Jedina nam je šansa imotska Hrvatska

Koncert Mate Bulića, Marka Perkovića Thompsona te Dražena Zečića 7. kolovoza u Imotskom izazvao je veliki interes i brojne reakcije u hrvatskoj javnosti. Partizanski apologet pod krinkom povjesničara Hrvoje Klasić izjavio je da ga je zbog koncerta stid što živi u Hrvatskoj (usput rečeno, to je barem lako riješiti!), predsjednik Milanović je sugerirao da ustašovanje ne bi smjelo proći bez sankcija, to jest „hapšenja“ odgovornih, pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter također zaziva procesuiranje, Ivo se Goldstein pjeni: „Ovo u Imotskom je sramotno“, sigurno je i Jaca Kosor na svom profilu složila neku ubojitu krumpir-salatu, ali ne da mi se sada tražiti po bespućima interneta… Dakle, uskomešala se kumrovčad i soroščad sve u šesnaest, nešto ih svrbi do boli. Navodno majice HOS-a, navodno ustaški pozdrav ZDS, navodno ovo, navodno ono, ali uistinu svrbi njih Imotski kao takav. Po njihovu računu takav grad ni takav kraj ne bi smjeli postojati. Gle, mamicu im ustašku, svi veseli, raspjevani… i svi Hrvati!

Bit stvari je, dakle, u nečemu drugom, ne u stvarnom strahu od ustaške rekonkviste. Da sada je ne pametujem o tomu, navest ću riječi kritičara i novinara Jutarnjeg lista Tomislava Čadeža koji ponekad zna iskočiti iz šprance jutarnjačkog novinarčenja: „Trideset godina i više nakon rata ta naša djeca slušaju da su ustaše, kao što smo i mi slušali. Zacijelo ima među njima svakakvih, ali najviše istinoljubivih. Što je sporno? HOS-ov amblem i pozdrav? HOS je iskrvario za demokraciju i slobodu. Gdje su njihovi zločini? Koji su to naši zločini? Koji su Thompsonovi? I što je s tom slikom u glavi da naše kćeri i sinovi trpe iste laži koje smo i mi skupili i zbog tih laži ginuli.“ Govoreći o mladosti koja se slijevala na koncert u Imotski, Čadež govori o novim generacijama koje odbijaju anakroni udbokomunistički teror kojim se Hrvate želi držati u pokornosti pod hipotekom u najvećoj mjeri izmišljene i još četrdeset pete višestruko u krvi naplaćene krivnje.

Ako se drugdje u Hrvatskoj donekle i uspjelo u ispiranju mozga i nametanju krivnje, Imotski se ne da. I nikada se nije dao. Ono što je Thompson dotaknuo pjesmom Geni kameni u najvećoj mjeri očituje se upravo u Imotskom, ali i na cijelom tom potezu od Rame do Ravnih kotara. Taj prostor, kojega je Ivan Aralica konačno učinio literarno relevantnim, dugo već nije samo rezervoar iz kojega se koliko-toliko nadoknađuje hrvatski demografski manjak nego je i u kreativnom smislu najpotentniji dio hrvatskoga korpusa. U tom prostoru Imotski se sa svojom bližom okolicom posebno ističe. Tri od pet najvećih pjesnika novije hrvatske književnosti – Tin Ujević, Antun Branko Šimić i Petar Gudelj – ponikli su s tog prostora odrastajući pogleda uprta u mitsko Biokovo. Najintrigantnija epopeja hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća, Raosovi  Prosjaci i sinovi, stiže nam s tog prostora, a u Domovinskom ratu razmjerno broju stanovnika Imotski je imao najveći broj poginulih branitelja iako se crta bojišnice nikada nije ni primakla Imotskome. Imotski je toliko širokogrudan da je i onoj drugoj, suprotstavljenoj, projugoslavenskoj strani dao književnu uzdanicu – Antu Tomića. Nije bogzna kako nadaren, ali njima dobro dođe kad nemaju svojih boljih.

Zastranih malo, vratimo se temi, Imotskom i njegovim mrziteljima. Zemlja u kojoj razvikani javnici i politički odličnici zmijski sikću na raspjevanu mladost, koja slavi život, ljubav, domoljublje, vjernost domu i slobodi, samu sebe sapleće, samoj sebi podmeće nogu. Dođe čovjeku da se zapita: Zaslužuje li uopće takva Hrvatska Imotski? Ohrabruje jedino to što je relativno uzak krug onih koji organski ne podnose Hrvatsku ma koliko dobro bili raspoređeni. Kad-tad će imotska, mlada, razdragana Hrvatska nadvladati mrzovoljnu Hrvatsku punu jugotužja i samomržnje. Ako nas sve skupa prije ne odnese destruktivni val umirućeg Zapada. No i u borbi protiv tog razornog vala jedina nam je šansa upravo imotska Hrvatska s Thompsonova koncerta.     

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik