Barbarske egzekucije

Jedan oronuli zid uz koji su strijeljali dvoje starih ljudi ovih dana uporno mi se vraća u sjećanje. Bilo je to na Božić 1989., nakon kratke farse od suđenja vojnici su izveli Nicolaea i Elenu Ceauşecu te ih brutalno pogubili u dvorištu kraj oronulog zida.

Kakvi god bili za života, u onih nekoliko minuta pred smrt držali su se prkosno i hrabro, i htjeli su umrijeti zajedno. Prošlo je otada dosta godina, dovoljno vremena da čovjek neke stvari sagleda i na neke druge načine, iz neke druge perspektive. Ceauşecu je bio diktator, tipični socijalistički diktator poput Tita, Brežnjeva, Hoxhe, Živkova i drugih. Ipak, po nečemu se razlikovao od njih! Naime, on je jedini komunistički diktator koji je došao na ideju da u potpunosti otplati inozemne dugove države. U tomu je, za divno čudo, uspio. Naravno, žrtvujući standard rumunjskih građana.

Svejedno, nedavno se na televiziji moglo čuti da je Rumunjskoj trebalo petnaestak godina da dosegne standard iz Ceauşecuova vremena. Jedna anketa iz 2010. pokazala je pak da bi Rumunji na izborima birali Ceauşecua! Ovdje treba naglasiti da u Rumunjskoj ne postoji nekakva ''nadnacija'' kao razlog nostalgije za bivšom državom, kao što je to slučaj na prostorima bivše Jugoslavije. Inozemni dug je već te 2010. prešao 32 milijarde eura i, naravno, nastavio rasti. S obzirom na činjenicu da su danas sve države svijeta dužne, Ceauşecuov pothvat, uza sve neugodne aspekte njegove vladavine, nekako strši. Čudno je da ga nitko uopće i ne spominje, osim nekih novooformljenih skupina vođenih rudimentarnom lijevo-anarhoidnom ideologijom. Nakon svega stječe se dojam da je Ceauşecu morao biti onako na BarbarstvoPraksa barbarskih egzekucija pravi je zamah i procvat doživjela tek u trećem mileniju. Saddam je obješen, Gadafi zlostavljan i ubijen na oduran način, a neželjeni bastard zapadnih muljatora i islamskog fundamentalizma, tzv. Islamska Država Iraka i Levanta, već nas mjesecima bombardira degutantnim pogubljenjima rezanjem glave ni krivim ni dužnim nesretnicima. Sve je to, naravno, uredno snimano kamerama i mobitelima i stavljeno na Internet. Tako te snimke utječu na podizanje tolerancije prema bestijalnom ponašanju diljem kugle zemaljske.brzinu smaknut ne samo zbog toga što je bio diktator.

Jedan po jedan silazi iz gledališta

Bilo kako bilo, ostali su istočnoeuropski diktatori relativno bezbolno otišli s vlasti i ostavili svoje prezadužene države da se kako znaju i umiju probijaju bespućima tranzicije. No praksa barbarskih egzekucija pravi je zamah i procvat doživjela tek u trećem mileniju. Saddam je obješen, Gadafi zlostavljan i ubijen na oduran način, a neželjeni bastard zapadnih muljatora i islamskog fundamentalizma, tzv. Islamska Država Iraka i Levanta, već nas mjesecima bombardira degutantnim pogubljenjima rezanjem glave ni krivim ni dužnim nesretnicima. Sve je to, naravno, uredno snimano kamerama i mobitelima i stavljeno na Internet. Tako te snimke utječu na podizanje tolerancije prema bestijalnom ponašanju diljem kugle zemaljske.

Svejedno nemalo su me iznenadile mahom pozitivne reakcije ili barem izostanak reakcije na jordansku ''odmazdu'' za pogubljenje njihova zarobljenog pilota. Vlasti su bez imalo okolišanja izjavili da je pogubljenje dvoje terorista, koji su bili u jordanskom zatvoru, osveta za spaljivanjem pogubljenog jordanskog pilota. Osvetničkim činom nazvano je i bombardiranje jordanske vojske položaja ISIL-a.

Nije me iznenadilo to što razne države navodno žele uništiti ISIL jer je kao takav prijetnja bilo kakvoj razumnoj politici i miru na Bliskom istoku i šire, ali brine me što se taj moment osvete tako naglašeno ističe u prvi plan. Pogubljenje zatvorenika ne bi smjelo biti osveta, to destruira sve stoljetne napore u izgradnji civiliziranog državnog i pravnog poretka. Pravda se i naziva slijepom upravo zbog toga što ne dopušta da bude vođena emocijama. Kada pak hladno i smišljeno igra na emocije, onda se može reći da je izopačena.

Možda sam u krivu, ali sve mi se to ne sviđa. Kao da nas neka nevidljiva ruka vodi natrag u barbarstvo, na tribine arene u kojoj se nemilice lije ljudska krv. A mi zaslijepljeni navijamo i palcima pokazujemo one najniže strasti u nama. Nevolja je što jedan po jedan red iz gledališta silazi, to jest biva natjeran sići u arenu. Ako se tako nastavi, samo je pitanje vremena kad će i na nas doći red.

Damir Pešorda
hrsvijet