Predsjednički izbori ili skupni izlet Hrvata u Kumrovec

Rezultati predsjedničkih izbora u prvome krugu koji snažno odudaraju od sociopolitičke strukture hrvatskoga društva zaslužuju krajnju pozornost i raščlambu. Dvoje kandidata izrazito lijeve orijentacije, Zoran Milanović 49,09 posto i Ivana Kekin 8.89 posto, dobili su 57.98 posto od ukupnoga broja glasova. To se dvoje jasno i nedvosmisleno predstavljaju kao kandidati ljevice, odnosno krajnje ljevice. Treći kandidat, odnosno kandidatkinja, Marija Selak Raspudić, koja je dobila 9,25 posto glasova, deklarira se nominalno kao predstavnica političkoga centra s mogućnošću zahvaćanoga dijela glasača desno od centra. Međutim, mnogo toga u njezinu nastupu sugerira da ona privlači poglavito glasače lijevo od centra kao i one desnoga dijela spektra koji su povjerovali u mogućnost njezina uspjeha u drugome krugu vješto im sugeriranu od glavnostrujaških medija.

Dragan Primorac, neovisni kandidat HDZ-a, sa svojih 19,35 posto glasova trebao bi predstavljati desni centar. Premda je Miro Bulj, Most, nastupao u kampanji populistički, čini se da je velika većina njegovih birača (dobio je 3.82 posto) u drugom krugu glasovala za Milanovića. Neovisni Niko Tokić Kartelo svojih je 0.88 posto glasova potražio među glasačima kojima je jednako ozbiljno bilo do glasovanja kao i njemu samome. Na kraju dolazimo do dvoje kandidata koji su dobili glasove desnoga biračkog tijela, Tomislava Jonjića 5.09 posto i Branke Lozo 2.41 posto, dakle ukupno 7,5 posto.

Predsjednik Republike po ustavu ima velike ovlasti u području obrane, vanjskih poslova i sigurnosti, dakle regalijski dio vlasti bitan za upravljanje državom.

Ovakvi su rezultati u velikom neskladu s hrvatskim društvom pa je potrebno pokušati razumjeti zašto. Budući da je uloga predsjednika Republike Hrvatske značajna u određivanju smjera kojim se vodi narod i država, potrebno je najprije odrediti prema čemu ćemo se referirati kad ocjenjujemo kandidate na tako visoku funkciju. U novijoj hrvatskoj povijesti nakon ilirskoga pokreta koncem prve polovice devetnaestoga stoljeća pa do danas postoji samo jedna osoba i jedan pokret kojemu je bio cilj samostalna hrvatska država. To je Ante Starčević uz bitnu suradnju Eugena Kvaternika koji je kraće živio i djelovao jer je stradao u Rakovičkoj buni 25 godina prije Starčevićeve smrti. Oni su zajedno utemeljili pravašku ideologiju. Svi hrvatski političari koji su težili za samostalnom Hrvatskom, priznavali su i priznaju i danas Starčevića kao oca Domovine. Sam predsjednik Franjo Tuđman, pod čijim je vodstvom ostvarena neovisna hrvatska država, priznavao je Starčeviću tu ulogu. Svi drugi politički pokreti u Hrvata od Narodne stranke Strossmayera i Račkoga, preko hrvatsko-srpske koalicije, Mačekova HSS-a i komunista dovodili su Hrvatsku u podređen položaj u odnosu na narod s kojim su dovodili Hrvate u zajednicu. Poslije Starčevića njegovu ideju o neovisnoj hrvatskoj državi ostvarila je NDH, ali zbog poznatih svjetskih okolnosti nije prikladna za usporedbu. Kao logičan nastavak i realizacija Starčevićeve ideje Domovinski je rat koji je danas osnovna referenca državničkoga djelovanja. Logično je, dakle, da se kandidati za predsjednika Republike ocjenjuju kroz prizmu njihova odnosa prema Domovinskome ratu. U izbornoj kampanji u prvome krugu bila su sama dva prava kandidata, Zoran Milanović, jer je već predsjednik Republike i ima iskustvo, i Tomislav Jonjić, jedini među ostalih sedmoro koji ima široku državničku viziju. Budući da je Jonjić već dobro poznat na intelektualnoj pozornici po svojim stavovima protivnima vladajućoj političkoj eliti proizišloj iz komunističkoga nasljeđa, ova je posljednja, nakon najave njegove kandidature, poduzela sve mjere da ga neutralizira. Svi su ga glavni mediji sustavno bojkotirali sve do predaje potpisa kad su mu morali po sili zakona prepustiti malo mjesta u svojim izvješćima.

Budući da je Hrvatska članica Europske unije koja njeguje demokratske metode političke borbe, kumrovečki su stratezi pribjegli metodama kompatibilnima s takvom situacijom. Nakon Jonjićeve najave kandidature za predsjednika, pojavile su se druge. Kandidatura osobe koju podržava HDZ najnormalnija je jer jedna tako velika stranka nije mogla preskočiti jednu tako važnu utakmicu. Kandidatura predstavnika stranke Možemo najprije je bila u funkciji održavanja utjecaja stranke na političkoj pozornici. Njezina kandidatkinja niti je imala profil predsjednika države niti je u kampanji govorila o problematici iz nadležnosti te funkcije. Ona je dizala prašinu i lovila muhe po zraku, ali je uspjela privući pozornost tolikoga broja birača koji se približava postotku koji ostvaruje njezina stranka.

Kako doživjeti ostale četiri kandidature

Ne ćemo se baviti time kako su te kandidature potaknute i od koga. Možemo čak slobodno pretpostaviti da su svih četvero kandidata donijeli samostalno odluku o kandidiranju. Za nas je, međutim, važno kako su se kumrovečki mudraci koristili tim kandidaturama u blokiranju Jonjića. To se manevriranje moglo jasno pratiti slijedeći medije koje kontroliraju, na čelu s Jutarnjim listom.

Kandidatura gospođe Lozo tematski je bila najbliža Jonjićevoj. Malo oštriji ton od njegova u domoljubnoj tematici trebao je uvjeriti publiku da je ona još žešća od njega u obrani hrvatstva. Na trenutke to je bilo pomalo groteskno, primjerice kad je izjavljivala da će se zalagati za proglašenje Stepinca svetcem. Nije proglašenje svetcem jedne osobe isto kao suglasnost na izbor papinskoga nuncija u jednoj državi. Kad bi imala barem malo povijesnoga znanja, znala bi da to tako ne ide s Vatikanom. Nama Hrvatima dobro poznati car i kralj Franjo Josip, kad je javno prigovorio Strossmayeru na manevrima u Bjelovaru zbog njegove čestitke rektoru Kijivskoga sveučilišta 1888. godine povodom 900. godišnjice pokrštenja Rusije, a ovaj mu javno odbrusio da mu je savjest čista, premda je bio jedan od najmoćnijih vladara svojega vremena, nije uspio skinuti Strossmayera s biskupskoga stolca i poslati u samostan.

Kandidature Mire Bulja naročito se obraćala ruralnoj populaciji i za tu se kandidaturu unaprijed znalo da joj je doseg ograničen. I Buljevu kandidaturu i onu gospođe Lozo svesrdno su podržavali glavnostrujaški medija s idejom da uzmu što veći dio potencijalnih Jonjićevih glasača. Budući da im je Jonjić superioran, kako u izražajnom tako i u sadržajnom smislu, on bi, da nije bio medijski blokiran, osjetno smanjio njihove izborne rezultate.

I kandidatura gospodina Kartela jednako kao dvije prije spomenute mogla je biti korisna da se Jonjić približio ulasku u drugi krug. Njegovih 14.409 glasova moglo je biti jezičac na vagi. Ipak, glavni udar na Jonjića kumrovečki su stratezi vidjeli u kandidaturi Marije Selak Raspudić. Ona je neprestano bila u svim medijima. U domoljubnome dijelu izbornoga tijela stvarao se dojam da jedino ona može u drugome krugu pobijediti Milanovića. To je podrazumijevalo da ne treba glasovati za Jonjića jer je on nepoznat široj javnosti pa je glas za nj bačeni glas ili glas za Milanovića. Ta je strategija dobro funkcionirala pa se među glasovima gospođe Selak Raspudić našao veliki broj onih čiji bi glas inače išao Jonjiću, ali su ga neokomunisti uspješno skrenuli prema Selak Raspudić. Tijekom kampanje bilo je upadno kako se gospođa Selak Raspudić, želeći impresionirati, često i s jakim naglaskom koristila izrazom 'Ja kao vrhovna zapovjednica vojske...' Nju očito ne muči kompleks koji je imao Eugen Kvaternik. Naime, kad je Kvaternik 1865. boraveći u Torinu, pripremajući ustanak u Vojnoj krajini, onamo slao svojega kompanjona Antu Rakijaša s kojim će zajedno nastradati u Rakovičkoj buni šest godina kasnije, pisao je: 'Neka me opiše kod naroda kako sam niska stasa, ali velika duha, da se ne bi videći me razočarao. Naš narod poima znamenite muževe ili kao starce ili goleme, a ja nisam ni jedno ni drugo.'

Primorac žrtvovan, Milanović kao partizanski diverzant

Premda je Dragan Primorac istaknut kao kandidat najjače stranke, vrlo rano pojavilo se suglasje da je on žrtvovan bez ikakvih izgleda za pobjedu. Ističući Primorca kao kandidata HDZ-a, Andrej Plenković pokazao je visok stupanj prijezira prema članovima svoje stranke. Predložiti kandidaturu nekoga koji je bio izbačen iz stranke jer je sabotirao na izborima 2009. vlastitoga službenog kandidata na granici je politike i medicine.

Drugi je krug donio golemu pobjedu Zorana Milanovića 74,68 posto i 25,32 posto za Primorca. Za ovakav neuobičajeni rezultat postoji više objašnjenja. U većini recentnih anketa HDZ je bio kreditiran s oko 30 posto glasova. Kada se analizira postotak glasova koji je dobio Primorac u drugome krugu, 25,32 posto, onda u taj zbir ulaze glasovi svih glasača onih stranaka koje su uz HDZ podržale Primorca: HSLS, Domovinski pokret, Hrvatska Demokršćanska stranka, HNS, Hrvatska stranka umirovljenika i Nezavisni. Simpatizeri tih stranaka nisu imali nekih osvetničkih poriva prema Primorcu kao što su mogli imati članovi HDZ-a zbog Primorčeve izdaje 2009. godine. Oni su normalno većinski slijedili upute svojega vodstva i glasovali za Primorca. Takvih je glasova oko 5-6 posto u ukupnome broju Primorčevih glasova. S druge strane, premda ostalih pet kandidata iz prvoga kruga – Selak Raspudić, Jonjić, Bulj, Lozo i Kartelo – nisu dale savjete za drugi krug, jedan dio njihovih birača glasovao je za Primorca. Pa kad se i ti glasovi zbroje s onima koalicijskih partnera HDZ-a, u ukupnom broju koji je dobio Primorac od 25,32 posto, ispada da su standardni glasači HDZ-a sudjelovali s oko dvije trećine u ukupnom broju koji je dobio Primorac, to jest s oko 15 –16 posto, odnosno oko dvije trećine. Budući da je Milanović dobio u drugom krugu golemih 74,68 posto glasova, a da za Primorca ni izdaleka nije glasovao cijeli glasački potencijal HDZ-a, očito je da je jedan dio toga potencijala, među kojima i članova HDZ-a, ili ostao kod kuće ili glasovao za Milanovića. Premda je izlaznost u drugom krugu 2024. godine bila 30 posto manja od one u drugome krugu 2019., odnosno 460. 266 birača manje, Milanović je dobio 88. 689 glasova više nego u drugom krugu 2019. godine. Očito ta razlika nije mogla doći samo iz rezervoara lijevih glasača.

Zoran Milanović po prirodi je fajter, borac i kavgadžija. Kako bi povećao svoju podršku u biračkome tijelu, on se od nekoga vremena ponašao kao odvažni partizanski diverzant, ubacujući se u neprijateljsku pozadinu iza leđa Plenkoviću. Nešto riječima, a nešto manje djelima, poput odlikovanja, pridobio je jedan dio desne glasačke populacije.

