Paradoks hrvatskog bića

Gledajući veličanstveni doček vatrenih na glavnom zagrebačkom trgu, pala mi je na um jedna iznenadna misao, nešto nalik malom bljesku prosvjetljenja. Kako je Hrvatska satkana od paradoksa i kako su ti paradoksi istodobno njezina slabost i njezina snaga. Takvu borbenost i ratnički duh u borbi za nacionalne boje teško je vidjeti kod drugih reprezentacija, a još je teže vidjeti toliko oduševljenja i domoljubnog zanosa zbog uspjeha nogometne reprezentacije igdje drugdje u Europi. S druge strane vjerojatno nigdje drugdje kao Hrvatskoj prilikom takvih slavodobitnih trenutaka ne pokulja tolika mrzovolja, žuč i pritajena mržnja iz onih koji baš i nisu sretni zbog hrvatskih pobjeda. O tim likovima sam pisao u prošloj kolumni pa se neću ponavljati, zadržimo se na hrvatskim paradoksima načelno bez zadiranja u detalje.

Paradoks da jedan, doduše nevelik, dio hrvatskoga naroda silno traumatiziraju hrvatski uspjesi, nije ništa u usporedbi s paradoksom da država Hrvatska te iste i te kako honorira, prati njihove projekte, daje im unosne sinekure i odaje priznanja. Tu do izražaja dolazi jedna pomalo šizofrena situacija da ista vlast, koja se zaklinje u hrvatske branitelje i organizira svečane dočeke hrvatske reprezentacije, istodobno mrsnim berivom futra zaklete neprijatelje svake hrvatske pobjede. To neobično dvojstva, ta kontradiktorna ambivalentnost nije prisutna samo kada je riječ o nogometnim uspjesima hrvatske nogometne vrste, ona je i te kako izražena i na drugim područjima, i to gotovo cijelo vrijeme postojanja hrvatske države. Štoviše, tragovi te crte nacionalnog karaktera sežu duboko u prošlost. Da nije tako, ne bi bilo moguće da usred Zagreba 1903. u Srbobranu izađe članak pod naslovom Hrvati i Srbi, poznatiji pod kolokvijalnim naslovom Do istrage naše ili vaše.

I takozvano Tuđmanova pomirenja ili bolje rečeno Tuđmanova pomirenje lijevih i desnih – a zapravo Hrvata Hrvata i Hrvata Jugoslavena – jest jedna od manifestacija tog paradoksa hrvatskog bića. Od recentnih političara to paradoksalno dvojstvo Zoran Milanović ima već u samome sebi, moglo bi se reći samodostatan je, Plenković ga pak ostvaruje u nevjerojatnoj harmoniji između svoje desne ruke, Tome Medveda, i svoje lijeve ruke, Milorada Pupovca. Tomašević uravnotežujuću protutežu nalazi u vlastitom ocu, Peđa Grbin ima Davora Bernardića i tako dalje. Hrvatska je nalik okovanom Prometeju kojemu orao kljuje jetra. Orao nije velik, ali je, za nevolju, dvoglav.

Osobito je hrvatska kultura pogođena paradoksalnom naravi hrvatskog bića, to jest hrvatske povijesne sudbine. Tu je došlo do opasne neravnoteže, brod se opasno nagnuo na jednu stranu. Autentični hrvatski glas gotovo se ne čuje, ''jugoslavenstvujuća'' struja u hrvatskoj kulturi dominira snažnije možda nego ikada dosada. Što je paradoks samo po sebi, a taj paradoks biva tim veći što projugoslavenske i ultraliberalne projekte protežira i financijski podupire navodno desna, konzervativna, narodnjačka vlast. Izlišno je pitanje koliku ulogu u toj protekciji imaju osobne preferencije ministrice Obuljen Koržinek, a koliko HDZ-ova oprobana i uhodana politička logika ''nahranimo nezadovoljnike, naše će stado ionako biti uz nas koliko god da ih strigli'' - jer je rezultat jednak.

Zbog tih svojih kontradiktornosti Hrvatska nezainteresiranom promatraču sa strane vjerojatno izgleda pomalo smiješno, kao pijanac koji tetura i ne zna baš kamo ide. Zato Hrvatska te promatrače gotovo uvijek iznenadi. Kao naši nogometaši u Kataru ovih dana ili prije četiri godine u Rusiji. A takva Hrvatska svoje neprijatelje pak iznenadi i natjera u očaj. Pa je bilanca žalosnog pokliča ''Do istrage naše ili vaše'' za manje od sto godina rezultirala samostalnom hrvatskom državom, a Srbe u Hrvatskoj svela ispod pet posto.

Zlatko Dalić je, čini mi se nakon pobjede nad Brazilom, svojim jednostavnim jezikom izrekao jednu duboku istinu: Nikad nemoj Hrvata podcijeniti. Hrvatska možda tetura, često ne izgleda uvjerljivo, ali uglavnom stiže do cilja! Nisu svi naši uspjesi blistavi kao sportski uspjesi naših sportaša, ali postoje uspjesi gotovo na svim područjima. Konačno, ušli smo u Eu i u Schengen. Koliko god sam osobno bio protiv ulaska u Eu, mora se priznati da je narod većinom bio za. Bilo glasovanjem za ulazak, bilo neizlaskom na glasovanje. U kontekstu najnovijih geopolitičkih gibanja, htjeli – ne htjeli, mi smo Zapad, stoga i nemamo puno izbora. Svijet koji se rađa ne dopušta, čini se, malima puno soliranja.

Svijet srlja u nepoznato. Što će biti s njim, ne zna se, što s Hrvatskom, teško je reći. No, koliko god to paradoksalno zvučalo, njezin nesigurni, teturavi hod ispunja me pouzdanjem i povjerenjem u dobar ishod. Sretan vam Božić dragi čitatelji.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik