Iz recenzije knjige „Pjevaj, dušo moja“

Književnik Marko Jareb nastavlja širiti svoj pjesnički opus. Navedena zbirka „Pjevaj, dušo moja“ integralno se vezuje za prethodnu, „Kumpanje kraj komina“. Tomu je tako jer je riječ o lirici izrazito tradicionalnog pjesničkog sloga, te i o dijalektalnoj poeziji, premda ona nije prisutna u cjelini rukopisa. U Kumpanjama kraj komina dobili smo nisku ushita (kako sam to nazvao u naslovu) zavičajne književnosti pri čemu su folklorne i druge žanr-slike zauzele prvo poetičko mjesto, a etnografski dijalektizmi i uopće jedna slika svedena na lokalno reducirani areal šibenskog podneblja, dali su joj miris života koji se s pjesmom čudesno spaja. U naslovu ove zbirke možemo primijetiti sintagmu pjevanja duše… Iz te, recimo, teoretske općenitosti rodio se jedan lokalno utemeljen način pjeva. Knjiga je to pjesama, kako autor navodi, u uvodnoj bilješki, objavljenih na mrežnom portalu Hrvatski glas Berlin. Ispod svake pjesme nalazi se datum, pretpostavljam, pisanja ili objave. Ona nije sastavljena od ciklusa, već od 56 pjesama koje Marko Jareb slaže po logici unutarnjih otkucaja. Objedinjuje ih poetički impuls tradicionalne lirike, a one se miješaju preko drugih idejno tematskih signala. Riječ je o himničkoj, didaktičkoj i duhovnoj poeziji u cjelini.

Himnička lirika obuhvaća pjesme posvećene Šibeniku (Šibeniče) ili majci (Materino bilo). Takva lirika koristi inventar pripadne vrste (apelativi u apostrofama (Šibeniče, ti si stara duša / slušaj pismu svoji potomaka), hiperbole 95 (Šibeniče, gorčinu si kuša/ odmori se i udahni zraka), apoteoze (Ruka njena meka, zlata,/ k’o da ide na zabavu, / i lančić joj oko vrata, / gledaš u ljepotu pravu.). Didaktička poezija obuhvaća neke pjesme (Lipa rič, Tarac sve nagriza, Ljeto) u kojima se govori o tradicionalnim vrijednostima i odnosu sadašnjosti i prošlosti. Pritom, prošlost se projicira kao razdoblje Dobra, dok je današnjica vrijeme iskvarenih starih vrijednosti. Iako je takva lirika jako rijetka u suvremenosti i često naglašava jednu moralističku dimenziju samog autora, u ovom je slučaju ona svedena na razinu detekcije problema ili humornog olakšanja, a ne savjetodavnog diskursa čime se zapravo brani od pada u patetičnost i artificijelnost. Tomu npr. pridonose stihovi (Da im kažeš da štapom treba / otresti neke bajame, rekli bi, / nama su ljetni praznici. / Prije su i djeca trebala / nešto raditi i po ljeti.) Duhovna lirika najrasprostranjenija je u zbirci, a njezina idejna postava izvodi se iz apoteoze kršćanskih svetinja PJEVAJ DUŠO MOJA (Svetost i duh Istine, Krepost) i empirijskog doticaja s vjerskim područjem života (Bolne spoznaje, Duh zajedništva). Zaposjednute su kršćanskim imaginarijem i vjerskim doživljajem svijeta. Osim ovih triju tradicionalnih lirskih područja, postoje i pjesme ljubavne i maritimne tematike. Značajna je maritimna tematika pjesama u kojima je more objekt apoteoze (More) i u kojem se može povezati s općenitim mediteranističkim tendencijama ili eventualno s reduciranim mediteranskim krajolikom vezanim za Šibenik.

Tradicionalna lirska potka kulminira u naslovnoj, gotovo manifestnoj pjesmi Pjevaj, dušo moja u himničko-domoljubnom zanosu u kojem se zaziva sve mrtve i žive kako bi čuli pjesmu i kako bi se pjesma spojila s prirodnim imaginarijem i na taj način postala sveobuhvatnom. S obzirom na snažni idejno-tematski inventar ove tradicionalne lirike, ona je izbjegla davanje autorskog pečata u vidu metafora, slika, refleksija i samorefleksija i prostrla se kao apoteoza tradicionalnih vrsta i lirskih ugoda. Iz starine i prolazne neprolaznosti iznikao je i ovaj svežanj pjesama slaveći tradiciju i čineći je poetski živom.

Tin Lemac