Pokušajmo hladne glave dokučiti i razbistriti zašto smo opet tamo gdje smo bili davne 1990.god.? I to nakon svih žrtava, nakon porušene i popaljene Hrvatske, nakon uništenih crkava, nakon izgubljene i ranjene mladosti! Nakon velikog i iskrenog zanosa, solidarnosti i hrabrosti, zajedništva i ponosa. Jeste li se umorili? Pita vas Thompson. Imate pravo reći – jesmo! I zaslužili smo odmor od politike. Mi smo svoje napravili, a vi koje smo izabrali vodite ovaj narod. Ali da bi se narod i zemlja pametno vodila, treba pameti i ljubavi za Domovinu, treba odricanja i snage. Slušam i gledam jučer Kajina u emisiji „Otvoreno“. Ne vjerujem svojim očima i ušima kolika zasljepljenost i mržnje prema braniteljima, uostalom prema svemu hrvatskom. Ma zamisli, nabija nam komplekse što se osjećamo Hrvati. Valjda bi se toga trebali stidjeti!

I to upravo u Istri gdje treba njegovati osjećaj domoljublja i pripadnosti Hrvatskoj. Sjećam se 1990.god Sabor donaša odluku o raspisivanju Referenduma o osamostaljenju. Rezultati referenduma naravno očekivani 98%. U Istri visokih 97%. Zadovoljni smo, presretni. Svi smo željno dočekali svoju Državu, svoju Policiju, svoju valutu i zastavu. Stranke se hrvatskim predznakom niču kao gljive poslije kiše. U jednom malom istarskom mjestu na zapadnoj obali Istre, većina ljudi govori talijanskim dijalektom, jer je dugogodišnja okupacija ostavila traga. Hrvati su asimilirani, ali znaju da su Hrvati. Pokazali su to glasovanjem na referendumu. Nedjelja je, misa u maloj mjesnoj crkvi, jedva dvadesetak ljudi stane unutra. Misa na hrvatskom, svi pjevaju hrvatske pjesme, mladi policijac u novoj hrvatskoj odori prilazi pred oltar, skida kapu i čita dio liturgije.

Suze radosnice teku nam niz lice Konačno smo svoji na svome! Ali vidi ti vraga! Nekome to nije odgovaralo! IDS kreće u protu napad. Kajina i Jakovčića počinje smetati hrvatski jezik, pjesme zastave. Ubrzo imaju svoju zastavu, počinju stvarati neki novi identitet – „istrijanstvo“ , počinje borba protiv ustaša (kojih u Istri nikada nije bilo). I tako sve do danas. Stranke sa hrvatskim predznakom su nestale, sve što dolazi iz Zagreba je „štetno“ za Istru. Sve u cilju očuvanja političkih pozicija. I nažalost uspijeva se. Pogledajte jučer Kajinov govor mržnje, zapjenjenost, To su ti „antifašisti“ koji su i 1945. bacali ljude u jamu, koji danas ne priznaju Svoje zločine a kosti svakodnevno izlaze iz šume. Oni koji su 1946. i 47. pa i desetljeće iza toga sudili rodoljubima bez suda. A tko nam je kriv?

Jučer netko na Trgu Bana Jelačića reče. Mi smo si sami krivi. Donekle. Zaboravili smo da je demokracija biljka koju treba stalno dolijevati. Prepustili smo Kajinima da nam pljuju u lice ( jučer mi se činilo da će me pjena iz Kajinovih usta zaista dohvatiti sa ekrana). Na prosvjedu protiv ocvale Fahrete bilo je malo branitelja, malo građana. Udruge nemaju zajednički stav. Neki su se raskomotili, uživaju u svojim foteljama, gledaju kako će najbolje naplatiti svoje rodoljublje. Na prosvjedu na Kazališnom trgu, također malo branitelja (osim predstavnika Zagrebačke Hvidre). Iako branitelji znaju da se pucalo po njima iz tenkova i pušaka označenih petokrakom, da su mnogi očevi njihovi bili proganjani, ipak nisu podržali prosvjed, iako su bili pozvani. I što reći? “Jeste li se umorili“ pita vas Thompson.

Dunja Vatovac

{mxc}