Zašto narod glavinja

Porfirogenet, odgojen u višim slojevima komunističke nomenklature, nakon studija poslan je u inozemstvo da dobije zapadnu glazuru. Kad je sazrjelo vrijeme, doveden je od svojih protektora na čelo HDZ-a da ga očisti od desnih elemenata. Sve do sada ona mašinerija koja ga je dovela na vlast, osiguravala mu je sigurnu plovidbu. Međutim, autokratsko kadroviranje, koje je kulminiralo biranjem pogrješnog konja za predsjedničku trku, dovelo je do velikoga nezadovoljstva u stranci. Predsjednički su izbori bili prilika za sređivanje računa. Za članove HDZ-a, koji mu se ne bi usudili javno protusloviti, ubacujući glasački list u kutije, pokazali su odličan način za osvetu.

Andrija Hebrang u nekoliko je vrlo gledanih emisija demolirao Dragana Primorca. Plenković je to očito ignorirao. Da je Andrej Plenković došao na čelo vlasti političkom borbom za birače, odnosno da je imao minimum nacionalne svijesti, učinio bi, makar nevoljno, neku gestu da odobrovolji one kojima srpski svet ne leži na srcu.

Vrijeđanja i ispadi između Milanovića i Plenkovića pokazuju da ni jedan ni drugi nisu prihvatili hrvatsku državu kao svoju. Kao što su se nekada kao mladi diplomati sprdali s Tuđmanom po hodnicima Ministarstva na Zrinjevcu, o čemu je posvjedočio Milanović, tako se i danas sprdaju s hrvatskom državom. Kumrovečki stratezi rade svoj posao na konačnom i trajnom učvršćivanju onoga što su im predci namakli. U tomu nema ničega čudnog. Tomislav Jonjić skrenuo je pozornost javnosti na potpuno prešućivanje Deklaracije koju su potpisale bivše komunističke zemlje s SAD-om, u kojoj stoji da su te europske države 1945. bile okupirane, a ne oslobođene. Kakva to mora biti savršena organizacija u vremenu toliko razvijenih sredstava komuniciranja da bi se takvo što skrilo od javnosti!

Ali sad treba odgovoriti zašto hrvatski narod tako glavinja od 2000. godine? Kako je moguće da u jednoj zemlji, u kojoj se 85 posto pučanstva smatra katolicima, u prvome krugu predsjedničkih izbora 58 posto glasova dobiju osobe koje se jasno i glasno smatraju novokomunističkom ljevicom, a i kod nekih drugih kandidata ima blago rečeno nedoumica.

Na takvo pitanje nije lako odgovoriti u jednome kratkom novinskom tekstu. Ali ipak neke se stvari mogu naznačiti. Domoljubna je elita hrvatskoga naroda tako temeljito uništena 1945. da se još nije obnovila. S druge strane, one snage koje su ju uništile sačuvale su svu svoju vitalnost. Prije pada Berlinskoga zida znale su što se priprema i poduzele su sve kako bi preživjele oluju koja dolazi. Devedesetih godina, umjesto da se skrivaju, odlučili su uzeti bika za rogove i potpuno kontrolirati događaje. Kad je turbulencija bila na vrhuncu, pritajili su se kontrolirajući događaje iz pozadine. Držali su, kao što i danas čvrsto drže, kontrolu obrazovnoga sustava. Danas izlaze na glasovanje osobe koje su svoje školovanje završile slušajući nakaradne istine o Domovinskom ratu, o čemu je među ostalim govorio i profesor Jurčević. Snage bivšega sustava dovele su na čelne pozicije svoje sljednike koje su u vrijeme komunizma slali na usavršavanje u izabrane zapadne škole. Te nove snage, imajući političko umijeće svojih predaka, obogatile su se duhovno iskustvima zapadnih elita i s lakoćom manevriraju na ovim osiromašenim prostorima. Obnova hrvatske domoljubne elite teško i sporo napreduje. Hrvatski studiji još uvijek ne uspijevaju igrati jednaku utakmicu s novokomunističkim elitama formiranima na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu političkih znanosti.

Ranko Oršulić
Hrvatski tjednik