega se dalje tranširanje nastavlja na traci. Kad jednom govedo stupi ograđenom stazom, nema mu pomoći. Ponekad se čini da i politički uspon u Hrvatskoj nalikuje tom stupanju prema čekiću za omamljivanje. Usporedba je možda drastična, ali je fatalizam s kojim kroče ususret sudbini uistinu sličan. Samo taj fatalizam nije posljedica nekog dubokog filozofskog uvida, nego najobičnije pohlepe.

Tu pohlepu najbolje ilustrira jedna pričica koju sam već prepričavao u jednoj kolumni prije desetak godina. U Indiji hvataju majmune uz pomoć staklenke sa slanutkom. Na staklenki ima otvor dostatan da majmun kroz njega provuče ruku, no kada stisne šaku sa slanutkom koji zagrabi, više ne može izvući ruku. Doduše, majmun bi mogao rastvoriti šaku, ispustiti slanutak te izvući ruku isto onako kao što ju je i uvukao, no ne da mu pohlepa. Nekako mi se čini da ni majmun nije toliko neinteligentan da se ne bi dosjetio kako može osloboditi ruku, očito je da ga priječi nešto jače od majmunskog razuma da to učini. Majmunska pohlepa. Slična pohlepa, čini se, priječi i korumpirane političare da stanu prije nego završe u zatvoru.

Ova najnovija korupcijska afera u vrhovima vlasti svakako neće doprinijeti ugledu Hrvatske u svijetu, a još će pogubnije djelovati na ugled HDZ-a u zemlji. Ovom je aferom ionako narušen ugled HDZ-a dodatno srozan. Narativ o HDZ-u kao lopovskoj stranci domaći mediji njeguju dugo i pažljivo, a nije da im i sami hadezeovci u tome ne pomažu. Međutim, problem je što taj narativ ima puno zamašniji naum od diskreditacije jedne stranke. Logika kriminalizacije HDZ-a jest sljedeća: ako je HDZ stvorio samostalnu hrvatsku državu razorivši pri tome idealiziranu Jugoslaviju, a potom je opljačkao – onda je izvjesno da je samo stvaranje takve države bio svojevrsni zločin. Po toj logici najbolje bi bilo stvari vratiti na početne, to jest jugoslavenske postavke. Ono što je počelo kao detuđmanizacija, nastavljeno je kao dehadezeizacija, prvo HDZ-a, potom i zemlje u cjelini. Unatoč i više nego dvojbenom hrvatstvu sadašnjeg HDZ-a, dekonstrukcija i takve karikature Tuđmanova pokreta jest nastavak dekroatizacije zemlje.

Stoga je iznimno važno bilo da snažna politička grupacija desno od HDZ-a vrati Hrvatsku na suverenistički put, naravno koliko je to moguće u okvirima članstva u Europskoj uniji, ili da do kraja razobliči HDZ kao stranku koja nije ono za što se predstavlja Na žalost, sramotnim raspadom Domovinski pokret je tu šansu upropastio. Davno prije upropastio ju je i Most, ali na nešto drukčiji način te je poprilično poljuljano vjerovanje birača da se uopće može uspostaviti takva politička snaga koja bi HDZ privela na hrvatsku stranu. Bilo kako bilo, s negativnom reputacijom kakvu akumulira ovakvim aferama, HDZ će najkasnije na sljedećim izborima izgubiti vlast, a DP na tim izborima neće prijeći ni izborni prag. Hrvatska će u tom trenutku biti servirana na pladnju takvim političkim snagama prema kojima će se i Davor Božinović doimati kao Hrvatina.

Kako stoje stvari na takozvanoj desnici ne vidim potencijala za uspostavu neke ozbiljnije političke grupacije koja bi stvari mogla promijeniti nabolje. Postoji tek mala šansa za kristalizaciju i okupljanje suverenističkih snaga oko nekog pojedinca koji svojim nacionalnim, moralnim i intelektualnim osobinama ulijeva povjerenje. Takav pojedinac mogao bi – ako kojim čudom prođe u drugi krug predsjedničkih izbora – biti Tomislav Jonjić. Na izborima s početka tisućljeća takva kristalizacijsko-okupljajuća osoba za kvazilijeve, projugoslavenske snage bio je, što god mi o njemu mislili, Stipe Mesić. On je također iz pozicije potpunog autsajdera pobijedio na predsjedničkim izborima i hrvatskim interesima otada nanio nemjerljivu štetu. Ako bi ponovio Mesićev pothvat u smislu osvajanja izbora iz autsajderske početne pozicije, Jonjić bi mogao postići efekt ravan Mesićevu, samo suprotnoga predznaka.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik