Polemika Sesardić - Tomić

U Hrvatskoj odavno nema suvislih polemika. Premalo je, valjda, suvislih polemičara. Svojedobno sam vodio nešto nalik polemici sa sad već pokojnim Igorom Mandićem. Neobičnost te polemike sastojala se ponajviše u činjenici da smo nas dvojica funkcionirali u paralelnim svjetovima, to se zorno očitovalo u činjenici da sam ja objavljivao u svom dijelu medijskog prostora, u Hrvatskom tjedniku i u Hrvatskom slovu, a on u svom, ako me sjećanje dobro služi, bješe to u Novostima i na portalu Lupiga.com, za koji sam bio uvjeren da je srbijanski portal ili u najmanju ruku portal iz Republike Srpske dok nisam ove godine negdje pročitao kako Hrvatska vlada lijep novac izdvaja za njega. Iako me nazivao ustašom, Mandić mi je bio gotovo simpatičan supolemičar. Zlobnici će reći baš zbog toga ti je i bio gotovo simpatičan, ali nije zbog toga, nego zato što je kao pisac iz pred-postmodernog razdoblja još uvijek držao do stanovite konzistencije i logike u razvijanju rečenice i argumentacije. Ova nova ljevica je i to batalila.

Dakle, izostanku suvisle polemike u hrvatskoj kulturnoj javnosti kumuje deficit suvislih polemičara i nepremostivi rascjep na kulturnoj i medijskoj sceni, gdje lijevo i desno funkcioniraju kao paralelni svjetovi, da ne kažem paralelni svemiri. Svojevrsni je aksiom teorije o paralelnim svemirima nemogućnost prelaska informacije iz jednoga u drugi. Do toga stupnja se u Hrvatskoj još nismo uspjeli odijeliti, ali svakoga dana sve više napredujemo u tom smjeru. I najnovija polemika na domaćoj sceni pati od gore navedenih manjkavosti te joj i ne predviđam neku izglednu budućnost. Supolemičari pripadaju suprotstavljenim taborima među kojima je komunikacija maksimalno otežana, a, shodno tomu, i polemika teče u različitim medijima iako bi bilo logično da se odvija u istom glasilu. Drugo, jedan od polemičara ne umije, a vjerojatno i ne želi ni o čemu argumentirano pisati, to jest ne može ga se držati za suvisla polemičara. Budući da su čitatelji Hrvatskog tjednika obavješteniji i bistriji od prosječnih konzumenta hrvatskih mainstream medija, siguran sam da su već prepoznali da se radi o polemici Nevena Sesardića i Ante Tomića.

Sve je otpočelo Sesardićevim tekstom na portalu Heretica.com u kojemu je on problematizirao neumjereno veličanje nedavno preminuloga novinara Inoslava Beškera, osobito s obzirom na činjenicu da se ni riječju nije dotaknulo Beškerovo ne baš časno držanje i novinarenje tijekom bivšeg režima. U Beškerovu obranu skočio je nesuđeni podoficir JNA Ante Tomić, jedini ekskrementalni pomazanik u hrvatskoj kulturi. Barem koliko je meni poznato. U skladu sa svojom divljom barbarogenijskom inspiracijom Tomić je nalupetao koješta. Naviknut na razložnu raspravu Sesardić je u svome odgovoru Tomiću pedantno nabrojio njegove nesuvislosti, logičke slabosti i izostanak argumentacije, nastojeći također dobrohotno Tomića poučiti kako valja raspravljati i argumentirati, no to je, bojim se, sasvim pogrešan pristup u polemici s Tomićem i njegovom družinom. Naime, te se pasmine, kako reče Ante Starčević, nikakav nauk ne prima i, kladim se, da je onaj polemički odgovor kantom jedini odgovor koji polemičari te fele razumiju. Pa i uvažavaju jer Antiša Prološki nikada nije otkrio tko mu je to učinio, a sve mi se nekako čini da zna. Ali šuti jer ga je oponent svojom argumentacijom uvjerio i Ante je šutke priznao poraz.

Na koncu riječ-dvije i o predmetu spora. Inoslav Bešker bio je jedan od podmuklijih novinara ne samo u bivšem režimu, nego i u samostalnoj Hrvatskoj. Ispod kvaziintelektualnog premaza krio se progonitelj Crkve, opanjkavač blaženog Alojzija Stepinca i Franje Kuharića, suradnik Udbe i KOS-a pod kodnim imenom Oliver, pritajeni mrzitelj hrvatstva koje oponira jugoslavenstvu. Nekoliko sam puta već upozoravao na njegov članak u Slobodnoj Dalmaciji od prije nekoliko godina ''Epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture: Hrvatica i suprug do krvi premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža koji boluje od Alzhaimerove bolesti'' u kojem je incident nekog Bugarina i stanovite Yasmine Ramić pripisao ''hrvatskoj katoličkoj homofobnoj kulturi''. Takva se stvar novinaru ne može omaknuti slučajno, nego je lukavi konstrukt pritajene, ali postojane mržnje. Uostalom, zbog te iskrene mržnje Antiša Prološki i jest skočio u obranu pokojnoga druga.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik