Jergovićev prijezirni nasrtaj na jednog od najprominentnijih suvremenih hrvatskih književnika

Miru Gavrana kriptojugoslavenski arbitri hrvatske kulture do sada nisu dirali. Mogao je pisati svoje drame i romane do mile volje, postati poznat, prevođen i izvođen u inozemstvu, sve su mu to dobrohotno opraštali. Jer se nije miješao u njihov posao. A njihov je posao da iz hrvatske kulture trijebe sve što je odveć hrvatsko. Kad se Gavran osmjelio iskoračiti iz svoje hrvatske samozatajnosti držeći da je već postao dostatno poznat i priznat književnik da može kao predsjednik Matice hrvatske pokrenuti i pitanje donošenja zakona o hrvatskom jeziku – na njega se sručio bijes gore spomenutih arbitara. U tomu prednjači Miljenko Jergović, živopisni protagonist hrvatske književne scene kakvoga je ovjekovječio Ivan Aralica u liku Mile Milaka u romanu Fukara.

Jergović u tekstu Dekonstrukcija laži izgovorene stoput na HRT-u, prema kojoj je Miro Gavran najprevođeniji hrvatski pisac u 24 sata pokušava osporiti tvrdnju o Gavranu kao najprevođenijem suvremenom hrvatskom piscu. Ima u tome sigurno ponešto i profesionalne zavisti, no pravi motiv Jergovićeve zlovolje vidi se iz sljedećeg navoda: ''U neko ranije vrijeme, dok je Gavran bio samo književnik, pristojan prema kolegama i novinarima, hiperaktivan u promociji svoga rada, beskonfliktni entuzijast, HRT-ovo pridonošenje laži o najprevođenijemu mogli smo doživljavati kao bezazlenu ljubaznost. (…) Međutim, otkako je na čelu Matice hrvatske, visokodotirane ustanove, u koordinaciji s kojom država donosi zakone u kulturi, te otkako slušamo vijesti o tome da predsjednik Gavran ide na Kaptol da potvrdi kako je djelovanje Matice hrvatske sasvim u skladu s djelovanjem Katoličke Crkve, mogao bi se steći dojam kako laž o najprevođenijemu nije tek gesta konvencionalne ljubaznosti, nego da je riječ o projektu od državnoga i nacionalnog značaja.'' Dakle, ''zakoni u kulturi'', čitaj 'zakon o jeziku', i ''usklađenost'' s Katoličkom Crkvom pravi su uzrok Jergovićeve zlovolje prema Gavranu.

Iako sama rasprava o tome tko je najprevođeniji pisac nije pretjerano važna niti puno govori o kvaliteti nekog pisca ili djela, Jergović je svojom neuspjelom dekonstrukcijom po tko zna koji put ogolio neke otužne činjenice u hrvatskoj kulturi. Doduše, nenamjerno jer je na umu očito imao nešto sasvim drugo. Prva od tih otužnih činjenica jest to da je u hrvatskoj kulturi suspektno previše ''hrvatovati''. Osiljeni zagovornici jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog (a ako Bog da uskoro i političkog, nadaju se oni) prostora poput kerbera skaču na svaku pojavu ''hrvatskog nacionalizma'' s ništa manje žestine nego olovnih sedamdesetih. Doduše, za sada ''nacionalisti'' još ne završavaju na Golom, Staroj Gradišci ili Lepoglavi, ali tzv. otkazivanje im je zajamčeno. Stoga je vrijeme da se postavi razložno pitanje: je glavnostrujaška književnost u Hrvatskoj uopće hrvatska?

Nakon što su hrvatski klasici od Marinkovića i Slobodana Novaka do Aralice, Vuletića i sada, evo, Gavrana (u pokušaju) potiskivani na margine, a u književna nebesa dizani autori i autorice koji bez te moralno-političke podobnosti ne bi bili zamijećeni – postalo je jasno da je hrvatska književnost postala sluškinja ideologije, dozlaboga tendenciozna kao pedesetih godina u bivšoj državi ili tridesetih u SSSR-u. S tim da su inženjere ljudskih duša zamijenili inženjeri jugoslavenskih duša. Pri tomu nije toliki problem što je netko pristaša jugoslavenske ideje, pa čak ni to što je svoj književni tekst stavio u službu te ideje, nego je pravi problem u tomu što se ta uvezana klika svojski trudi da priguši svaki drugi i drukčiji glas služeći se pri tomu polugama društvene moći, zato Jergovića i srdi Gavran kao predsjednik Matice hrvatske, njemu je nekako logično da čelna mjesta u kulturnim institucijama iliti po njihovome ''sinekure i sinekurčine'' pripadaju njemu i njegovima. Za to je spreman i za poneki prijetvorni rukoljub korumpiranim hadezeovcima, primjerice Sanaderu svojedobno, začepivši pri tomu nos.

Druga otužna činjenica ili bolje reći pitanje koje se nameće na temelju analize Jergovićevog prijezirnog nasrtaja na jednog od najprominentnijih suvremenih hrvatskih književnika, dvije najvažnije hrvatske kulturne institucije, Maticu i Akademiju, te najavljeni Zakon o hrvatskom jeziku jest, kakvu korist ima hrvatska kultura od književnika koji se ni sami ne drže hrvatskima? Kao što već gore napisah, pisci koji sami sebe nerado nazivaju hrvatskim, a rado regionalnim, već i u suženom prostoru hrvatske kulture zatiru one glasove koji ne pristaju na tzv. zajednički jezik nego se drže hrvatskoga. Trebaju li hrvatskoj kulturi - koja je dotirana, to jest oslonjena gotovo isključivo na novac poreznih obveznika – uopće takvi pisci!? Koji de facto aktivno rade na ukinuću hrvatske kulture kao hrvatske! Smisao nacionalne književnosti nije da veliča neku ideologiju ili neki nadnacionalni državni projekt, smisao nacionalne književnosti nije čak ni da bude prevođena i poznata u svijetu, to je nusprodukt do kojega dođe ili ne dođe, poželjan nusprodukt, ali nipošto najvažniji.

Na koncu nešto i o valjanosti Jergovićeve liste. Naime, Jergović u svom tekstu pravi i nekakvu svoju listu najprevođenijih hrvatskih pisaca na čijem su vrhu Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Predrag Matvejević, tu negdje valjda pokušava prišlepati i sebe pod zakukuljenom formulacijom ''trećemu po redu nećemo spominjati ni ime, ni djelo''. Hajde, neka, ako je mislio na sebe, barem se očitovao kao hrvatski pisac. Što će, gotovo sam siguran, prvom idućom prigodom zanijekati. Međutim, Jergovićeva lista samo je jedna od mogućih i rađena po načelu ''mi protiv njih''. Pa tako, recimo, Željka Lovrenčić, književnica i prevoditeljica koja vodi odbor Društva hrvatskih književnika za književne veze, koja je i voditeljica inozemne zbirke Croatica u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, tvrdi da je najprevođeniji hrvatski pisac nesumnjivo Miro Gavran. U svakom slučaju Gavran je preveden na 41 jezik, dok se brojka za ostale ovdje navedene vrti oko tridesetak te je također zasigurno točno da je Gavran u svijetu najizvođeniji i najprevođeniji hrvatski dramski pisac.

Ipak, svako prebrajanje ove vrste svojevrsno je cjepidlačenje, da ne kažem jarića krštenje. Zanimljivo je međutim malo razmotriti ključ po kojem su Jergovićevi favoriti postali prevođeni i u inozemstvu cijenjeni. Lako je uočljivo da je to politički ključ. Isti onaj po kojem se sudi hrvatskoj književnosti u tuzemstvu. Pa tako vidimo da je su Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Predrag Matvejević postali zanimljivi inozemstvu onoga trenutka kada su deklarirali svoje disidentstvo u odnosu na netom stvorenu Hrvatsku koja se tada u krvavom ratu borila za goli opstanak. Averzija prema Hrvatskoj uz ugađanje recentnim ideološkim trendovima – što pažljiv čitatelj njihovih djela može relativno lako uočiti – bila je i osnovno pogonsko gorivo njihova literarnog pisma.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik