Semitska soba

Nedavno smo imali prilike gledati kako ISIL-ovci uništavaju ostatke drevnog asirskog grada Kalaha koji se spominje i u Knjizi Postanka. Bilo je to nakon ritualne dekapitacije nesretnih zarobljenika novo podbadanje zapadnjačkog zgražanja.

Abu Bakr al-Baghdadi, samozvani kalif samozvane države, već je i najavio rušenje Sfinge i egipatskih piramida. Riječ je o čistoj, primitivnoj, plošnoj interpretaciji Kurana i vlastitom tumačenju vjere, ni o čem drugom – veli sveprisutni analitičar svega Žarko Puhovski. Međutim, što Puhovski zna o vjeri? Malo, a i to malo je mrtvo znanje, pokupljeno iz druge ili treće ruke, dakle – ništa. Kao ni većina drugih mudrijaša na Zapadu ne shvaća da izazov koji ISIL upućuje Zapadu nije vojni nego filozofski. Iskra tog shvaćanja možda je prodrla u glave mladih konvertita koji, kao naša Irena Horak ili Dora Bilić, ostavljaju udobnost života na Zapadu i bježe u pustinju. Jer je u njihovim glavama vladala prevelika konfuzija da se toj iskri odupru.

Zapad više ne vjeruje ni u što. Naravno, ne mislim pri tomu da na Zapadu nema iskrenih kršćana, budista, muslimana ili Jehovinih svjedoka, ali Zapad kao cjelina nema neki obzor kojem stremi i iza kojega ga čeka ispunjenje. Tu je neugodnu vijest grubo objavio Nietzsche u pretprošlom stoljeću, a groteskni pokušaj uspostave zamjenske sekularne religije demontiran je 1989. rušenjem Berlinskog zida. Staljin je, koliko me sjećanje služi, posljednji zapadnjački prorok kojemu su spremne bile povjerovati veće mase ljudi. Zbog te posvemašnje skepse reprezentativna institucija suvremenog Zapada jest muzej, a ne crkva, partija, sveučilište ili znanstveni institut. Veliki broj zapaženih knjiga objavljenih na prijelomu tisućljeća nosi naslov Kratka povijest... (vremena, povijesti, gotovo svega itd.) ili Kraj... (povijesti, znanosti, čovjeka itd.). Sve to govori u prilog tezi o iscrpljenosti jedne paradigme i nedostatku alternative.

Čovjek se može osjećati dobro u muzeju jedno vrijeme, ali živjeti u muzeju može postati neizdrživo. Čini mi se da je muzej usred pustinje najpogođenija metafora za suvremeni Zapad. Ljudi već odavno ne uživaju u eksponatima iz raznih vremena koji ih okružuju, ali boje se izaći vani, u pustinju. Čak i sukobi u tom muzeju imaju previše referenci koje ih dovode u suodnos s nekim drugim sukobima. Postaju puki citat, pastiš ili stilizacija. Dok s druge strane frapantno slični kompjuterskim igricama, koje su opet simulacija same po sebi. I zato je zgražanje nad bestijalnošću ISIL-a lažno zgražanje. Jedni ih, oni površniji, instinktivno smještaju virtualni svijet, koji je po uvjerljivosti prolivene krvi tako blizu, no po osjetu boli tako dalek. Drugi ih, oni dublji, umorno osuđuju kako bi umirili vlastitu savjest i odagnali izdajničku sjenu fascinacije i zavisti.

Jer budimo iskreni, koji bi uman zapadnjak žalio Sfingu ili glavu japanskog namjernika kada bi znao istinu!? U SumnjaOno što umna zapadnjaka odbija od islama nisu dakle zločini ni rušenje vrijedne baštine čovječanstva nego sumnja. Ako onaj tko zna istinu nema potrebe za suosjećanjem i žaljenjem u našem uobičajenom ljudskom smislu, još manje će imati potrebu za odrubljivanjem glave japanskom novinaru ili rušenjem Nimrodova grada, Pustinjaegipatske Sfinge i piramida. Islam, dakle, u očima umna zapadnjaka pada na testu koji bismo provizorno mogli nazvati 'Božji zapis'.pripovijetci Božji zapis Borgesov junak, južnoamerički domorodački svećenik, Alvaradov utamničenik, nakon dugog niza godina zarobljeništva otkriva Božji zapis, ''formulu od četrnaest slučajnih riječi'', i stječe neograničenu moć kojom bi mogao utamničiti samog Alvarada ili učiniti sebe mladim i besmrtnim, ali on ne čini ništa. Jer onaj tko je otkrio tajnu svega, ne može misliti ''na čovjeka ni na njegovu tričavu sreću ili nesreću, pa makar u pitanju bio on sam''. Stoga i piramide postaju tričarija onomu tko zna istinu.

Zapadnjak i islam

Ono što umna zapadnjaka odbija od islama nisu dakle zločini ni rušenje vrijedne baštine čovječanstva nego sumnja. Ako onaj tko zna istinu nema potrebe za suosjećanjem i žaljenjem u našem uobičajenom ljudskom smislu, još manje će imati potrebu za odrubljivanjem glave japanskom novinaru ili rušenjem Nimrodova grada, egipatske Sfinge i piramida. Islam, dakle, u očima umna zapadnjaka pada na testu koji bismo provizorno mogli nazvati 'Božji zapis'.

No zapadnjaci padaju na jednom drugom testu. Po analogiji na Searlovu Kinesku sobu nazovimo ga Semitskom sobom. U poznatom Searlovu misaonom eksperimentu čovjek, koji ne razumije kineski, u sobi prima papiriće s pitanjima na kineskom. Međutim, uz pomoć programa koji simulira ponašanje čovjeka koji razumje kineski, radi se o nizu kartica s uputama na engleskom, on uspješno odgovara na pitanja, tako da vanjski kontrolor stječe dojam da se radi o nekomu tko razumje kineski. Eksperimentom se hoće dokazati da manipuliranje znakovima nije isto što i razumijevanje znakova. Osmišljen je kako bi se pobila kompjutacijska (računalna) teorija uma, a time i mogućnost umjetne inteligencije.

Semitska soba eksperiment je koji se već tisućljećima odvija u realnom vremenu i prostoru. Semitska soba je Zapad u cjelini. On tisućljećima prima ''papiriće'' iz semitskog svijeta, dakle židovsko-arapskog svijeta, i tumači ih po uputama ispisanim na grčko-rimskom i poganskom jeziku. Kao i prilikom svakog prevođenja i tu dolazi do određenih promjena samog značenja. Manipulacija znakovima nije isto što i razumijevanje, ali ako je čini razumna osoba, nužno proizvodi neka nova značenja. Nisu slučajno tri velike monoteističke religije nastale na istom prostoru. Ali nije slučajna ni dominacija Zapada na globalnoj razini. Nešto u toj smjesi semitske religioznosti i zapadnjačke racionalnosti i faustovske žudnje generira materijalnu uspješnost i superiornost Zapada. Zakonomjerno je da se čista racionalnost izopačava u ludilo, a faustovska žudnja doživljava neumitni slom u konačnici. Suvremeni je Zapad na rubu toga ponora.

ISIL nas vraća u Semitsku sobu, prisiljava da iznova prevodimo ''papiriće'' s Bliskog istoka. To i ne mora nužno biti loše. Balans racionaliteta i transcendencije koje je Zapad bio dosegao u svojim najboljim trenutcima i sad mu stoji na raspolaganju. No, zato će biti nužno, bojim se, vratiti se na početak, u neko novo srednjovjekovlje. Smrad spaljenih vještica neće goditi prefinjenom zapadnjačkom nosu niti će čovjek današnjice moći razaznati jasnu razliku između tog spaljivanja i isilovskog glavosjeka. Nama bi za spas trebao Božji zapis Borgesova junaka, to jest prosvijetljeno odustajanje od spasa. Međutim, stvarni svijet ne funkcionira tako. To znaju Semiti. U početku bijaše Riječ,/ i riječ bijaše kod Boga -/ i Riječ bijaše Bog... Zatim, kao i obično, narod u pustinji. Usudimo li se izaći iz muzeja, pustinja i nas čeka.

Usput, to što ćemo na koncu, uvjeren sam, ipak izaći iz muzeja ili iz njega biti istjerani, bit će jači argument protiv UI od Searlove Kineske sobe.

Damir Pešorda