"Humanisti"

Humanisti su uvijek opasni. Jer vole ljude. Kao što vukovi vole ovce ili političari starog kova pečene janjce. Humanista je najlakše prepoznati po tomu što se on uvijek silno zalaže za nešto što ga se izravno ne tiče.

On je za demokraciju u Ukrajini ili u Ugandi iako živi, recimo, u Nizozemskoj, za pravo na porođaj premda ne može zatrudnjeti čak ni uz sav napredak suvremene znanosti, za gay brakove premda tvrdi da je brak anakrona i besmislena institucija itd. Humanist će pogleda uperenog u svijetlu budućnost ljudskog roda mirne duše proći pokraj bližnjega koji skapava na cesti.

Razlozi toga apstraktnoga altruizma gotovo su uvijek sebične naravi. Boriti se za ugroženu vrstu šišmiša ili prava transseksualaca u Azerbejdžanu često može biti i jest izvor solidnih primanja. Koliko god to cinično zvučalo, i volontiranje je u konačnici samo biznis. To instinktivno kuži i Muhamed iz Sirije, te se s punim pravom kliberi dok bulji u dekolte Samaritanke Grete ili Ulrike, a potom se buni što ga poslužuju žene. Premda nema ništa protiv toga da ga opslužuju. Naravno, ne treba nijekati istinski "Humanisti"Praljka osudiše, a Šešelja pustiše – ukratko bi se mogla sažeti uloga i smisao Haaškog suda. I opet se ne javi ni jedan humanist u Europi ili na brdovitom Balkanu da osudi tu nečasnu rabotu. Štoviše, haaški nam suci tumače kako je politika velike Srbije sasvim legitiman političko-vojni projekt. Dok slušamo oslobađajuću presudu Šešelju, gotovo nam opipljiv postaje žal haaških sudaca što projekt nije uspio. Jer su se Hrvati i Muslimani, sram ih bilo, naoružavali i branili. Dok su Srbi u skladu s legitimnim političkim projektom samo napadali. Budući da su naoružani bili od prije.idealizam običnih aktivista, no oni koji njime upravljaju uvijek to rade smišljeno i za vlastite probitke.

Prevrat u Ukrajini

Prije nekoliko godina Europa i SAD su posredstvom sličnih aktivista potaknule državni prevrat u Ukrajini. Rezultat je bio svrgavanje korumpirane Janukovičeve vlasti i oslobađanje Ukrajine od ruskog zagrljaja te okretanje Europi. To je posljedično dovelo do gubitka Krima i pobune u dijelovima zemlje s izraženom proruskom većinom, naravno uz pomoć same Rusije. Danas je Ukrajina podijeljena, zaraćena zemlja. I još siromašnija nego je bila. Danas Nizozemci odbijaju na referendumu ratifikaciju sporazuma o pridruživanju između Ukrajine i Europske unije, a upravo je taj sporazum, odnosno Janukovičevo odbijanje da ga potpiše, bio neposredni povod prevratu i ratu koji je potom uslijedio u Ukrajini!

Nikoga nema ni u Europi ni u Ukrajini da aktivno prosvjeduje protiv toga. Humano je Muhameda uslužiti i opslužiti, a Tarasa tko šljivi! Zanimljiva je ta Nizozemska: zaratili bi ako treba da homoseksualci slobodno paradiraju Splitom ili Podgoricom, a ne bi dali ni najmanju šansu izmučenoj Ukrajini da postane normalna europska zemlja. Koliko se Hrvatskoj isplati što je, plaćajući vrlo visku cijenu, ušla u tu zajednicu, iz dana u dan sagledavamo sve jasnije. A ono što vidimo ne ohrabruje. Naprotiv!

Praljak i Šešelj

Praljka osudiše, a Šešelja pustiše – ukratko bi se mogla sažeti uloga i smisao Haaškog suda. I opet se ne javi ni jedan humanist u Europi ili na brdovitom Balkanu da osudi tu nečasnu rabotu. Štoviše, haaški nam suci tumače kako je politika velike Srbije sasvim legitiman političko-vojni projekt. Dok slušamo oslobađajuću presudu Šešelju, gotovo nam opipljiv postaje žal haaških sudaca što projekt nije uspio. Jer su se Hrvati i Muslimani, sram ih bilo, naoružavali i branili. Dok su Srbi u skladu s legitimnim političkim projektom samo napadali. Budući da su naoružani bili od prije.

Naravno, humanisti nisu vršili pritisak na Srbiju da izruči Šešelja pa da bar sasluša presudu kao i svi ostali haaški uznici. Humanisti šute i sada dok Šešelj četnikuje i luduje po Srbiji, dok su sve glasniji u osudi nekakvog ''filoustaštva'' u Hrvatskoj. Netom je hrvatska diplomacija pokazala naznake želje da Srbiji barem odrekne pravo na tzv. ''univerzalnu jurisdikciju'' iz Europe dolaze upozorenje Hrvatskoj da ne blokira Srbiju na putu u EU. ''Humanistički'' poučak bi, barem što se Hrvatske tiče, bio: Hrvati su uvijek u krivu. A kad su u pravu, onda više nisu Hrvati. Nego Jugoslaveni, naši ljudi, ljudi s ovih prostora, Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Istrijani, Bosanci...

U suvremenoj stvarnosti dvostruka su mjerila postala standard.

Damir Pešorda