Igor Mandić: Jugolažac ili kroatolažac?

S Igorom Mandićem povremeno razmijenim polemičku paljbu već nekoliko godina. Proglasio me je neupućenim i nenačitanim, a ja sam njega prozvao starim jugolašcem. Doduše, sumnjiči me neizravno i da sam ustaša, a ja njega da je, poslužit ću se Araličinom sintagmom ''mentalni komunist''. Sve u svemu, ništa strašno za hrvatsku polemičku tradiciju gdje se međusobna ''čašćenja'' često puno maštovitija i žešća. U posljednjem osvrtu na moju malenkost njegova malenkost ispali svoju najubojitiju invektivu iz pričuve, nazva me – prijateljem! Premda nerado, priznajem da mu je ta najbolja dosada. Gotovo da me je natjerao da se počešem po glavi.

No, kad smo već prijatelji, bit ću blag prema njemu, pohvaliti njegov nedvojbeni napredak i upozoriti na neke sitne propuste. Prvo, pohvala. U prethodnoj polemici pod naslovom Stari jugolažac, referirajući se na Mandićeve nebuloze kako je hrvatska kultura ''srbofobna'' jer u njoj nema ni traga ''srbofiliji'', napisao sam da ću mu, makar mu je teza logički šepava, rado podastrijeti primjere velike srbofilije u hrvatskoj kulturi. Naveo sam onda upravo njega i njegovo djelo kao primjer iskrenog srboljublja. Naravno, pod uvjetom da se on smatra pripadnikom hrvatske kulture. A ako se ne drži takvim, neka slobodno kaže pa ću mu naći neki drugi primjer.

I Mandić je priznao: ''No, dobro, neka pačići i dalje paču, a ja ću se, dapače i dalje pačati u njihovu namjeru da Hrvatsku vrate na stare, blatne (čak "glinske" ili glinene), jasenovački okrvavljene staze i bogaze. Priznajem, prema svakoj sam pojavi neo-ustaštva apsolutno NE-TOLERANTAN, makar me smatrali 'politički nekorektnim', pa pristajem da ova naša 'fakin' državica bude ne znam koliko neovisna iliti nezavisna (još od 8.X.1991.g!) i u paktu ne znam s kojim vragovima, SAMO DA NE BUDE USTAŠKA (Lupiga.Com, 10. 10. 2015.).'' Iako je navedeni pasus prilično razbarušen da ne kažem zbrkan, čini mi se da iz njega proizlazi da je Mandić za ''neovisnu iliti nazavisnu'' Hrvatsku, ''samo da ne bude ustaška''. U pasusu prije navedenog Mandić štoviše daje naslutiti da je on kao Hrvat odavno raskrstio s ''jedinstvenim jugoslavenskim duhovnim prostorom''. To je za svaku pohvalu, no srbofilija mu je svejedno svojstvena te moja opaska o njemu kao dokazu protiv srbofobije u hrvatskoj kulturi stoji još čvršće. Uz napomenu da je logika po kojoj tamo gdje nema filije vlada fobija njegova, te je i moj dokaz prilagođen toj ''logici''.

Pravopis

A sada zamjerke! Mandić se, nakon što sam ga uhvatio u laži da je riječ 'peomidžba' navedena samo u Klaić-SrbofilijaČini mi se da iz njega proizlazi da je Mandić za ''neovisnu iliti nazavisnu'' Hrvatsku, ''samo da ne bude ustaška''. U pasusu prije navedenog Mandić štoviše daje naslutiti da je on kao Hrvat odavno raskrstio s ''jedinstvenim jugoslavenskim duhovnim prostorom''. To je za svaku pohvalu, no srbofilija mu je svejedno svojstvena te moja opaska o njemu kao dokazu protiv srbofobije u hrvatskoj kulturi stoji još čvršće. Uz napomenu da je logika po kojoj tamo gdje nema filije vlada fobija njegova, te je i moj dokaz prilagođen toj ''logici''.Ciprinom pravopisu iz NDH, izvlači da su dva aktualna pravopisa (Babić – Mogušev i Jozić – Jovanovićev)u kojima je 'promidžba' navedena nevažna i ''vuku nadesno''. Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik, koji je sa svojim suradnicima a za volju ministru Željku Jovanoviću sastavio ''Hrvatski pravopis'' samo kako bi bio potisnut iz škola Hrvatski školski pravopis autora Babić – Ham – Moguš, sigurno će biti sretan da ga je netko napao kao desničara. To će mu, naime, dobro doći za obranu od napada s desna da je njegov pravopis čedo intenzivne srbizacije jezika u koju se žestoko upustila aktualna vlast.

Usput, promidžba je navedena i u Anićevu jednosvešačanom Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića, kojega Mandić u prethodnom tekstu naveo kao autoritet koji se sprdao s riječju 'promidžba' tvrdeći da bi jedino pravilno bilo 'promicba' budući da dolazi od glagola 'promicati'. Međutim, u svome rječniku Anić se ne drži onoga što je navodno dokazao, nego navodi oblik 'promiČba', koji je, ako baš tjeramo mak na konac, korienskijiod oblika 'promidžba'!

Dalje, Mandić spominje ''desetine kojekakvih pravopisa...'' u Hrvatskoj. Istina je pak da su koliko-toliko relevantna tek tri: Londonac u različitim verzijama i ponekim dodanim autorom, Matičin i Silić – Anićev pravopis. Mandićev odnos prema brojkama je pomalo istočnjački, od dva-tri bez problema pravi mnoštvo, a prema činjenicama ćosićevski. Zato ga i nazvah ''starim jugolašcem''. No, budući da se deklarirao Hrvatom, štoviše Hrvatinom, dopuštam da se može nazvati i kroatolašcem ako mu tako više paše.

Damir Pešorda