Jugotužje

Nakon kratkotrajnog iskakanja devedesetih prošlog stoljeća Hrvatska se vratila svojoj tradiciji slavljenja vlastitih osporavatelja. Ta je tradicija tako ukorijenjena da čak i oni koji sebe drže žestokim Hrvatima spremno prihvaćaju određene ustupke protuhrvatskim snagama. Nešto nalik žrtvovanju određenog broja djevojaka i mladića strašnom zmaju koji terorizira selo. U tom je kontekstu razumljivo da je ulicu, točnije šetalište, u Zagrebu prije dobila nevažna Ankica Lepej nego, recimo, jedan od najvećih hrvatskih književnika dvadesetog stoljeća Slobodan Novak premda je Lepej umrla lani, a Slobodan Novak prije sedam godina.

Ankica je Lepej postala poznata nakon što je kao službenica banke odala bankarsku tajnu da Ankica Tuđman ima dvjestotinjak tisuća maraka na računu. Zbog toga su je mediji proglasili heroinom i prvom zviždačicom u Hrvata. Objektivno, nije bila ni jedno ni drugo jer se radilo o legalno zarađenom novcu od honorara za Tuđmanove knjige. Sad što su se te knjige stjecajem povijesnih okolnosti prodavale u puno većem broju nego bi se prodavale da je autor bio samo obični povjesničar, druga je stvar.

Koliko god je mediji uzdizali na pijedestal moralnog autoriteta, Ankica Lepej nikada nije postala široko popularna ili politički relevantna jer za to jednostavno nije imala intelektualnog kapaciteta ni osobne karizme. Osobno sam je čak pomalo i žalio jer mi se činilo da su je određene medijske i političke strukture iskoristile za svoje interese. Međutim, ovih sam dana na međumrežju naletio na njezine upise s Facebook profila i promijenio sam mišljenje. Žena je bila zagrižena protivnica samostalne hrvatske države i obožavateljica propale Jugoslavije.

Evo o kakvim se upisima radi: ''I onda mi netko nešt veli protiv golog otoka i TITA, Tito je znao kako nas obraniti od ustašije, i zato smo imali mir na ovim prostorima prek 45 godina. Nismo se mrzili, radili smo i stvarali, da bi banda lopovska imala što grabiti.'' Ima tog još u istom stilu, samo još vulgarnije i nepismenije, ali i ovo će biti dovoljno. Ta i takva Lepej ima šetalište u Zagrebu, a Slobodanu se Praljku ne smije ni ime spomenuti. Stoga u simboličnom smislu ovo kolumnističko krivudanje po hrvatskoj zbilji jest svojevrsna šetnja Šetalištem Ankice Lepej. Ni lijepa ni ugodna, no nužna.

Prvo što mi zape za oko u toj šetnji jest tzv. femicid. Nakon plodonosnih konzultacija s Jelenom Veljačom Plenković je izjavio da se u cilju još bolje zaštite žena uvodi kazneno djelo femicida. Po tomu bi se zakonu ubojstvo žene tretiralo drukčije od ubojstva muškarca. Ako ovo nije izravno ozakonjenje diskriminacije, ne znam što jest. Kamo to vodi, znamo iz povijesti. Ali kada dobiješ domaći zadatak od Jelene Veljače, nema tu vrdanja. Da ni ovaj rujan ne prođe bez ustašluka, pobrinula su se trojica navijača na utakmici između Hrvatske i Latvije. Oni su nakratko razvili zastavu s ustaškim logom u gornjem desnom kutu. Taman toliko dugo da je snimi pripremljeni doušnik UEFA-e. Sve je nalikovalo još jednoj podvali hrvatskih neprijatelja. Onda se ispostavilo da je jedan od trojice barjaktara sin lokalnog hadezeovca iz varaždinskog kraja. Cinici bi ustvrdili da ovo drugo ne proturječi onom prvom.

Ovih dana smo mogli pročitati da je Europski sud za ljudska prava odbio tužbu GONG-a koji je tužio Hrvatsku vladu zato što mu nije podastrla na uvid ugovor s braniteljima generala Gotovine. Država drži da se radi o povjerljivim podatcima za koje još nije sazrelo vrijeme da budu javno dostupni. GONG se, naviknut da se hrvatske vlasti povinuju njegovim željama, našao iznenađenim i uvrijeđenim zbog toga. Premda pravi razlog njihove zlovolje i uopće njihova čeprkanja po takvim stvarima vjerojatno leži u činjenici što Gotovina i Hrvatska zajedno s njim nije osuđen za Oluju. Jer da je osuđen, lakše bi bilo graditi neku novu Jugoslaviju. Budimo realni, jugotužje je zajednički nazivnik gotovo svih tih civilnih udruga koje ''izgaraju'' u borbi za razvoj demokracije, ljudska prava, prava manjina i tako dalje, a nije ih se moglo čuti dok se za izgovorenu riječ odlazilo na robiju.

I za kraj ove šetnje Šetalištem Ankice Lepej malo o novinarstvu portala Index.hr. Ovih dana u zastaru pada zločin stanovitog Ivora Ivaniševića, optuženog za silovanje pasa. Na Indexu su tu prigodu iskoristili da usput opatrnu Katoličku crkvu pa rečenog Ivora uporno nazivaju crkvenjak minimalizirajući pri tomu činjenicu da je isti zaposlenik Europske unije i da je upravo Belgija kriva što ga ne želi uhititi i izručiti Hrvatskoj iako je Hrvatska odavno izdala uhidbeni nalog. Ivanišević je svojedobno bio član Vijeća za ekumenizam Hrvatske biskupske konferencije pa se iz te činjenice izvode konstrukcije kako ga možda Crkva štiti od pravosuđa.

Osnovno značenje riječi 'crkvenjak' jest ''onaj koji se brine za održavanje crkve i pomaže u svakodnevnim poslovima u crkvi'', drugo je značenje riječi ''onaj koji često ide u crkvu, koji je revan u obvezama prema crkvenim obredima, onaj koji je način života vezao uz crkvu''. Iz onoga što se iz novinskih napisa može saznati o Ivaniševiću jasno je da on nije nikakav crkvenjak ni u prvom ni u drugom značenju te riječi.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik