Hrvatstvo i jugoslavenstvo u književnosti

Ne bez stanovite nelagode posuđujem poznati Krležin naslov za tekst koji će biti prilično suhoparan, bez avangardnog patosa, prevratničkog žara i književnih ambicija. No s druge strane upravo taj naslov pogađa bit onoga što smjeram reći ovim novinskim tekstom o hrvatskoj književnosti. Nakane su mi, čemu kriti, u prvom redu političke. Književnosti u ovom članku pristupam s naglaskom na njezinu društvenu funkciju, ostavljajući estetski moment, koliko je moguće, po strani. Ovo me uvodno priznanje, nadam se, lišava cijelog niza teorijskih prigovora, koji ionako često imaju ideološku potku ma koliko se zaodijevali u ruho čiste teorije.

Hrvatska književnost nije velika književnost, nije čak ni mala, ona je zauzeta, okupirana i kolonizirana književnost. Pokušat ću dokazati tu početnu tezu, a ako uspijem, onda će biti jasno zašto estetski moment ostavljam po strani. Naime, nakana mi nije pisati o veličini ili osrednjosti te književnosti, o njezinim ovim ili onim svojstvima, naprotiv inzistiram na lažnosti toga što se krije pod nazivom hrvatske književnosti. Kad se netko lažno predstavlja ne bi li se domogao bogatog nasljedstva, onda se nećemo iscrpljivati proučavanjem njegovih fizičkih i duhovnih značajki nego utvrđivanjem njegova identiteta. Naravno, prilikom tog utvrđivanja identiteta pozabavit ćemo se možda i njegovim fizičkim i drugim karakteristikama, ali će to biti isključivo u svrhu osnovnog cilja, to jest utvrđivanja identiteta dotičnog.

Kako je uopće došlo do toga da pod sumnju padne sam identitet hrvatske književnost? Kao i većina drugih hrvatskih paradoksa i taj je uvjetovan nesretnom hrvatsko-srpskom alijansom kroz dvije Jugoslavije. Ono što je počelo romantično panslavenstvo i naivni hrvatski kulturni imperijalizam skončalo je s posljednjim trzajima srpskog državnog hegemonizma. U skladu s onom o hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu, ni jedno ni drugo nije se pokazalo dovoljno snažnim da osigura funkcionalnu i koliko-toliko ujedinjenu zajednicu.

Međutim, u međuvremenu je rođen bastard jugoslavenstva i sada to nesretno nahoče kao zao duh terorizira svoje roditelje, Hrvate i Srbe. Kako se Srbi lakše i surovije lišavaju napasnika, on se nastanio u Hrvatskoj, gdje je ŽalostŠerbedžija stoluje na Brijunima, Frljić u Rijeci, Tomić i Markovina u Splitu, zlatar-violićevci u Zagrebu, a Mani Gotovac gdje stigne. To žalosno stanje naše književnosti i kulture u cjelini dobro se ogleda u jednoj književnoj polemici od prije gotovo desetak godina i u jednom nedavnom intervjuu. Riječ je o polemici između Jergovića i Katunarića u Jutarnjem listu 2006. godine i intervjuu Igora Mandića također u Jutarnjem listu.sredina začudno tolerantna. Ponekada ta tolerancija graniči s mazohizmom. Posebice to važi za hrvatsku kulturu koju su jugoslavenski izdanci, obilato se pri tomu služeći i raznoraznim financijskim i inim potporama iz Europe i svijeta, gotovo u potpunosti okupirali.

Jugoslavenstvo i kultura

Iako sam po naravi pacifist, namjerno se služim vojnim izrazima jer sam i te kako svjestan da je kultura na ovim prostorima nastavak izgubljenog rata drugim sredstvima. Nakon pobjede hrvatske državne ideje na vojnom i političkom planu, jugoslavenska ideja našla je jedno od utočišta u sferi kulture. I mora se reći da je u toj sferi izuzetno uspješna. Dok je na području politike i financija prisiljena nadmetati se sa začecima nove hrvatske elite i kompradorskom kastom tzv. internacionalista, u kulturi je gotovo sasvim potisnula konkurenciju.

