Nije lako Miljenku Jergoviću

Nije lako protuhrvatima u Hrvatskoj. Kakvu god protuhrvatsku psinu smisle, Hrvatska ih nagradi kakvom nagradom ili sinekurom. Nikako da ih kazni, makar i blagim prijekorom počasti, ne bi li barem malo opravdali svoju pozu mučenika i disidenta. Nije lako ni Miljenku Jergoviću. Zlopati se evo već više od trideset godina da Hrvatsku prikaže u što gorem svjetlu, a to ga, umjesto da mu priskrbi disidentski status, čini još milijim i dražim hrvatskim arbitrima javnog mnijenja. To apsurdno stanje objektivno šteti i njemu kao piscu i hrvatskoj kulturi. On troši svoj talent na borbu s himerama, a hrvatska književnost afirmira nekakvo frankenštajnovsko postjugoslavensko literarno zajedništvo nauštrb vlastitog kulturnog identiteta...

U posljednje se vrijeme Jergović razmahao, kao da pokušava još jedan očajnički juriš na već poslovične vjetrenjače hrvatske indolentnosti. Kritika hrvatskoga uma iz bosanske perspektive ne uzima u obzir jednu stvar, činjenicu da je Hrvatska, kakva god bila, ipak nekakav Zapad. Kasablijskom umu nije jasno kako netko može ignorirati njegove jalijaške marifetluke, a suočavanje s nečim što ne razumije ili ga razdražuje ili ga plaši. Kako ga nitko ne disciplinira, ostaje mu tek razdraženost kao opcija. Zagreb pak Bosnu ne razumije, pogotovo kasablijski mentalitet, pa na rečene marifetluke odgovara blagonaklono, sa simpatijama, kao na vrhunsku šegu, dakle – implicite s visoka. U takvoj situaciji kasablijskom umu ostaje samo jedno utočište, samo jedno spasonosno pribježište, a to je Beograd, velikosrpska mitomanija i jugoslavenska mimikrija za tu mitomaniju.

U intervjuu za Nova.rs Jergović izrekao niz bedastoća i masnih laži, garniranih opsesivnom averzijom prema Hrvatskoj kao takvoj, s ciljem da se valjda umili srpskoj javnosti. Da pokaže kako on šamara te bedaste Hrvate. Pa tako kaže: ''… Hrvati imaju Srbe kao svoju jedinu opsesiju, u odnosu na koju formiraju vlastiti identitet, jezik, pogled na svijet, orijentaciju u svemiru, tako da bi se, u skladu s tom njihovom autopercepcijom, moglo reći da su Hrvati u stvari oni koji nisu Srbi, i kad bi, ne daj bože, nekim čudom nestalo Srba, ne bi više moglo biti ni Hrvata kao Ne-Srba.'' Naravno, stvarnost ne odgovara Jergovićevoj percepciji hrvatsko-srpskih odnosa. Stvari zapravo stoje dijametralno suprotno od onoga što tvrdi Jergović. Osviješteni se Hrvati, nacionalisti kako ih on naziva, nastoje što manje zamarati Srbima i Srbijom, dok se upravo Jergović i njemu slični ni emocionalno, ni intelektualno, ni kulturološki ne uspijevaju odmaknuti od ''srpskog svijeta''.

Zbog toga je uostalom ta jugoslavenstvujuća, jergovićevska kulturna javnost svojedobno i graknula na Stanka Lasića kada je konstatirao kako bi hrvatski odnos prema srpskoj književnosti trebao biti otprilike isti kao i odnos prema bugarskoj književnosti. Zbog toga je uostalom i sam Jergović u nastavku intervjua izjavio sljedeće: ''Mogu samo reći da razmišljajući i o Srbiji, i o Hrvatskoj, jer ja imam tu čudnu maniju da o tim zemljama uvijek razmišljam u paru, duboko žalim što mi nismo poput Francuza.'' Eto, zbog te njegove čudne manije, koju dijeli s tipovima poput Viktora Ivančića, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, pokojnog Mandića, odbjeglog Babića i mnoštvom sličnih, zapeli smo tu gdje jesmo… Mi, nacionalisti kako nas nazva Jergović, Srbe bugariziramo (isprika Bugarima!), a Jergović i njegovi ne daju. Oni bi ''naš jezik'', regionsko kulturno zajedništvo i te stvari.

U Večernjem listu Jergović se raspisao o jednom drugom sličnomišljeniku, Rajku Grliću. Omaklo mu se i jedno tipično malograđansko udivljenje ''svjetskom čovjeku''. Naime, o Grliću kaže: ''Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom 'Svemu dođe kraj' pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu.'' Ostavimo li po strani udivljenje ''američkim berivima i prinadležnostima'', Jergović opet pilu okreće naopako. Zna on dobro da u Hrvatskoj nije potrebna nikakva hrabrost za biti kritičan prema vlasti, nacionalizmu, natražnjaštvu itd. Upravo suprotno! To su preduvjeti da se u kulturnom životu Hrvatske napreduje, izgradi karijera, dohvate sinekure i, kako bi Jergović rekao, sinekurčine. A i američkih se ''beriva i prinadležnosti'' lakše dokopati ako si kritičan prema svemu hrvatskom. Znaju to aktivisti, ljudskopravaši i soroščad svake fele vrlo dobro.

Na kraju jedna impresija. Jergović se svojedobno pročuo po stanovitom divljenju četničkom vođi Draži Mihailoviću proglasivši ga višedimenzionalnom osobom. Gledam ga na slici, sad već poluostarjela, s naočalima i konačno poluuređenom bradom te ne mogu ne konstatirati: Bome se u velikoj mjeri suobličio sa svojim idealom. S tim da je Jergović, za razliku od Jergovićeva Draže, jednodimenzionalan, predvidljiv.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik