Plodovi (ne)kulture otkazivanja

Gotovo da nema osobe, barem kada govorimo o onima koja se nastoji svakodnevno informirati o događajima u društvu i svijetu općenito, a koja nije čula za pojam „kulture otkazivanja“ (engl. cancel culture). Za one koji još nisu dovoljno upoznati s njegovim značenjem, u kratkim crtama možemo reći da on označava praksu javnog bojkotiranja pojedinaca ili organizacija zbog stavova ili postupaka koji se smatraju neprihvatljivima (istina je – treba priznati – ovakav obrazac već desetljećima nije stran na širem području hrvatskoga identiteta i povijesti kao takve, no o tom nekom drugom prilikom). Iako se eksplicitne nastupe kulture otkazivanje najčešće veže uz društvene mreže, gdje pojedinci ili grupe javno kritiziraju ili odbacuju poznate osobe, brendove ili institucije zbog „etički“ ili „moralno spornog“ deklariranja/ponašanja, ovaj pojam već neko vrijeme prelazi navedene okvire. Kao širi fenomen, on reflektira globalnu ideološku frustraciju, iliti neslaganje s vrijednostima koje su nekoć pripadale neupitnom kanonu zapadne civilizacije. Postavljajući pojedinačni moral kao jedini meritorni faktor, koji treba i može prosuđivati o trenutnoj ili budućoj valjanosti, ponajprije mišljenja, stradavaju pojedinci koje se nastoji diskreditirati i obezvrijediti, čak i dehumanizirati. Uz njih, stradavaju književnost, umjetnost te ostali sadržaji koji na ovaj ili onaj način doprinose nekom obliku kulturno-društvenoga pluralizma.

Pođemo li samo od književnosti, među mnogobrojnim knjigama i autorima koji su na ovaj ili onaj način izvukli debeli kraj kulturnoga otkaza primijetit ćemo da, ionako veliki popis, ima tendenciju rasta. Nerijetko je i iracionalan kao i kod paradoksalnog cenzuriranja Huxleyeva Vrloga novoga svijeta, odnosno Orwellove 1984. koje nas pisanim slovom privode društvenome usudu, onom kojemu nas želi privesti i sama kultura otkazivanja. Ovima moram pribrojiti i nedavno još jednu (također paradoksalnu) spoznaju koja me djelomično potakla na pisanje ovoga članka, a to je, izbacivanje kultnih, antirasističkih knjiga poput Ubiti pticu rugalicu (To kill a mockingbird) i O miševima i ljudima (Of Mice and Men). Navedene knjige, na ovaj ili onaj način, pripadaju klasicima američke književnosti kojima je središnje nastojanje prikazivanje i otklanjanje rasnih tenzija i predrasuda; knjige koje bi po mnogočemu više odgovarale današnjem mentalitetu zagovornika američke Demokratske stranke, a koje zbog povremenih „rasnih uvreda“, „prateće zabrinutosti roditelja“ te „slojevitih emocionalnih trvenja kod mladih čitatelja“, bivaju gurnute i mimo ropotarnice literarne povijesti. Dakako da je ova praksa zaživjela u ponekoj saveznoj američkoj državi, ali informacija koja nešto više bode u oči, jest podatak da su ovi romani (u rujnu ove godine) uklonjeni iz velškog GCSE-a (General Certificate of Secondary Education) – službene nacionalne kvalifikacije za učenike u dobi od 14 do 16 godina koja mjeri njihovo znanje i vještine u različitim predmetima te utječe na daljnje obrazovanje i društveni razvoj.

No dobro, koga briga za Wales. Barem će tako reći netko iz zapadnijih krajeva Europe kada su u pitanju tekući problemi i obični, „bezopasni“, događaji u Hrvatskoj. No, navedene, izbačene knjige izbojak su američke kulture i književnosti te su dragocjeno iskustvo ljudskih pogrešaka i prilikâ za učenjem i upoznavanjem mogućnosti koje može proizvesti jednostavnost ljudske dobrote. A nevjerojatnost ovih podataka ogleda se u činjenici da je prisutnost rasnih razlikâ te općih rasnih podjela u Walesu benignija od izlijevanja rijeke Save na Sljemenu. Uz to, kada govorimo o američkoj kulturi, kao amorfnoj masi koja ima težnju okupacije (rijetko, u novijoj povijesti, dobrim) ne smije se okretati glavu od potencijalnih problema koji gube na svom potencijalu onda kada postaju nerješiva stvarnost. Međutim, ne treba previše nabrajati koga je sve zahvatila kultura otkazivanja; koje su knjige i koji književnici (i ostali općenito) usitnjeni beskompromisnom drobilicom ove „moralne vertikale“, koliko se važnijim čini objedinjeno pisati o njezinim stvarnim nastojanjima i isto tako stvarnim „uspjesima“.

I premda je detekcija „kulture otkazivanja“ u svojim glasnim početcima bila jednostavna jer, pojam kao pojam, zadivljujuće, nije bio začahuren u nekoj eufemističkoj paroli slobode, pravde i jednakosti, iza svega je progovarala uobičajena tišina mainstream medija. Istovremeno tek poneki šapat svjesno si je podizao giljotinu ili neku drugu društvenu stigmu kulturnoga otkaza. Izgledalo je, na trenutak, kao da će ovaj val sumanutog otkazivanja doista zaposjesti širi spektar zapadnoga svijeta i da će spoznaje o „lošoj uređenosti“ zapadnih društava (čitaj: post-kršćanskoga svijeta) donijeti novo: rasno, kulturno i opće nacionalno blagostanje. Jer, takva sveopća psihoza, do te je mjere okupirala svakodnevicu ljudskoga djelovanja da se i najmanje propitkivanje stvarnoga postojanja „kulture otkazivanja“ označavalo etiketama potencijalno otkazivoga. Odnosno, onoga sadržaja koji ne trebaju biti emitirani u širem živežnom prostoru, a čije zastupnike treba diskreditirati, potisnuti, na kraju krajeva i likvidirati. Bez zadrške zaključit ću da rezultate ovoga neprekinutoga perverznoga procesa, možemo pronaći u nedavnim događajima koji „potresaju“ Ameriku: na jedan specifičan način u bezočnom ubojstvu mlade Ukrajinke (Iryne Zarutske), a još i više u ubojstvu oca i supruga, elokventnoga i krajnje nenasilnoga Charlieja Kirka. Ne moramo kopati daleko da bismo plodove ovakvih perverzija pronašli i u vlastitoj jazbini, odnosno ubojstvu koje je „počinila“ Sonja Hranjec. Zapravo muškarac, pred čijim ženskim identitetom, pod prijetnjama etikete „kulturnoga otkaza“, ne ustupaju ni hrvatski mediji. Jer, otkazivanje o kakvome je ovdje riječ, nije otkazivanje u pravom smislu te riječi. Ono je pars pro toto za opisivanje ideološke frustracije koja nema snagu stvarno se suprotstaviti problemu – ako je problem uopće problem. Ono kukavički stoji pred zdravim razumom i otvorenom raspravom koja nedvosmisleno komunicira svoje pojmovlje (toplo-hladno; visoko-nisko; muško-žensko). Dodamo li tomu i činjenicu da je kultura otkazivanje refleksija nedostatka smisla u vlastitom i životu vlastite zajednice, nasilje, i što je još gore, posmrtna hladnokrvnost neistomišljenika, ostavljaju mnoge upitnike o smjeru budućnosti kojim se nastoji kretati suvremeno društvo.

Posebno bih se osvrnuo na očigledno mračne interpretacije Kirkove smrti. Počevši od njegovog zagovaranja drugoga amandmana koji, dan nakon ubojstva, za novinarku nacionalne televizije predstavlja najvažniju opisnu crtu brutalno ubijenoga čovjeka. Čovjeka, koji je među ostalim, otac, suprug, nadasve inteligentan, dokazano civiliziran, a za čiju bismo smrt, vjerojatno trebali zaključiti: „sam si je kriv“. Međutim, u pitanju je čovjek koji je jasno i bez ikakvih uvreda komunicirao vlastita stajališta, izrazito oprečna suvremenim i izrazito heterogenim društvenim vrijednostima – onima koja svoje argumente skrivaju isključivo u dogmama medijske zaštićenosti, čitaj: raznoraznim floskulama i podmuklim komunikološkim jednadžbama. Ta, neizbrojive su pakosne opaske, koje – nekada snažnije, nekada opreznije – nastoje nehumano diskreditirati njegovu smrt, kao i poruku oprosta koju je nedavno poslala njegova supruga, i bilo koji pojedinac koji je ljudski naklonjen činjenici da ubijanje ikoga (čak i neistomišljenika!) ne može biti održivi model civilizacije.

I tako vidimo da jedna besmislena sintagma („kultura otkazivanja“) – besmislena prvenstveno jer svoj identitet gradi na negaciji, odnosno cenzuri – nije imuna na vlastite mutacije. Dapače, te se mutacije već događaju. Ponajprije u vidu Kirkove smrti koja p(r)okazuje da donedavni revolt i frustracija spram općeprihvaćenih, civilizacijskih vrijednosti zapada više ne mogu biti ni predmetom rasprava. Taj se košmar otkazivanja – od revolta koji se očitovao u hajci na društvenim mrežama i suptilnoj medijskoj protekciji – prelio na autorizirani govor o apsolutnoj bezvrijednosti ljudskoga života. Još i gore jer je u pitanju život neistomišljenika. A pod životom, ovdje svakako vidimo nevinost pokojnika, koja je nakon njegove smrti bila izložena raznoraznim travestijama ljudskoga dostojanstva.

Za razliku od svojih početnih osvajanja, današnja „kultura otkazivanja“, mimo društvenog i digitalnog pritiska, uključila je fizičko nasilje, odnosno smrt kao legitimne čimbenike već postojećeg javnog sramoćenja. Od svoje simboličke i komunikacijske dimenzije, postala je teritorijalna i imperijalna sila koja često dolazi iz samoga društvenog sustava koji osporava, a kojega istovremeno želi iskoristiti za neke vlastite ciljeve. Ona je postala još jedan kotačić „kulture smrti“, koja svoju dosadašnju potragu za žrtvenim kapitalom, prikazuje kroz ritualizirano odobravanje smrti uslijed niza društvena napetost. Podsjetimo se da je tražila i opravdavala svoje početke ubojstvima najmanjega i najslabijega živoga bića – nerođenoga djeteta, dok se današnja legitimnost takvoga žrtvenoga kapitala više ne može, rekao bih čak ni ne smije propitkivati u većem dijelu javnosti. Na koncu svega ostaje pitanje koje malo tko od spomenutih u prvoj rečenici ovoga teksta može prešutjeti: hoće li katalizator sukoba i napetosti nastaviti putem degradiranja temeljnih civilizacijskih vrijednosti i hoće li ignoriranje nehumanih normi „napretka“, „jednakosti“, „slobode“ i čega već sve ne, probuditi nekog novog totalitarnog demona.

Ante Pavelić