Šerbedžija stoluje na Brijunima, Frljić u Rijeci, Tomić i Markovina u Splitu, zlatar-violićevci u Zagrebu, a Mani Gotovac gdje stigne. To žalosno stanje naše književnosti i kulture u cjelini dobro se ogleda u jednoj književnoj polemici od prije gotovo desetak godina i u jednom nedavnom intervjuu. Riječ je o polemici između Jergovića i Katunarića u Jutarnjem listu 2006. godine i intervjuu Igora Mandića također u Jutarnjem listu.

Jergović i Katunarić pohvatali su se oko Houellbecqa, no stvarni razlog njihove polemike jest nešto drugo. Kosmatom Sarajliji ''oznojena tjelesina'' vjerojatno ide na živce. Kao neuvjerljivi lažnjak koji glumi hadžiju dok prolazi njegovim sokakom. A glavni sokak u okupiranoj hrvatskoj književnosti, tužne li istine, jest Jergovićev sokak. Hrvati su, za razliku od Srba, u književnosti nastojali biti solidni epigoni zapadnoeuropskih uzora. Oni najtalentiraniji – poput Kovačića, Kranjčevića, Matoša, Ujevića ili Šimića – došli su do samosvojna izraza usprkos toj općoj tendenciji hrvatske književnosti, a ne odustajanjem od nje. Dakle, snagom vlastitog talenta, a ne zahvaćanjem u neki novi, dotada nekušani izvor.

Katunarić, realizirana metafora literarne osrednjosti, unatoč svom beogradskom predživotu slijedi tu osnovnu tendenciju hrvatske književnosti, a Michel Houellbecq njegova je Europa i njegov Zapad. Kao takav pokazao se pogodnim mušterijom za barbarogenijsko didaktičko tamburanje. Uostalom, još je Micić naučavao o Hrvatima kao križancima ''majmuna i papige''. Dobro, Katunarić i nije neki Hrvat, barem tako nešto nasijeca Jergović u rečenoj polemici, ali je, izgleda, dovoljno približan egzemplar ''liberalnog hrvatskog intelektualca'', kako sebi tepa sam Katunarić, odnosno ''patetičnog fašista'' i ''karijernog sinekurca'', kako ga naziva Jergović.

Osim toga, Jergović, kao upućen mladobosanac, zna da je Bosna geografska kičma bilo kakve Jugoslavije te je pisac koji ima kontroverzne stavove o islamu, što je gotovo obvezan atribut koji stavljaju uz Houellbecqovo ime, također pogodna meta. Tako se Jergović legitimira kao intelektualni zaštitnik ''temeljnog naroda'' u Bosni i Hercegovini, koji je u fantazmima o nekoj novoj Jugoslaviji ''cvijet jugoslavenskog naroda''. To što su i Houellbecqu i Jergoviću muslimani svojevrsna ''moneta za potkusurivanje'' nekih osobnih i nacionalnih frustracija, za cijeli ovaj slučaj manje je važno. Najveći prozaik hrvatskog podrijetla u dvadesetom stoljeću, Ivo Andrić, također je uspješno i mudro tržio svoje bosanstvo. On je, suočen s hrvatskom smušenošću i indolencijom s jedne strane i violentnošću srpstva u usponu s druge strane, bez puno buke prešao u srpsku književnost. Takvo je bilo vrijeme.

Jugoslavenstvo uvijek tražilo određenu žrtvu od Hrvata

Pričao mi je jednom zgodom poznati hrvatski režiser Antun Vrdoljak kako je svojedobno, napisavši za jedan zagrebački časopis prigodni esej o Andrićevom stvaralaštvu, uspostavio, na Andrićevu inicijativu, kontakt s velikim piscem. Taj je kontakt prerastao u srdačne, gotovo prijateljske odnose u tolikoj mjeri da je Vrdoljak bio pozivan u Andrićev dom kada god bi se našao u Beogradu. I to je tako trajalo dok Vrdoljak, ne mogavši savladati svoju imoćansku narav, nije nasjekao Andriću nešto o nacionalnoj i književnoj pripadnosti.

Cijelu tu anegdotu bi konkretnije i zanimljivije mogao prepričati sam Vrdoljak, no za ono na što ja ovdje ciljam dostatan će biti i ovaj šturi prikaz. I on naime kristalno jasno pokazuje da Andrić nije bio ravnodušan prema svom hrvatstvu te da ga je štošta i te kako kopkalo glede njegova prelaska u srpsku književnost. Ovaj slučaj također pokazuje da je jugoslavenstvo uvijek tražilo određenu žrtvu od Hrvata, dok su Srbi kudikamo lakše mirili proklamirano jugoslavenstvo sa samorazumljivim srpstvom. Ta hrvatska žrtva išla je od Krležina hrvatskog jugoslavenstva do Andrićeva jugoslavenskog srpstva. Krleža je svojim mudrim ulogom osigurao Titovo prijateljstvo i nedodirljiv status ''najvećeg jugoslavenskog lijevog intelektualca'', Andrić pak Nobelovu nagradu za književnost.

Danas nije kurentno izravno prelaziti iz jedne književnosti u drugu, kurentnije je ostati u interregnumu ŽrtvaJugoslavenstvo je uvijek tražilo određenu žrtvu od Hrvata, dok su Srbi kudikamo lakše mirili proklamirano jugoslavenstvo sa samorazumljivim srpstvom. Ta hrvatska žrtva išla je od Krležina hrvatskog jugoslavenstva do Andrićeva jugoslavenskog srpstva. Krleža je svojim mudrim ulogom osigurao Titovo prijateljstvo i nedodirljiv status ''najvećeg jugoslavenskog lijevog intelektualca'', Andrić pak Nobelovu nagradu za književnost.jugoslavenstva, u pravedničkoj pozi nekog tko je iznad zatucanih balkanskih nacionalizama. No, ideološka i politička potka tih prijelaza i poza ostaje ista. Kada čovjek podrobnije analizira različite izjave svih tih jergovića, mandića, frljića, markovina i inih, postaje razvidno da oni polaze od stanovišta da su Hrvati i Srbi isti narod ili, u najboljem slučaju, dva plemena istog naroda i da je najbolja formula nadilaženja toga dvojstva neka forma jugoslavenstva. Taj stav, ma koliko bio pogrješan, u demokraciji je legitiman. U Hrvatskoj, međutim, i protuustavan!

U književnosti takvo što ne bi trebalo postojati, barem ne na račun legitimne hrvatske književnosti. Možda se nekomu ovakav stav čini rigidnim, nedemokratskim i tako dalje, međutim stvar je o nečemu drugom. Hrvatski je nevelik jezik, od književnosti se u Hrvatskoj ne može živjeti, dakle književnici su, na ovaj ili onaj način, navezani na državni proračun. Kako je riječ o proračunu Republike Hrvatske, onda je logično da i književnost koja se za to ulaganje ''dobije'' bude hrvatska, a ne jugoslavenska. Mislim da je u ovom slučaju svako lamentiranje o nacionalizmu, ustaštvu i sličnim glupostima samo stvaranje dimnih zavjesa. Radi se, gospodo draga, o novcu iliti o ''sinekurama i sinekurčinama'', kako to lijepo veli Jergović u svom obrušavanju na Katunarića. Budući da od književnog posla ne živim niti pokušavam živjeti, mogu to mirne duše i bez osobnog interesa reći.

