Čovjek za klavirom

U novinama vidjeh nasmiješena mladića za klavirom koji je davne 1984.g. sjeo za taj instrument negdje u spremištu JNA - oficirskog doma u Beogradu.

I prisjetih se te danas već davne 1984. godine kada sam i ja jednog pijanog jutra dovezen u kasarnu Kozara u predgrađu Banja Luke. Na odlasku pustio sam na svojoj Tosci Albonionija - Adaggio u d molu, stara je bila sva u suzama, jednom riječju - karmine.

Prisjetih se bojevih gađanja na Manjači koju će mnogi koji nisu bili na odsluženju vojnog roka upoznati kasnije. Ostaje mi gorak okus zatvora za čovjeka koji nema punih 18, koji upoznaje surovi svijet socijalističkog, bolje reći staljinističkog poretka, koji shvaća da ako i pogine na tamo nekoj Manjači nikom neće biti žao. Možda će biti više frke zbog potrošene municije i neispravnog tenka.

I dok je mladić svirao klavir i imao vremena za skladanje ostali su kao i ja kopali pješadijski rov sa neispranim vojnim ašovom i poslije dobili ostav. Budili su ih na postrojavanje, tjerali da čiste puške do besvijesti, nose svoj metalni ormarić na pistu i vade sve iz njega - pa jovo nanovo, rušili im krevete, prijetili im i spominjali majku ustašku.

Za to vrijeme je jedan vedar mladić skladao i dobio nagradu za to. Sigurno zato što je bio nadaren. Ili možda zato što je osim nadarenosti bio i sin zaslužnog druga iz Zagreba. Uklopio se u stereotip o Hrvatima kao kukavicama koji su mekani i pokorni, koji i nisu ni za što drugo osim da budu sluge ma što radili.

Kada danas pomislim kako to izgleda u zatvoru (nisam bio) sjetim se svojih JNA dana iz Banja Luke i Manjače. Osjećaj niže vrijednosti gdje se nad čovjekom iživljavaju primitivne spodobe u meni je stvorio toliku odbojnost od „kovačnice bratstva i jedinstva“ da sam na odlasku pljunuo na zvijezdu i kapiju na očaj svojih roditelja (Budu te zaprli!)

Vjerujem da sin zaslužnog druga nije imao takvo mišljenje kada je odlazio kući, nije pljuvao po zvijezdi, prijavnici i kapiji...

On nije doživio da ga u mraku izudaraju jer ne želi slušati „novokomponovane narodne pesme iz Niša“, niti su mu palili šibicu uz obraz, niti su mu prigovarali da se previše druži sa „šiptarima“, neka malo pripazi. Nije možda ni pomislio da će se sve zbiti kao što se zbilo, da će poteći toliko krvi. Već u to doba počele su trzavice, radili su noževi na Božić 25. 12. 1984. u Kozari, VP. 8840, ali svi su šutjeli o tome, kapetan nije nikoga smjestio u zatvor. No tada sam shvatio da postoje naši i njihovi, da su i „šiptari“ i Makedonci druželjubivi ljudi, da ne vole JNA kao ni ja. Slutio sam da predstoji potop, katastrofa ako oni izvedu tenkove na ulice i da ćemo zapravo spašavati živu glavu. Nažalost izašli su na ulice, poubijali more ljudi, uništili gradove i sela……

Čovjek za klavirom nije rekao što je radio u tim danima, siguran sam da nije bio na prvoj liniji zajedno s dečkima kao ja. Jer on je ostao sin zaslužnog druga... i nije bio za prvu liniju. On je kao onda u Beogradu sada bio u Zagrebu.

A. C.