Kapitalno djelo Dubravke Oraić Tolić

Protekla i godina koja je upravo počela teći u znaku su dviju, za hrvatsku kulturu velikih obljetnica: sto četrdesete godišnjice rođenja i stote godišnjice smrti Antuna Gustava Matoša. Matoš je jedan od onih međaša hrvatske kulture kojima se uvijek vrijedi vraćati i iznova ih iščitavati. Postoje pisci srasli s vremenom u kojemu su živjeli i stvarali tako da ih izvan toga vremena i ne primjećujemo, osim kao dionike njihova vremena, dio kulturnog krajolika jednog vremena.

Njihova uloga je važna jer čine kulturno tkivo određene kulture u određenom vremenu, omogućuju svojim postojanjem i djelovanjem tzv. kulturni život, kulturni kontekst. Međutim, za svaku su kulturu važniji oni drugi, rjeđi pisci koji mijenjaju kulturne tijekove tijekom svoga života, pa i onda kada to njihovi suvremenici u dostatnoj mjeri ne prepoznaju, i koji uvijek iznova inspiriraju nove generacije. Matoš je takav pisac, pisac čiji opus možda ponajbolje uduhovljuje hrvatsku književnost u cjelini, njezina ishodišta i posebnosti.

Stoga je knjiga Dubravke Oraić Tolić ''Čitanja Matoša'' dobrodošao dar hrvatskoj znanosti o književnosti i hrvatskoj kulturi u cjelini za dvije Matoševe obljetnice. Knjiga je objavljena prošle godine u izdanju Naklade Ljevak, uz autoričinu posvetu na početku: U povodu 140. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša. Riječ je o sustavnoj studiji o jednom od najvažnijih hrvatskih pisaca, studiji u kojoj se ne samo sumiraju dosadašnja čitanja Matoša, autoričina i ona drugih autora, nego i daje jedan novi okvir za sagledavanje toga pisca od prijelomne važnosti za hrvatsku književnost.

MatošDubravka Oraić Tolić nam oživljava, reaktualizira i prenosi tako oživljenog i reaktualiziranog Matoša s prijeloma devetnaestog i dvadesetog stoljeća u treće tisućljeće, pokazujući pri tome koliko je on još uvijek živ, suvremen i aktualan pisac.Ukratko, Dubravka Oraić Tolić nam oživljava, reaktualizira i prenosi tako oživljenog i reaktualiziranog Matoša s prijeloma devetnaestog i dvadesetog stoljeća u treće tisućljeće, pokazujući pri tome koliko je on još uvijek živ, suvremen i aktualan pisac.

Knjiga je podijeljena na dva dijela: I. Stara čitanja i II. Nova čitanja. ''Stara'' čitanja obuhvaćaju tekstove nastale do dvije tisućite godine, pisana, kako sama autorica u Predgovoru kaže, ''u znaku stilističke analize i strukturalne semiotike''. ''Nova'' čitanja sastoje se od tekstova nastalih nakon 2010. i pisana su ''iz vizure kulturologije, antropologije i imagologije''.

U knjizi međutim možemo uvjetno govoriti i o trećem dijelu budući da autorica na kraju knjige donosi i odabrane ulomke iz literature o A. G. Matošu (341-383. str.), i na taj način daje kratki presjek čitanja Matoša iz vizure drugih autora. Poseban dodatak knjizi su i istršci iz Matoševih tekstova otisnuti na marginama te brojne fotografije i drugi likovni prilozi vezani uz temu i Matošev život.

Gradbeni postupak čitanja istog autora kroz vrijeme

Sve to knjigu čini zanimljivijom i bogatijom u čisto grafičkom smislu, ali i omogućuje, da tako kažem, različita čitanja, od usredotočenog linearnog čitanja do listanja, razgledanja, čituckanja, KnjigaKljučna knjiga za razumijevanje književnoteorijske podloge razmišljanja o književnosti Dubravke Oraić Tolić jest njezina studija Teorija citatnosti (1990.), jedno od, po mom sudu, najvažnijih hrvatskih književnoteorijskih djela u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. U toj studiji znanstvenica sustavno i teorijski utemeljeno pokazuje kako književna avangarda nije samo književna pojava, nego je dio šire avangardne kulture čije krajnje poprište nije tekst ni svijet umjetnosti uopće nego stvarnost kao takva, i kako ono što je počelo kao pobuna protiv tradicije skončava u totalitarizmima dvadesetog stoljeća.čitanja pojedinih dijelova ili slojeva teksta i, što je najvažnije, višekratnog vraćanja samoj knjizi, kao tekstu i kao lijepom predmetu.

Ono što mi se osobno učinilo vrlo zanimljivim i poticajnim u ovoj knjizi je sam gradbeni postupak čitanja istog autora kroz vrijeme. Autorici je tako uspjelo iskristalizirati ne samo ono bitno o samoj temi, to jest stvaralaštvu i životu Antuna Gustava Matoša, nego i u vlastitoj književnoznanstvenoj metodi. Taj postupak istodobno zorno otkriva i sve one mijene u književnoj teoriji u posljednjih 30-40 godina i pomicanja fokusa književnoznanstvenog interesa na različite aspekte književnih djela.

Što se same autorice tiče, njezino očište uvijek uzima u obzir recentne književne teorije, no uvijek je u njemu prisutna i nenametljiva, ali postojana crta vlastitosti, samosvojnosti. Ono što Dubravku Oraić Tolić razlikuje od drugih relevantnih hrvatskih književnih znanstvenika posljednjih četrdesetak godina (A. Flakera, V. Žmegača, V. Bitija, Z. Kravara, C. Milanje, K. Nemeca i dr.) jest dosljednost i jasnoća teorijskog mišljenja, koje se ne ustručava prekoračiti granice teksta i zasjeći u živo tkivo društvene stvarnosti ostajući pri tome i dalje čvrsto ukotvljena u književnoj teoriji i znanstvenoj metodi, bez dnevnopolitičkih i ideoloških natruha.

Ključna knjiga za razumijevanje književnoteorijske podloge razmišljanja o književnosti Dubravke Oraić Tolić jest njezina studija Teorija citatnosti (1990.), jedno od, po mom sudu, najvažnijih hrvatskih književnoteorijskih djela u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. U toj studiji znanstvenica sustavno i teorijski utemeljeno pokazuje kako književna avangarda nije samo književna pojava, nego je dio šire avangardne kulture čije krajnje poprište nije tekst ni svijet umjetnosti uopće nego stvarnost kao takva, i kako ono što je počelo kao pobuna protiv tradicije skončava u totalitarizmima dvadesetog stoljeća.

Kasnija autoričina djela svojevrsna su nadogradnja i proširivanje te teorijske osnove, obogaćena oštroumnim uvidima u narav postmodernizma i postmoderne, kao i nužnost prevladavanja postmoderne relativističke paradigme (primjerice u sjajnoj studiji o prozi Pavla Pavličića).

Neuralgične točke suvremene hrvatske društvene zbilje

Upravo na tom tragu i u ovoj najnovijoj knjizi Dubravke Oraić Tolić detektiraju se neke neuralgične točke suvremene hrvatske društvene zbilje kroz istraživanje Matoševa odnosa prema pitanju nacije, jugoslavenstva, srpsko-hrvatskim sličnostima i razlikama, Europi i europejstvu, ženama itd. U tom smislu posebno bih izdvojio briljantan esej o naciji i nacionalnom inkorporiran u dio pod naslovom Matoš i nacija u Novim čitanjima.

Autorica ''misterij hrvatskoga narodnog preporoda / ilirizma'' razrješava raščlambom nacionalne ideje i nacionalizma na dva osnovna modela, na ''tzv. 'teritorijalni', 'politički' ili 'građanski' model i tzv. 'etnički', ili 'jezični' model''. Latentni sukob tih dvaju modela u postpreporodnom razdoblju aktualizira se kao stvarni prijepor kroz nastanak dviju suprotstavljenih stranaka, Strossmayerove Narodne stranke i Starčevićeve Stranke prava.

Svjedoci smo, na žalost, da, unatoč cijelom nizu modifikacija i mimikrijskih mijena, taj sukob na političkoj sceni ostaje prisutan i do dan danas. Ono što valja primijetiti i što autorica nedvojbeno pokazuje da je ''politički'', ''građanski'', odnosno ''starčevićanski'' model nacionalne ideje u svoje vrijeme predstavljao moderniji, napredniji i ''demokratskiji'' koncept od ''jezičnog'', narodnjačkog koncepta, koji je zapravo temelj prokazanoj ideologiji ''krvi i tla''.

Veći dio hrvatske historiografije, kao i hrvatske povijesti književnosti međutim temelji se na svojevrsnoj inverziji, to jest pripisivanju značajki jednoga koncepta drugom i obrnuto. Što je, uostalom, i ključni razlog za neobičnu činjenicu da brojnim suvremenim našim kozmopolitima Kozmos počinje podno Karavanki i svršava na obroncima Prokletija.

Autorica nas podsjeća i na Matoševo viđenje hrvatsko-srpskih odnosa, neobično svježe, racionalno i suvremeno djeluju ti Matoševi uvidi od prije stotinjak godina, i da su se hrvatske političke elite oslanjale na njih izbjegli bismo mnoge kasnije probleme, a možda i susjedni narod poštedjeli brojnih zabluda i frustracija u osvajanju neosvojivoga. Autorica nam predočuje i precizan katalog Matoševih hrvatsko-srpskih distinktivnih kulturnih obilježja, gdje se Matoš pokazuje ne samo kao nasljedovatelj postojećih kulturnih stereotipa, nego i kao njihov tvorac.

Neki od njih živi su i danas. Stereotipi, istinabog, nisu pouzdan vodič za stvarno razumijevanje vlastitog ili drugih naroda, no ne može im se poreći ni barem djelomičan uvid u stvarno stanje stvari, uostalom zbog toga i opstaju. Katalog Matoševih hrvatsko-srpskih distinkcija ni danas nije bez stanovite uvjerljivosti, ali i zavodljivosti.

Opservacije o jugoslavenskoj ideji

Još uvjerljiviji zvuče Matoševe opservacije o jugoslavenskoj ideji, tezama o troplemenom narodu i sl. On na vrijeme uočava opasnost od jugonacionalističkih strujanja, nosioci kojih su bili tzv. vidovdanci Ivan Meštrović, Ivo Vojnović i dr. Dubravka Oraić Tolić konstatira: ''Matoševi su polemički 'Drugi' bili ideološki protivnici 'iznutra': Hrvati jugoslavenskih prosrpskih i jugounitarističkih uvjerenja. Matoševi su kontrastni 'Drugi' bili Srbi. Matoš je uvijek isticao prijateljstvo sa Srbima ... (str. 257.)''.

JugoslavenstvoMatošu se ne može prigovoriti nekakvo protusrpstvo, on Srbe simpatizira kao narod, ali ih shvaća kao drugi i drugačiji narod od Hrvata, dok pravu opasnost za hrvatsku ideju detektira u etničkim Hrvatima koji su prionuli uz srpstvo, odnosno jugoslavenstvo. Slično razmišljanje bilo mi možda poticajno i danas, bez obzira na sve mijene koje su se po tom pitanju dogodile od Matoševa vremena do naših dana.Dakle, Matošu se ne može prigovoriti nekakvo protusrpstvo, on Srbe simpatizira kao narod, ali ih shvaća kao drugi i drugačiji narod od Hrvata, dok pravu opasnost za hrvatsku ideju detektira u etničkim Hrvatima koji su prionuli uz srpstvo, odnosno jugoslavenstvo. Slično razmišljanje bilo mi možda poticajno i danas, bez obzira na sve mijene koje su se po tom pitanju dogodile od Matoševa vremena do naših dana.

Naravno, nepravedno je ovu opsežnu studiju o Matošu svoditi razmatranje Matoševa odnosa prema naciji jer ona čine samo manji dio studije. No znakovito je da se nalaze na kraju knjige i završavaju kratkim tekstom koji ima podnaslov Matoš i nacija sto godina poslije. Na taj način autorica otvara pitanje nacionalne ideje i nacionalne kulture u novom, europskom kontekstu.

Pri tome nimalo optimistično ne zvuče konstatacije poput sljedećih:

''Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju samostalna i suverena država, kao osnovni cilj Matoševa političkog modela nacije, postat će povijesna uspomena, sjećanje i vrijednost – nova tradicija 'državnoga prava' na koju će se, možda, na nekome novome Budimskom saboru neki novi Ivan Erdȍdy, bude li imao volje i hrabrosti, moći pozvati citirajući slavnu izreku: Regnum regno non praescribit leges. Državna suverenost ponovno će prijeći u municipalna prava i nove 'stare pravice', koje će štititi neka nova 'natio croatica', dokazujući da je Hrvatska u europsku nadnacionalnu zajednicu ušla kao suverena država. S gubitkom ekskluzivne političke suverenosti ojačat će Matošev kulturni model nacije. Taj se model može prilagoditi u kulturnome konstruktivizmu – čuvanju tradicionalnih i stvaranju novih identitetskih vrijednosti i simbola. Napokon, primordijalni elementi nacije, kao ljubav prema genius loci, a ne kao opći nalog, mogu pripasti u sferu individualne osjećajnosti i izbora (str. 320-330.).''

Ovaj poduži citat naveo sam iz dva razloga. Prvo, da oprimjerim tezu da se autorica ne ustručava konzekvence svojih teorijskih uvida protegnuti i na društveno-historijski kontekst, što je njezina, da tako kažem, diferentia specifica u odnosu na druge, mahom preoprezne i kompleksom europske periferije opterećene književne i ine teoretičare u Hrvatskoj.

Drugo, da pokažem kako se i u okviru diskursa koji je po svojoj primarnoj naravi udaljen od političkog diskursa može progovoriti o pitanjima koja su od vitalnog značenja za zajednicu, dakle političkim pitanjima u najplemenitijem značenju te riječi, ukoliko govori istinski intelektualac, koji to nije samo po akademskom stupnju i društvenom položaju, nego i po cjelokupnome svome ljudskom habitusu i intelektualnom integritetu.

Odnos prema ženama

Zanimljiv je i nejednoznačan Matošev odnos prema ženama i feminizmu, iz kojega se također mogu iščitati i neke svjetonazorske protimbe u suvremenome hrvatskom društvu. Autorica dvojnost toga odnosa oprimjeruje dvjema Matoševim slikama stvarnih žena, Nine Vavra i Ljerke Šram. Te dvije predodžbe ženskosti autorica povezuje s dijakronijskim rezom u Matoševu stvaralaštvu, koji se očituje i kao stilska mijena u tom stvaralaštvu: ''Rani, liberalniji Matoš zamislio je demonsku femme fatale kao dinamični crveni mak, u spoju simbolizma i protoekspresionizma. Kasni, konzervativniji Matoš zamislio je anđeosku femme fragile u stilu raskošnoga, statičnoga secesijskog oramenta (str. 202.).''

U ovom osvrtu na knjigu Dubravke Oraić Tolić težište je na ''novim'' čitanjima, što ga, priznajem, čini u neku ruku manjkavim i nepotpunim. Za uvid u Matoševo stvaralaštvo, kao i u različita čitanja Matoša podjednako su dragocjeni i tekstovi od kojih su sačinjena ''stara'' čitanja. Naročito stoga što ona nude bolji uvid u zanatsku i stilistčku, usko književnu stranu Matoševa stvaralaštva i kao takva mogu biti od velike koristi onima koji se stručno bave Matošem, od studenata do profesora književnosti, ali i običnim čitateljima i poštovateljima Matoševa književnog opusa.

U svakom slučaju, riječ je o kapitalnom djelu koje će bez sumnje zauzeti značajno mjesto u recentnoj hrvatskoj književnoznanstvenoj produkciji i, nadam se, potaknuti obnovljeni interes za Matoša koji nam i danas, sto godina nakon svoje fizičke smrti ima što reći o sebi, o nama, o Hrvatskoj koju smo, barem ja tako mislim, brzopleto utopili u novoj uniji, o svijetu u kojemu živimo i o vječnom vraćanju istih tema i dilema.

dr. Damir Pešorda