Neprijateljsko preuzimanje

Pisao sam o tomu više puta, čini mi se da i mnogi anonimni komentatori tekstova na raznim portalima to intuitivno osjećaju i prepoznaju, ali u mainstream medijima o tomu ni slova. A kako bi i bilo kada su upravo ti mediji jedno od glavnih oružja u tom specijalnom ratu protiv hrvatskog nogometa, odnosno protiv Hrvatske!? Da, upravo na to mislim, na to nastojanje da se onemoguće uspjesi nogometne reprezentacije i hrvatskih klubova kako bi se stišala nacionalna euforija koja obično prati takve uspjehe. Kada je nedavno izvršen svojevrsni puč u Dinamu kojim se željelo onemogućiti daljnji Mamićev utjecaj na politiku kluba, pisao sam kako je krajnji cilj toga urušavanje hrvatskog nogometa iako su protagonisti tih događanja vjerojatno bili u prvom redu motivirani novcem. Oni koji su priredili scenu za ta događanja i vukli konce iza kulisa imali su kudikamo ezoteričnije ciljeve.

Navijački sukob u Grčkoj te Dinamovo ispadanje iz borbe za ulazak u Ligu šampiona zatim samo su jasan znak da projekt dobro napreduje. Naime, otkako se sve intenzivnije isušuje ''hrvatsko nogometno blato'', suši se i hrvatski nogomet, a osobito Dinamo koji je bio svojevrsna lokomotiva hrvatskog nogometa. Trenutna upravljačka garnitura u Dinamu niže poraz za porazom, kako na sportskom tako i na poslovnom planu. Dinamo postaje sve sličniji Dinamu iz predblaževićevskih vremena, kao što i Hrvatska na općoj razini postaje sve sličnija Hrvatskoj iz perioda tzv. olovnih godina prošlog stoljeća. Riječ je, kao što sam već rekao, o sveobuhvatnom projektu koji pokriva sve sfere života, a nogometu se pri tomu pridaje posebna pozornost zbog njegova velikog utjecaja na raspoloženje širokih slojeva društva. U konačnici želi se s jedne strane uništiti kvaliteta i pobjednički duh hrvatskog nogometa kako bi se oslabio i nacionalni duh, uz istodobnu uspostavu nekakve jugoslavenske ili regionalne lige s druge strane. Nešto slično je već davno napravljeno u drugim sportovima, npr. u košarci.

Zanimljivo je da se u posljednje vrijeme u neformalnim razgovorima nagađa kako se radi na tomu da s vremenom Dinamo dođe u ruke Tedeschiju. Znakovito je da hrvatska košarka prestala biti relevantna u europskim okvirima nekako u isto vrijeme kada se taj isti Tedeschi počeo nešto petljati u hrvatsku košarku, to jest kada je nekakva Cedevita postala važnija od Cibone, a ABA liga vrhunac međunarodnog dometa hrvatskih košarkaških klubova. Neki me pasionirani pratitelj košarke vjerojatno može demantirati ponekim poluiskorakom hrvatske klupske ili reprezentativne košarke, ali generalni smjer kretanja ili, bolje reći, propadanja hrvatske košarke odgovara onome što tvrdim.

Nešto slično se događa i na gospodarskom planu. Dosljedno se još od druge polovice devedesetih miču, u zatvor ili bankrot tjeraju gospodarstvenici koji imaju kakav-takav hrvatski nacionalni background, a protežiraju oni s jugoslavenskim backgroundom. Maknuti su Kutle, Gucić, Marčinko, Pevec, Todorić i drugi, a prosperiraju Tedeschi, Končar, Pivac, Roglić i drugi te vrste. Običnom puku lako je prodati priču da su prvi lopine, kriminalci i bezveznjakovioći budući da u većini slučajeva imaju i te kako putra na glavi. Međutim, gubi se iz vida da vjerojatno nisu ništa bolji ni ovi drugi, osim što im mediji uredno peglaju imidž.

Naravno, ni kultura nije pošteđena ovoga neprijateljskoga preuzimanja. Pritisak je na kulturne institucije stalan, neke su već preuzete, a neke se još drže iako preplašene i potuljene. Na njih se pomno motri i njih se stalno udara po prstima. To stanje najbolje ilustriraju prijepori oko Zakona o hrvatskom jeziku. Matica je hrvatska nakon što je Miro Gavran došao na čelo te institucije pokazala stanovitu živost i inicijativu, a i spomenuti prijedlog zakona dio je te živosti. To, izgleda, nije dobro sjelo kerberima ''regionske'' političke ispravnosti koji budno motre da se u Hrvatskoj ne bi neumjereno hrvatovalo. Jedan od tih budnih jest i sarajevski literat u dugogodišnjem nevoljnom izbjeglištvu u Hrvatskoj – Miljenko Jergović. Čiji su lik i djelo poslužili kao predložak Araličinu romana Fukara. Uznemiren najavom rečenog zakona on piše: ''Ako mi kažete da se hrvatski ne kaže tačka, nego se kaže točka, vi provodite teror. U mom se hrvatskom, naime, cijeloga mog života, i koju stotinu godina prije toga, piše i govori – tačka. Pa će tako i ostati, jer nada mnom zakona nema.''

Zajapurenog Sarajliju strpljivo je poučila akademkinja Oraić Tolić: ''Zakon se odnosi samo na standardni hrvatski jezik nastao povijesnim razvojem jezičnoga minimuma, a ne na različite individualne, lokalne, funkcionalne, neslužbene govore i idiolekte koji čine maksimum hrvatskoga jezika kao identitetskoga fenomena kroz stoljeća. To je Zakon o hrvatskome jeziku i – točka!'' Ali bojim se da od toga neće biti fajde jer je poučavani od onih kojih se nikakav nauk ne prima.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik