Manolićevu obraćenju nedostaje dimenzija javnog priznanja zločina

Nekoliko dana prije Božića ''ispovjedio se, pokajao za svoje grijehe i dobio odrješenje grijeha'' Josip Manolić. Jedni su na to reagirali kao na svojevrsno čudo i još jedan dokaz da je Bogu sve moguće, dok su drugi skeptično odmahnuli rukom govoreći kako stari cinik uzima propusnicu i za onaj svijet ako slučajno postoji. Neka se nađe za svaki slučaj, ionako ništa ne košta. Obraćenje nije nešto rijetko, od svetog Pavla do Zdravka Tomca obraćenika je mnoštvo, no Manolićevo obraćenje pripada onim, da tako kažem, obraćenjima u posljednji čas. Tako se preobratio Desni Razbojnik na križu, a neki kažu da je i Josip Broz tražio svećenika dok je čekao smrt u Ljubljani i da mu ga je Udba dovela. Doduše, Manolić je još u relativno dobrom stanju za svoje godine te nije isključeno da nas iznenadi još nekim potezom, ipak, po svemu sudeći, ovo s ispovijedi, pokajanjem i odrješenjem djeluje kao pokušaj spašavanja duše na kraju ovozemaljskog puta.

Koliko god voljeli gledati kako se Gospodin proslavlja u slučajevima kao što je Manolićev, ne možemo se oteti dojmu da u tom predbožićnom čudo nešto nedostaje. Simo Dubajić, partizanski ubijač s Križnog puta, kasnije velikosrbin najgore vrste, pred smrt se pokajao i vratio pravoslavlju. I u tom obraćenju pokazao se većim od Manolića i sličnih obraćenika javno ispovjedivši svoje zločine i , što je još važnije, posvjedočivši o masovnim zločinima koje su činili partizani na području Kočevja. Iako njegovu ispovijed hrvatski povjesničari, hrvatski mediji i hrvatski političari uglavnom ignoriraju, ona je zabilježena i ostaje kao svjedočanstvo partizanskih zločina, ali i drame pojedinca, zločinca koji je spoznao svoj grijeh i pokajao se. Kakav god bio, svoje je zločine ispovjedio javno, a Bog će odlučiti o valjanosti njegova pokajanja. Manolićevu obraćenju nedostaje ova dimenzija javnog priznanja zločina, a zbog ispovjedne tajne vjerojatno nikada nećemo saznati ni je li svećeniku priznao one najgore stvari koje je učinio. Ili je kao Boccacciov Ciapelletto svećeniku ispreo neku sasvim drugu priču.

Kad smo već kod Boccacciova Ciapelletta nije naodmet podsjetiti da se taj beskrupulozni pokvarenjak suočen sa smrću odlučio poigrati i sa sakramentom svete ispovijedi. Uspio je uvjeriti fratra koji ga je ispovijedao da je čovjek bez grijeha te je uz najveće počasti pokopan u mramornu grobnicu u samostanu. Na njegov su grob kasnije dolazili vjernici moliti se i činiti zavjete. Ne kažem da iz Manolićeva čina progovara Ciapellettov duh, ali iz nedavne povijesti znamo da su ti ljudi ''posebnoga kova'' sposobni za nevjerojatne preobrazbe s kojima ni Ovidijev talent ne bi lako izašao na kraj, zato odustajem od daljeg nagađanja o tomu što je točno nagnalo sto-i-nešto-godišnjega oznaša na još jednu preobrazbu. Dodat ću još samo jedan komentar s Reddita, kratak je, a pogađa duh Ciapellettove – a možda i Manolićeve - burgije: ''Joža trola katolike''.

Navodno je i Budimir Lončar za sebe dogovorio katolički pogreb, nije isključeno da se obrati i Stjepan Mesić, ali nema žurbe – još je mlad. Međutim, to je između njih i Boga. Ili vraga, tko će ga znati. Ono što bi eventualno za hrvatsku javnost nešto značilo, bilo bi pravovremeno preobraćenje, to jest onakva preobrazba od koje bi bilo neke koristi za širu zajednicu. Da se, recimo, Manolić na vrijeme obratio, mogao bi ispričati kako je trovan Stepinac, kako su tekle i tko je kriv za partizanske likvidacije u Bjelovarskom okrugu gdje je bio šef Ozne te, što je također vrlo važno, ne bi učinio sve ono što je na tragu svog oznaškog pedigrea učinio posljednjih tridesetak godina. Ovako bez konkretnih plodova obraćenja, bez obzira što je uistinu posrijedi, izvjesno je samo da Joža trola katolike, a posebno trola svoje! Što se vidi i iz mlakih reakcija mainstream medija, ne znaju kako bi se postavili, Manolić je bio njihov dugogodišnji heroj, a sada ovo… Stoga i ne čudi da je Velimir Visković, koji se još uvijek ne ćuti dostatno zrelim za preobraćenje, ogorčen na svećenika koji je ispovjedio Manolića držeći to inkvizicijskim nasiljem nad čovjekom koji se ne može braniti. Svašta.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik