Opsjednutost sobom ili Europa bez vizije

Pobjeda švicarskog nebinarca u suknjici na nedavnoj Euroviziji bila je povod još jednom besmislenom krugu nadmudrivanja tradicionalista i naprednjaka. Uz to začinjena ovdašnjim žalom zbog nepravde nanesene Marku Purišiću koji se za estradne potrebe prozvao Baby Lasagnom. Čak su vječiti sumnjičavci naspram tradicionalnog domoljublja proglasili Lasagnu poželjnom osi oko koje bi se trebale vrtjeti emocije prihvatljivog patriotizma jedne nove Hrvatske. Premda ni patrioti vulgaris nisu ništa manje navijali za Purišića, naprotiv! Utjecaj političke ispravnosti na glasovanje europskih žirija ovaj put nisu osporavali ni mainstreaam mediji, samo su neki genijalci pokušavali podmetnuti da je to zbog toga da se sljedeće natjecanje za pjesmu Eurovizije, ako Purišić pobijedi, ne bi održalo u Hrvatskoj u kojoj je po njima na vlasti, po njima, ekstremni DP.

Neću previše ulaziti u potankosti oko Eurovizije, nisam neki poznavatelj te tematike niti slušam tu vrstu glazbe, ali stanoviti interes pobudio mi je pojam ''nebinarna osoba''. To je navodno osoba koja se ne može odlučiti je li muško ili je žensko, odnosno jednom se ćuti kao muško, drugi put kao žensko, a treći put kao nešto treće… Ili tako nešto. Već ova nevolja oko definiranja ukazuje na to da smo na nepoznatom tlu gdje nam dosadašnji jezik nije dostatan. Što sam stariji, sve sam uvjereniji da svako društveno nasilje počinje kao nasilje nad jezikom. Zato se začuđeno pitam kakvo mi to nasilje prijeti od čovjeka u suknji koji se vrti na velikom tanjuru i nešto pjeva. Reklo bi se – nikakvo! A opet čemu ta nelagoda? Mislim da je u pitanju nelagoda jezične naravi, nije problem Nemo, problem je u nasilju nad jezikom, a to rade neki drugi čija lica ne vidimo i čije namjere ne znamo. Možemo ih samo naslutiti.

U početku se to nasilje manifestiralo kao ozloglašavanje određenih riječi i njihovoj zamjenu novim, navodno primjerenijim. Tako je, primjerice, suspektnim odjednom postao neutralni pojam homoseksualac, a kao zamjena nametnuta je engleska riječ 'gej'. Riječ 'peder' u tome je procesu postala faktički zabranjena opstajući još samo kao vulgarizam za određenu karakternu osobinu. S vremenom je napad na jezik prešao s leksičke razine na kudikamo otporniju i promjenama manje podložnu morfološku razinu, uvode se novi rodovi i odgovarajuće zamjenice. Gotovo svaki prijelaz s liste dijagnoza u općeprihvaćeno ponašanje traži i svoje jezično ovjerovljenje.

Kako su se u javnosti javile određene nedoumice kako oslovljavati eurovizijskog pobjednika Nema, objašnjenje su ponudili iz kolekTIRV-a, udruge za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba: ''Najbolje je pitati osobu koje ime i zamjenice koristi. (…) Nemo koristi they/them zamjenice, što je znatno lakše u primjerice engleskom jeziku nego u hrvatskom, ne samo zbog toga što nam u hrvatskom to možda zvuči neuobičajeno, već i zbog toga sto je naš jezik izrazito rodno obojan, odnosno kada je Nemo hungry mi očekujemo ili da je gladan ili da je gladna. Nebinarne osobe u Hrvatskoj često izbjegavaju korištenje rodnog jezika, umjesto da za njih kažemo on ili ona, oni žele da koristimo njihovo ime. Nemo recimo baš kaže ‘ja sam samo Nemo’. Nekada koriste množinu, nekada srednji rod, nekada koriste naizmjenično oba roda, a neke nebinarne osobe koriste samo muški ili samo ženski rod.''

Jezik je alat mišljenja pa se svaka promjena u jeziku odražava i na način mišljenja. Stoga inženjeri ljudskih duša uvijek nastoje utjecati na jezik i tako mijenjati ljude. Za suvremenu zapadnu civilizaciju karakteristična je atomiziranost društva i opsjednutost pojedinaca sobom. Jezične aberacije samo su jedan od izraza takvog stanja duha. Korijen takvog stanja duha treba tražiti u promjeni perspektive sagledavanja samoga sebe i svoga mjesta u svijetu. Kada je u pretprošlom stoljeću Nietzsche konstatirao Božju smrt, stvarnost kojoj danas svjedočimo uvelike je bila počela. Egzistencijalna pitanja koja sredinom prošlog stoljeća u obezboženom svijeta postavljaju Camus ili Sartre još u sebi sadrže odjeke velikih pitanja odgovori na koja su formirali kršćansku Europu, ako ništa drugo – ono barem kroz negaciju tih odgovora. U suvremenom svijetu svjedočimo potpunom rasapu ljudske biti. Ostavši bez transcendentne okomice i ovozemaljskog identitetskog uporišta, suvremeni čovjek se zagledao u vlastito međunožje i iz te perspektive pokušava nanovo osmisliti svijet.

Takav je razvoj situacije tužan, ali i logičan. Parafrazirajući Dostojevskog, možemo konstatirati: Ako nema Boga, onda nam ne preostaje ništa drugo nego baviti se samim sobom. A takvo bavljenje u nedostatku spomenute okomice nužno završava u kopanju po najmračnijim i najbestijalnijim zakutcima podsvijesti.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik