Iz Zbornika o Alojziju Stepincu donosimo uvodni dio znanstvenog rada autora Tomislava Jonjića. U njemu se na temelju raščlambe tekstova objavljenih u jugoslavenskom komunističkom tisku, koji je izlazio u Zagrebu 1945./46., te literature i arhivskoga gradiva,  pokazuje kako je propaganda protiv zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca i Katoličke crkve bila smišljena, planirana i sustavno vođena iz samoga vrha državne i republičke vlasti. Cilj joj je bio opravdanje zločina počinjenih nad Hrvatima, napose nad katoličkim svećenicima tijekom rata, te politička i psihološka priprema domaće i inozemne javnosti na konačni obračun s Crkvom, ali i s drugim političkim protivnicima radi očuvanja totalitarnog komunističkog režima, kojemu je Katolička crkva u Hrvatskoj objektivno bila najsnažniji i najorganiziraniji protivnik. CIjeli znanstveni rad Tomislava Jonjića može se naći sljedeći poveznicu Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi.(mmb)

Kardinal Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće

O životu i radu zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala dr. Alojzija Stepinca (1898.–1960.) objavljen je veliki broj istraživanja, tekstova i monografi ja.[1] Iz njih se nedvojbeno može zaključiti da je Stepinac u prvom redu bio čovjek Crkve, bezuvjetno odan Svetoj Stolici. Istodobno je u svojoj zreloj dobi nastupao kao svjesni i formirani hrvatski rodoljub. Rodoljublje je držao prirodnim osjećajem i moralnom dužnošću te je, u skladu s tim, u govoru hrvatskim sveučilištarcima, održanom u Zagrebu 27. ožujka 1938., istaknuo kako je ljubav prema hrvatskom narodu ≫moralna dužnost≪, pa slijedom toga ≫kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao≪ (Benigar 1974: 430–432; Stepinac 2000: 231–232).

Takvu ljubav kao etičku obvezu on je jasno razlikovao od stranačkoga opredjeljivanja. [2] U skladu s tim, Stepinac je odlučno otklanjao svaki pokušaj stranačko-političke manipulacije njegovim imenom, bez obzira na to od koga dolazio. Kad je na prosinačkim izborima 1938. Beograd pokušao zloupotrijebiti njegov utjecaj, puštajući lažnu vijest da je glasovao za vladinu listu, Stepinac je javnosti priopćio da je glasovao za oporbenu listu koju je predvodila Hrvatska seljačka stranka (HSS), ali je njezinu vođi dr. Vladku Mačeku napisao: ≫Gospodine predsjedniče, ja nisam glasovao za Vašu stranku, nego za hrvatsku stvar≪ (Benigar 1974: 384).

Poštujući većinsko političko opredjeljenje svojih sunarodnjaka, Stepinac ipak nije smatrao da u političkim stvarima većina nužno ima pravo.[3] Osim snažnoga vjerskoga uvjerenja i odanosti Svetoj Stolici, na otklon su ga od stranačko-političkoga istupanja, nema sumnje, nukala i negativna iskustva s pokušajima nekih crkvenih ljudi krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, da se Crkvu i katolički pokret uvuče u dnevnopolitička previranja, što je imalo nepovoljne posljedice i za hrvatski narod i za samu Crkvu.[4]

To jasno izlazi iz čitava njegova misaonoga sustava, a napose iz nastojanja da se Katolička akcija uzdrži od bilo kakvoga političkoga djelovanja.[5] Unatoč tomu upravo će politička previranja obilježiti život i djelovanje mladoga zagrebačkoga nadbiskupa: gotovo sve što se oko njega događalo od trenutka kad je nakon samo triju godina svećeništva imenovan 1934. nadbiskupom

koadjutorom cum jure successionis, do trenutka kad je 10. veljače 1960. umro u internaciji u Krašiću, pa i u kasnijim desetljećima, možda čak i danas, snažno je obilježeno politikom. Sam je Stepinac i prije nego što je nakon smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera (1937.) preuzeo upravljanje nadbiskupijom, bio duboko svjestan da Crkva ima i nacionalno-političku zadaću, ali da i nju najbolje izvršava ako ustraje u svom duhovnom, pastoralnom djelovanju i dosljedno promiče svoj etički i društvovni nauk, istodobno se kloneći sudjelovanja u dnevnopolitičkim borbama i stranačkim okapanjima.

No društvene su i političke prilike u Hrvatskoj i Europi u Stepinčevo doba jedva dopuštale očuva nje te načelne pozicije. U okviru sve zaoštrenije ideološkopolitičke polarizacije u Europi 1930.-ih, iz dana su u dan zahtjevi hrvatskoga naroda za istupanjem iz jugoslavenske zajednice i ostvarenjem državne neovisnosti bivali sve otvorenijima. Usporedno s tim odvijali su se složeni procesi u katoličkom pokretu u Hrvatskoj, a neke tendencije u jugoslavenskom političkom životu koje su na vidjelo izbile osobito u vrijeme tzv. konkordatske borbe, u crkvenim su krugovima ubrzavale proces triježnjenja od jugoslavenskih i južnoslavenskih zabluda.

Katolička crkva u Hrvata u tom je razdoblju bila u procjepu između sve radikalnijih hrvatskih nacionalno-političkih zahtjeva i svoje zabavljenosti pitanjima unutarnjega ustroja i reforme katoličkoga pokreta. Doktrinarno, idealističko jugoslavenstvo, kojemu su početkom 20. stoljeća bili skloni mnogi crkveni ljudi, brzo se nasukalo na objektivnim prilikama u novostvorenoj jugoslavenskoj državi. Očekivanja da će Hrvati u njoj biti slobodni i ravnopravni i da će, dapače, pridonijeti približavanju kršćanskoga Istoka Svetoj Stolici, brzo su se izjalovila. Zbog velikosrpskih obilježja koje je nova država imala, i katolištvo je u njoj doživljavalo nazadak. U skladu s tim je politika tzv. katoličkoga jugoslavenstva doživjela smrtonosan udarac konačnim i neopozivim slomom Hrvatske pučke stranke krajem 1920.-ih, a coup de grace zadala joj je konkordatska borba u drugoj polovici 1930.-ih.

Ideološka suprotstavljenost i snažne sekularističke tendencije u suvremenom svijetu neminovno su utjecale i na djelovanje Katoličke crkve. Skori početak Drugoga svjetskoga rata (1. rujna 1939.) te ratni događaji na području njegove nadbiskupije i uopće u hrvatskim zemljama, presudno su odredili Stepinčev život. Dok su se dva suprotstavljena ideološko-politička bloka borila za privlačenje Kraljevine Jugoslavije u svoj tabor, hrvatski je narod u toj borbi tražio prigodu za osiguranje svoga nacionalno-političkog opstanka, koji je u prvim dvama desetljećima jugoslavenske države bio ozbiljno ugrožen. Zbog ratne prijetnje i inozemnoga pritiska, Beograd je uoči samoga izbijanja rata bio prisiljen Hrvatima učiniti ustupak u obliku Banovine Hrvatske, autonomne upravne jedinice s provizornim ustavnopravnim položajem.

To je rješenje, postignuto sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 26. kolovoza 1939., na hrvatskoj strani imalo znatan broj protivnika, a na srpskoj je nailazilo na posvemašnji otklon, koji je postupno poprimao i obrise organiziranoga nastojanja za dokidanjem, odnosno revizijom Sporazuma. Usporedno s tim teškoćama, nova se jugoslavenska vlada nalazila i pred vanjsko-političkim prijetnjama. U idućim je mjesecima ona nastojala očuvati svoju lojalnost zapadnim saveznicima te istodobno izgraditi stabilne odnose s osovinskim silama. No Osovina se, napose Hitlerova Njemačka, nije zadovoljavala samo snažnim privlačenjem Jugoslavije u svoju interesnu i gospodarsku sferu, nego je tražila i njezino formalno pristupanje Trojnomu paktu. Ti su pritisci, pojačani osobito nakon talijanskog napada na Grčku u listopadu 1940., konačno urodili popuštanjem jugoslavenske vlade, koja je pristup Trojnomu paktu potpisala u Beču, 25. ožujka 1941......

Tomislav Jonjić

[1]Opširnu bibliografi ju radova o nadbiskupu Stepincu, kao i popis njegovih objavljenih i neobjavljenih tekstova, usp.: Batelja 1990, 16–42, 43–49. Zanimljive bibliografske bilješke s ocjenama knjiga o Stepincu, objavljenih u Jugoslaviji i u hrvatskom iseljeništvu, odnosno u Republici Hrvatskoj u razdoblju 1946.–93. usp.: Damiš 1994; Damiš 1995: 261–349. U Hrvatskoj je posljednjih godina tiskano više studija i monografi ja o crkveno-političkim prilikama u Stepinčevo doba te o njegovoj javnoj djelatnosti od 1934. do 1946., odnosno do smrti 1960. Posebno se izdvajaju radovi Jure Krište, Miroslava Akmadže i Ivana Gabelice: Krišto 1997, 1998, 2001, 2004); Akmadža 2000, 2001, 2004, 2006, 2008; Gabelica 2008. Uvodni se dio ovoga članka oslanja uglavnom na njihove prinose.

[2] Kao novoimenovani nadbiskup koadjutor, Stepinac je 1934. zagrebačkim bogoslovima kazao: ≫Mi se kao svećenici ne možemo baviti strančarskom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema Hrvatskom Narodu. Mi znamo što jesmo i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti≪ (Benigar 1974: 150).

[3] U svom razmatranju o ulozi katoličkoga tiska, Stepinac je u siječnju 1939. naglasio da on mora biti ≫kao što je i Crkva, nadpolitički i nadstranački. (..) On mora stajati na liniji rodoljublja i domoljublja, ali ne na liniji politike. Iznoseći političke referate i informacije mora se držati načela, da je najbolje usmjeravati političke simpatije čitalaca onamo, gdje je većina naroda, iako se ni ovdje ne smije prijeći mjera opreza i susretljivosti, jer i u manjini imade katolika, a na području političkog života se može dogoditi, da manjina ima stvarno pravo≪ (Benigar 1974: 275).

[4] O katoličkom pokretu i njegovu udjelu u političkom životu hrvatskoga naroda, usp.: Krišto 1994, 2004; Matijević 1998, 2005, 2008; Hrvatski katolički pokret 2002.

[5} Usp. Stepinčevu izjavu od 11. lipnja 1936. u: Benigar 1974: 161–164.