Što su i gdje su Šaranova jama i Jadovno?

Ako objašnjenje potražite u Hrvatskoj enciklopediji ili u Hrvatskome enciklopedijskom rječniku odnosno u Hrvatskome obiteljskom leksikonu, nema ga ili je pogrješno. U staroj enciklopediji (1990.) za Jadovno se navodi kako je u Jadovnu i u obližnjim jamama našlo smrt oko 35.000 ljudi, pretežno žena i djece. U Liberovu rječniku za Jadovno piše: prvi ustaški koncentracijski logor za masovno uništavanje zatočenika. Hrvatska enciklopedija navodi podatak pod pojmom koncentracijski logori: logor u Gospiću (lipanj - kolovoz 1941.), logoraši su slani u Jadovno i u druge logore na Velebitu. Šaranova jama nigdje nije spomenuta! Ostaje dvojba, je li Jadovno samo logor ili jedna velebitska jama?

Šaranova jama je jedna od više desetaka jama ili bezdanki na ovome dijelu prostranoga planinskog masiva Velebita. Poznata je još od 1936. stanovnicima koji su u ovom dijelu planine boravili stalno ili povremeno na ispaši ili su radili na sječi šume. Od 1941. poznatija je kao mjesto na kome su svoj život završavale brojne žrtve - "protivnici" tada proglašene Nezavisne Države Hrvatske. Jama i njezino ime navedeni su u gospićkim novinama Lička sloga iz 1936., kada je u nju pao mladić Jakov Bubaš. Ime je dobila po nadimku obitelji – Šaranovi. Njezina dubina iznosi 42 m, što su utvrdili seljaci koji su se užetima spustili u nju po tijelo poginuloga. U svojoj knjizi Jame (kao) grobnice koristim profile ove jame koje je objavio speleolog Tihomira Pajalića 1962. u planinarskom časopisu "Naše planine". Otvor jame je dimenzija 1,5 puta 4 metra, a nalazi se na nadmorskoj visini od 890 m. Petnaest metara dublje širina se povećava na 10 m, dok se pri dnu sužava na 4 x 6 metara. Uz ljudske kosti nađene na dnu, speleolog Pajalić navodi da su već tada bile prekrivene slojem tucanika, koji je ovamo bačen vjerojatno prilikom gradnje kamene ograde ovoga memorijalnog spomenika. Debljina nanosa kostiju iznosila je, po njemu, 1,35 m. Je li debljina sloja ljudskih kostiju bila i veća, za sada je nepoznato, ali očito nije, jer je jama bila isto toliko duboka 1936. kada je iz nje izvađen onaj mladić.

Kad bi bila točna tvrdnja da su u nju ubacivane one navedene desetine tisuća zatočenika iz logora Jadovno, tada bi debljina koštanih ostataka trebala biti veća. Jesu li žrtve bacane i u još neke druge okolne jame – kako se spominje (jama u Grginu brijegu, jama ispod Metle, jama uz cestu za Kalonjevu Ruju, Vodena jama, jama u Docima i dr.) – koje kasnije spominju i drugi speleolozi koji su ovdje vršili istraživanja, zasad nije poznato ni utvrđeno! Također treba imati na umu da se manji otvori i onih jama koje su vrlo duboke, mogu naknadno zatvoriti i nekim većim kamenim blokom, uslijed čega jame ostaju nepoznate.

Dakako, ovdje nitko nije spaljivao ubijene ljude ni 1941., a niti 1945. godine. Brojke navedene u raznim napisima, a zapisane i na spomen-tabli Šaranove jame – moraju, dakle, ostati i dalje predmetom istraživanja. U Šaranovoj jami nisu bili ni patolozi, a niti forenzičari - kao u Jazovci – pa se ni jedan broj ne može smatrati utvrđenim i točnim. Jadovno je malo planinsko selo na omanjoj zaravni sjeveroistočnog dijela uzdignutog masiva Velebita, koji iznad Ličkoga polja svojim vrhovima doseže visine preko tisuću metara. Iznad šumske ceste što prolazi uz samo selo sa zapadne strane uzdižu se kameniti vrhunci Sklopina (1272 m) i Metla (1288 m), te Jadičevac i Vršeljak (također preko 1200 m), dok se s istočne strane nalazi Plan Bogića, te Rošin vrh (1045 m), pa Ljuti vrh (1125 m) s izduženim Bužimskim bilom (1219 m). Ta šumska cesta dalje vodi u područje gustih šuma Sunđerca i Klemente sve do Štirovače s brojnim odvojcima i napuštenim stovarištima posječenih stabala. Šumsko prostranstvo tajni! Tu se nalazi i nekoliko desetaka kućica, staja i ostava (s 51 stanovnikom 1971. godine) razvučenih na maloj visoravni (nadmorske visine od 805 do 890 m). Ovdje je, prema Ani Tomljenović (Smiljan i okolica, 2003.) početkom 1960-tih godina živjelo 16 obitelji. Godine 1963. mjesni je svećenik u njemu izgradio kapelicu posvećenu Sv. Mariji Pomoćnici. Na nekoliko seoskih livada danas se vratilo par obitelji i ovdje se ponovno živi. To planinsko selo postalo je odjednom "poznato" 1941. godine po velikom i strahovitom zločinu. Kad je u mjesecu travnju te godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, ustaše su na šumskom proplanku Čačić Dolca veličine 70x90 m (preko 5 km sjeverozapadno od samog zaseoka Jadovno!) između uzvisina Grgin brijeg i Crne Grede podigli logor za protivnike novog režima.

Na satelitskom Atlasu Hrvatske, kao i na topografskim kartama M 1:100.000 naziru se omanji proplanci u velebitskoj šumi. Sad se pitam, zašto je izabrano to mjesto, a ne neko drugo? Je li to predložio netko od tadašnji ličkih ustaša ili netko tko je dugo vremena radio u velebitskim šumama, ostaje tajna! Kako navodi spomenuta A. Tomljenović, očito je točno i "neosporno je da su u općem ludilu ljeti 1941. godine ustaše u njemu na stravičan način likvidirale mnoštvo ljudi. Prema navodima dr. Đure Zatezala, nekadašnjeg direktora Historijskog arhiva u Karlovcu, žrtve su bile iz sjeverne Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srijema". Jadovno je kao logor, prema njemu, postojalo od 11. travnja do 15. kolovoza 1941., za koje vrijeme je u njemu, tvrdi Zatezalo, ubijeno 62.000 ljudi. Nije poznato zašto taj broj kod istog autora varira između 30 do 100.000. Nakon toga je logor prebačen na otok Pag.

Speleolog T. Pajalić u svom članku o Šaranovoj jami spominje spomen-ploču na rubu jame, koju su podigle žene iz podbilogorskog mjesta Grubišno Polje, kao spomen na ubijenih 1.146 svojih sumještana koji su, po njihovu mišljenju, ubačeni u ovu jamu. Taj broj, uspoređen s dubinom jame i nađenim ostatcima kostiju, za mene nije logički prihvatljiv ni uvjerljiv.

Dr.Srećko Božičević
www.hdpz.htnet.hr

{mxc}