Mandića Igora što se tiče, treba primijetiti da je njegovo buncanje o ''srbofobiji'' u hrvatskoj književnosti najluđe okretanje pile naopako na koje sam u posljednje vrijeme u našem tisku naletio. Kako već rekoh, hrvatske književnosti u Hrvatskoj gotovo da i MicićevciSuvremeni micićevci, kojima Igor Mandić po svom ljudskom i literarnom habitusu nedvojbeno pripada, svojedobno su se digli na stražnje noge kada je Stanko Lasić konstatirao kako bi nakon hrvatskog osamostaljenja srpska književnost trebala u Hrvatskoj imati status kao npr. bugarska ili neka druga mala balkanska književnost. Stanko LAsicLasićev razložan stav, na žalost, u Hrvatskoj nije prevladao upravo zbog fanatičnog otpora tvrde jugoslavenske jezgre koja je, dobro raspoređena po kulturnim institucijama, krenula u obnovu ''jugoslavenskog kulturnog jedinstva''.nema, a Mandić po nekoj svojoj izvrnutoj logici nalazi da je i ta nacionalno uškopljena ''književna proizvodnja'' i kultura u cjelini srbofobna! U intervju Jutarnjem listu od 1. kolovoza ove godine Mandić kaže: '' Ali ja bih tu išao i dalje, pa dodao jednu od najznačajnijih odlika hrvatske kulture danas, a to je srbofobija, koja je toliko izražena da prelazi u teški kompleks od kojeg bi mi sami morali najviše patiti. Jer kompleksašje opterećen strašnom boli.'' Ne znam kakve boli i kakvi demoni proganjaju Mandića, ali što god da ga mučilo, bezobrazno je vlastite frustracije iskaljivati na cijelom jednom narodu. Pa makar taj narod bio i hrvatski.

Suvremeni mićicevci

Suvremeni micićevci, kojima Igor Mandić po svom ljudskom i literarnom habitusu nedvojbeno pripada, svojedobno su se digli na stražnje noge kada je Stanko Lasić konstatirao kako bi nakon hrvatskog osamostaljenja srpska književnost trebala u Hrvatskoj imati status kao npr. bugarska ili neka druga mala balkanska književnost. Lasićev razložan stav, na žalost, u Hrvatskoj nije prevladao upravo zbog fanatičnog otpora tvrde jugoslavenske jezgre koja je, dobro raspoređena po kulturnim institucijama, krenula u obnovu ''jugoslavenskog kulturnog jedinstva''. Međutim, razložnost toga stava stoji i danas kao i prije dvadesetak godina. I ako u budućnosti hrvatske književnosti bude, ona će biti na tragu Lasićeva stava, a ne na tragu Mandićevih ''dvoplemenih'' trabunjanja.

Odnos prema srpskoj kulturi kao prema bugarskoj ili kojoj drugoj kulturi približne veličine i utjecaja nije nikakva srbofobija nego zdrav kulturni odnos. Uostalom, koliko znam u Hrvatskoj nikada nije postojala ni natruha kakve mržnje ili nesnošljivosti prema Bugarskoj i Bugarima. Ono što Hrvatska treba izgraditi u svom odnosu prema srpskoj kulturi i Srbiji jest upravo to da taj odnos bude otprilike kao odnos prema Bugarskoj i Bugarima, s tim da treba uzeti u obzir činjenicu da su Bugari ipak u Europskoj uniji, a Srbi nisu. Nije to mržnja, Mandiću, to je zdrava ravnodušnost, s povremenim proplamsajima interesa za ono što je u srpskoj kulturi uistinu vrijedno pozornosti zbog svoje umjetničke vrijednosti, a ne zbog nekog imaginarnog ''bratstva i jedinstva''. To što se netko zbog osobne povijesti ne nalazi i ne snalazi u takvim odnosima, to bi trebao biti njegov problem a ne problem hrvatske kulture.

Trenutno, doduše, u hrvatskoj kulturi vlada neprirodno stanje, u njoj se pod hrvatskim cimerom štanca jugoslavenska roba, no takvo stanje ne može vječito trajati. Hrvatska će, da tako kažem, doći sebi. Mora! Ili će se jednostavno rasplinuti. U europskoj ili regionskojnaddržavnoj asocijaciji, gotovo da je svejedno.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik