Povratak u Srednju Europu - preduvjet povratka uspješnosti

Nijedna od tranzicijskih zemalja nije osobito uspješna, ali barem one koje su ušle u EU polako počinju postajati sve uređenije države.

Da se razumijemo, nije to toliko zasluga EU koliko činjenice da u svim tim državama postoji kakav-takav konsenzus da se ide naprijed, to jest da zajednica, zbog koje država i postoji, prosperira. Jedino Hrvatska nikako ne uspijeva krenuti putom oporavka. Uzme li se u obzir da su startne pozicije Hrvatske, unatoč ratu i ratnim razaranjima, bile bolje nego u nekim od tih država, postavlja se pitanje zašto je tomu tako?

Držim da je odlučujući samo jedan razlog. Hrvatska je od svog nastanka raspolućena država, odnosno društvo. Onih Tuđmanovih ''dvadeset posto koji Hrvatsku nikada nisu željeli'' pokazali su se kao žilava prepreka njezinom normalnom funkcioniranju. Poznato je, naime, da se čak i skupine koje čine od 10 do 15% u ukupnoj populaciji, mogu nametnuti kao odlučujući čimbenik u upravljanju nekim društvom ako su dobro organizirane i imaju određene startne prednosti nad ostatkom društva. Sve su to protivnici hrvatske Hrvatske u Hrvatskoj imali budući da su uglavnom tvorili vladajuću elitu u prethodnoj, jugoslavenskoj Hrvatskoj.

I kada su ostali bez Jugoslavije, oni su nastavili funkcionirati po jugoslavenskom obrascu nalazeći zamjenu za svoju političku centralu dijelom u Bruxellesu, dijelom i dalje u Beogradu kao pretpostavljenom centru nekog novouspostavljenog Regiona. Naravno, ne tvrdim da je na JugofiliI kada su ostali bez Jugoslavije, oni su nastavili funkcionirati po jugoslavenskom obrascu nalazeći zamjenu za svoju političku centralu dijelom u Bruxellesu, dijelom i dalje u Beogradu kao pretpostavljenom centru nekog novouspostavljenog Regiona. Naravno, ne tvrdim da je na djelu neki jasan projekt, makar bi se dalo i u tom smjeru razmišljati i argumentirati, nego se stvari često odvijaju na razini emocija, navika, sklonosti i svjetonazora. Konačno, može se govoriti i o temeljnom modelu lojalnosti ugrađenom u svakoga od nas. Neki su od nas temeljem podrijetla, odgoja i životnih odabira oduvijek bili lojalni hrvatskoj ideji, a neki jugoslavenskoj ideji.djelu neki jasan projekt, makar bi se dalo i u tom smjeru razmišljati i argumentirati, nego se stvari često odvijaju na razini emocija, navika, sklonosti i svjetonazora. Konačno, može se govoriti i o temeljnom modelu lojalnosti ugrađenom u svakoga od nas. Neki su od nas temeljem podrijetla, odgoja i životnih odabira oduvijek bili lojalni hrvatskoj ideji, a neki jugoslavenskoj ideji.

Odvajanje od Regiona

Ta temeljna podjela u društvu generira dalje probleme hrvatskog društva i države. Pokazat ću na primjeru skandaloznih napada na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović kako funkcionira taj animozitet prema svemu što miriše na hrvatsko odvajanje od Regiona. Dočim se kandidirala, na buduću su predsjednicu krenuli brutalni i koordinirani napadi. Na nevolju onih koji su u tim napadima sudjelovali predsjednica se pokazala kao tvrd orah. Nakon izbora besmisleni napadi i podla podmetanja nisu prestali. To pokazuje da im svrha nije bila samo predizborna nego da se radi o sukobu dviju dijametralno suprotstavljenih koncepcija. Koliko god bilo neugodno za jednu državu da različiti segmenti izabrane vlasti imaju suprotstavljena stajališta o samom smislu postojanja neke države, to bi još bilo koliko-toliko podnošljivo da se ne radi niskim podvalama i nedostatku najelementarnije pristojnosti u komuniciranju.

Tako ministrica vanjskih poslova s visoka docira netom izabranoj predsjednici kako će morati mijenjati politiku, a predsjednik vlade do dana današnjega odbija čestitati pobjednici predsjedničkih izbora i tako de facto ne priznaje rezultate izbora. Ministar unutarnjih poslova ne propušta gotovo nijednu priliku da kaže nešto ''duhovito'' na račun predsjednice. Tako je ovih dana, ničim izazvan, ustvrdio da bi predsjednica mogla riješiti sa Srbijom da nam šalje podnošljiviju količinu migranata s obzirom na činjenicu da je u dobrim odnosima sa srpskim predsjednikom jer se ''U New Yorku ljubila sa Nikolićem''. Kada mu je predsjednica ironično odgovorila da će ona doista morati preuzeti vođenje države budući da ''tehnička vlada'' sama priznaje da to nije u stanju, političari na odlasku i poltronski mediji digli su graju kako predsjednica izlazi iz okvira svojih ustavnih ovlasti.

Slično je dogodilo i na početku predsjedničina mandata. Kada je nakon niza nepristojnih i podcjenjivačkih postupaka Zorana Milanovića, predložila premijeru i ministrima da bi njihova ostavka bila najbolji njihov doprinos izlasku iz krize. Tada se također digla graja kako predsjednica izlazi izvan okvira svojih ustavnih ovlasti. Pri tomu se zlonamjerno ignorirao kontekst. Naime, do predsjedničine izjave došlo je nakon toga što je predsjednik vlade bahato ignorirao predsjedničinu inicijativu da se održi jedna zajednička sjednica vlade na kojoj bi se raspravljalo o izlasku iz krize i budućnosti zemlje, posprdno joj usput poručujući da – ako ih već ima – može slobodno iznijeti svoje spasonosne prijedloge za izlazak iz krize. I predsjednica je upravo to i učinila, kao što je to mogao učiniti i bilo koji građanine ove zemlje. A prijedlog je, uvjeren sam da se s tim slaže većina Hrvata, bio dobar, vrlo dobar.

Predsjedničina politika reintegracije Hrvatske u njezin prirodni okoliš srednje Europe nailazi na snažan otpor skupina emocionalno i svjetonazorski navezanih na Region. Taj sukob, kao i hrvatskog pozicioniranja u okviru EU, presudno će obilježiti hrvatsku politiku u narednom periodu. Nadajmo se da će u hrvatskoj politici i hrvatskom narodu biti dovoljno pameti i dovoljno hrvatstva da adekvatno odgovori na te izazove. Tako da i Hrvatska konačno postane uspješna zemlja.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik