Nekad pristaše totalitarizma, danas disidenti

Jučer je (17. ožujka) umrla Dubravka Ugrešić, književnica koja je, po vlastitim riječima, odbijala pripadati, pa je ni ja posmrtno neću u hrvatsku književnost na silu trpati. Premda kao kakva-takva književna činjenica samo u kontekstu te književnosti može funkcionirati, dok je u kontekstu jugoslavenskom ili internacionalnom njezina uporabna vrijednost točno onolika koliko se njezin primjer može upotrijebiti u optuživanju Hrvatske da je rigidna, nacionalistička, nedemokratska i slično. No, ne namjeravam se ovdje podrobnije baviti likom i djelom Dubravke Ugrešić, nego prije svega, budući da ovdašnji mediji listom ističu kako je Dubravka Ugrešić bila dosljedna disidentica, želim ponešto reći o fenomenu hrvatskog tranzicijskog disidentstva kao endemskoj pojavi.

Povijest s Hrvatskom nerijetko zbija grube šale. Radi to i s drugim, navlastito malim narodima, no s Hrvatima, stječe se dojam, nekako i češće i grublje. Dobro, možda je to samo moj dojam jer me se sudbina Hrvatske izravno tiče. Bilo kako bilo, takva jedna šala može se dobro eksplicirati na primjeru disidentstva u Hrvatskoj tijekom posljednjih pedeset-šezdeset godina. Sam pojam 'disident' (lat. dissidens, particip prezenta od dissidere: udaljiti, odijeliti) u optjecaj ulazi u 16. stoljeću u kontekstu religijskih previranja, no suvremenu afirmaciju stječe tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća kada se tim pojmom označavaju intelektualci koji se protive totalitarnim sustavima uglavnom u ''istočnom bloku'', uključujući i tadašnju Jugoslaviju koja formalno u tom bloku nije bila. Mnoge su istočnoeuropske kulture doživjele zavidnu afirmaciju zahvaljujući upravo svojim disidentima, i u toj afirmaciji je, osim talenta i umjetničkih dosega samih disidenata, važnu ulogu igralo i njihovo disidentstvo.

Hrvatska nije bila te sreće. Njezini su disidenti najčešće bili jednoznačno prikazani kao hrvatski nacionalisti. Tako Bruno Bušić, Franjo Tuđman ili Vlado Gotovac nikada zapravo nisu bili tretirani na sličan način kao Václav Havel, Aleksandar Solženjicin ili Czesław Miłosz. Ali ni kao Milovan Đilas ili Mihajlo Mihajlov. Kako je kod nas sve naopako, u Hrvatskoj su disidenti počeli nicati kao gljive poslije kiše upravo onda kada je zemlja raskrstila s totalitarizmom odabravši put nacionalnog oslobođenja i demokracije. Za divno čudo među tim novonastalim disidentima najglasniji bijahu oni koji za vrijeme totalitarnog sustava bivše Jugoslavije nisu ni zucnuli protiv jednoumlja i političkog progona. Nije im smetalo što se za Vilu Velebita ide u zatvor, nije im smetalo što su zatvori bili puni zatvorenika čiji je jedini krimen bio tzv. verbalni delikt, nije im smetalo što je država organizirala ubojstva političkih emigranata diljem zapadne Europe i svijeta, nisu im smetali cenzura, kult ličnosti, sveopći javašluk i nesposobnost vladajućih struktura. Kako i bi kada su te strukture uglavnom bile sastavljene od njihovih očeva, a oni su se kao bavili kulturom.

Jedna od takvih disidentica bila je i Dubravka Ugrešić oko čijeg je odlaska iz zemlje ranih ispreden svojevrsni apokrif, slično kao i u slučaju Predraga Matvejevića, Mire Furlan i nekih drugih. Uostalom, bez apokrifnih priča nema legende, a legende su relativno malobrojnim Jugoslavenima, koji su preko noći ostali bez domovine, bile potrebne kako bi očuvali privlačnost jugoslavenske ideje za neku eventualnu prigodu rekonstitucije jugoslavenskog okvira u budućnosti. Međutim, Dubravku Ugrešić, kao ni ostale gore spomenute, nitko nije otjerao, svi su oni iz Hrvatske početkom Domovinskog rata otišli vođeni nekim svojim razlozima, od kojih je jedan od važnijih bili nemirenje s hrvatskom samostalnošću, neprihvaćanje novonastale države. Ako se pak tom razlogu pridružila i neka nova karijerna mogućnost, na odlazak se bilo lakše odlučiti.

Da Dubravka Ugrešić nije otišla zbog progona, još davno je javno posvjedočio profesor Aleksandar Flaker, čovjek pod čijem je mentorstvom Ugrešićka i stasala kao književna teoretičarka. Flaker je u intervjuu za Globus 2010. rekao: ''Ona nije protjerana, nitko je nije tjerao, otišla je na stipendiju u Berlin i tako je to počelo. Počela je suradnju s njemačkim novinama i nakladnicima, a tek se sada pomalo vratila i ovamo. Ja joj želim svu sreću, ali mi smo se jednostavno razišli. Nisam bio spreman prihvatiti njenu publicistiku… Razišli smo se onoga trena kad je ona svoj publicistički posao shvatila kao svoj “rat” u inozemstvu, počela se reklamirati kao disident, emigrant… (Globus).'' S inozemnog vidikovca Dubravka je Ugrešić dosta žuči prolila po Hrvatskoj i njezinoj kulturi i upravo po toj žuči stjecala je u hrvatskim kulturnim krugovima književnu slavu, više nego po djelima poput Forsiranju romana reke ili Baba Jaga je snijela jaje.

Sličnu sumnjivu disidentsku slavu stekli su također i Slavenka Drakulić, već spominjani Predrag Matvejević i Mira Furlan, Lordan Zafranović, Rade Šerbedžija i nemali broj drugih. I što su oni više ustrajavali u svom ljutom disidentstvu, to su ih hrvatska vlast i hrvatski kulturni establišment više obasipali počastima, nagradama, sinekurama i sinekurčinama, kako bi rekao Miljenko Jergović. O njihovoj se karizmi i umjetničkoj vrijednosti nemilice pretjerivalo. Tako se za pokojnu Dubravku Ugrešić u jednom trenutku pročuo glas da sigurno dobiva Nobelovu nagradu. Pouzdani izvori mi kažu da je nepouzdana glasina potekla od Velimira Viskovića i proširila se kao požar u kulturi ogrezloj u jugotužju i željnoj inozemnog priznanja budući da su domaće pozicije u kulturi već odavno osvojili i sva priznanja tu zatečena međusobno dijelili po načelu ''Ja tebi vojvodo, ti meni serdare''. Jedan naš čuveni pisac, akademik, usplahireno se vajkao po hodnicima Akademije kako će ispasti neopisiva bruka dobije li tvorkinja Štefice Cvek Nobela prije negoli je hrvatski besmrtnici prime u svoj posvećeni krug. Tako se barem priča.

U Slobodnoj Dalmaciji je uz vijest o smrti Dubravke Ugrešić kao ilustracija objavljena fotografija pokojne književnice i aktualne ministrice kulture Nine Obuljen- Koržinek na kojoj sve pršti od srdačnosti i simpatije. S tim da spisateljičina srdačnost djeluje pomalo namješteno, kao formalna srdačnost zvijezde koja obavlja dosadnu dužnost fotografiranja s fanovima, a ministričino oduševljenje kao oduševljenje obožavateljice. Ta fotografija zorno pokazuje apsurdnost suvremenog hrvatskog disidentstva. To zakašnjelo disidentstvo u najvećoj mjeri jest izraz frustracije otvorenih ili prešutnih pristaša bivšeg totalitarizma kojima upravo demokratičnost novog sustava omogućuje glumatanje disidentstva. Demokratičnost koja, na žalost, danas jest ugrožena, ali ne s desna s pozicija konzervativizma kako sugeriraju zakašnjeli disidenti jugoslavenske provenijencije, nego s lijeva pred narastajućim ludilom woke ideologija. No, to je jedna druga priča.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik