Hrvati u vrtlogu Napoleonskih ratova (4)

U nepunih šesnaest godina (1797.-1813.) na zadarskim se utvrdama četiri puta mijenjao stijeg državne pripadnosti. Zauvijek pokopanog lava sv. Marka smijenio je najprije austrijski orao, njega će otjerati francuska trikolora, a nju opet taj isti habsburški dvoglavac. Bio je to epohalni skok iz četiri-stoljetnog mrtvila u kovitlac novoga vremena.

Baš na kraju napoleonskog intermeca odigrale su moćne zadarske utvrde po posljednji put u povijesti svoju vojno-obrambenu ulogu. Zanimljivo je i poučno podsjetiti da je ishod te posljednje opsade zavisio prije svega od držanja vojnika Hrvata. Naime, braća istoga roda i jezika našla su se još jednom na suprotnim stranama. Kršni Ličani i Dalmatinci predstavljali su većinu opsjednute posade, ali i većinu opsadnih postrojbi. Ovoga puta ipak su odbili pucati jedan u drugoga. Ova zadarska epizoda iz 1813. još jednom potvrđuje kako su se europske velesile u svojim imperijalističkim pothvatima lukavo i bezobzirno služile topovskim mesom naroda čiju su zemlju svojatali...

Poslije prekida Praških pregovora u kolovozu 1813. austrijske postrojbe nezaustavljivo prodiru preko Save na teritorij Napoleonovih Ilirskih Pokrajina. Francuzi se bezglavo povlače put Rijeke i Trsta. Vojnici Hrvati iz redova Ilirske armije odreda dezertiraju, a domaće se stanovništvo buni. U francuskim rukama ostalo je nekoliko garnizona u utvrđenim gradovima Dalmacije te u Dubrovniku i Kotoru.

Austrijski general Franjo K. Tomašić (1761.- 1831.) zaputio se put primorja 23. listopada iz Gospića s 2800 momaka (navodno njih 2400 bili su bivši pripadnici Ilirske armije). Knin se predaje bez borbe. I tamo su većinu posade sačinjavali Hrvati. Put prema Zadru bio je otvoren.

Na temelju ratnih izvještaja sačuvanih u arhivima Beča i Pariza te dnevnika jednog Zadranina moguće je do u sitnice rekonstruirati opsadne dane te davne jeseni 1813. Zbog ograničenog prostora iznijet ću samo globalnu skicu događaja.

Budući da general Tomašić nije raspolagao opsadnim topništvom ni ratnim brodovima, zatražio je suradnju engleske eskadre stacionirane na Visu. Već od 25. listopada Englezi počinju nadzirati plovidbu Zadarskim kanalom i uzapćivati sve brodove usmjerene put Zadra. Bilo je najvažnije prekinuti komunikaciju s Ankonom i opskrbiti opsadne trupe topovima i municijom.

Tomašićeva prethodnica stigla je 2. studenoga u Babindub, a ekspedicijski se korpus ulogorio u Zemuniku. Zapovjednik Zadra francuski general Claude Roize (1768.-1847.) drsko odbije austrijskog izaslanika koji je zatražio predaju. Tomašićeve trupe tada zauzmu Arbanase i počnu graditi položaje za bitnice i sistem rovova. Radove su pod veoma teškim uvjetima (pomanjkanje građe, neprestana kiša i povremena topovska paljba) obavljali Ličani uz pomoć seljaka iz okolice. Da bi zavarali neprijatelja, Austrijanci su vršili noćne prepade na isturene utvrde.

general Franjo K. Tomašić

Zadarski garnizon imao je nešto više od 2.000 momaka (800 Ličana, 400 Talijana, 100 Francuza, 300 pripadnika narodne straže i dvije „počasne" satnije posjednika i činovnika). Flotilu od sedamnaest naoružanih brodova opsluživalo je oko 500 Dalmatinaca. Bio je to očito premalen broj postrojbi da bi se uspješno obranile prostrane zadarske utvrde. K tome se general Roize mogao osloniti samo na Francuze i Talijane, jer već na početku opsade otkriveno je da četvorica hrvatskih časnika održavaju tajne veze s neprijateljem.

Francuzi se nisu usudili strijeljati ih, već su ih samo prognali. Strahovali su od opće pobune. Sluteći da se spremaju teški dani, bogatije zadarske obitelji prebacuju se čamcima na otoke. Englezi su u početku propuštali taj zbjeg, a onda ga od 18. studenoga zabrane. Znali su da će se pod pritiskom izbezumljenog stanovništva grad prije predati.

Ostavši bez novaca, general Roize zatraži 17. zajam u trgovaca i posjednika. Poučeni lošim iskustvom iz ranijih godina, oni odbiju. Tada Francuzi počnu kovati opsadni (opsidionalni) novac od srebra koje su bili zaplijenili po crkvama i samostanima Zadra i drugih dalmatinskih gradova. Ukupno su iskovane 64.000 unci srebra namijenjenih vojničkim plaćama i drugim nabavkama. Tako je zbog militarističke sujete jednog generala uništeno mnoštvo dragocjenih predmeta velike umjetničke vrijednosti...

Pravo opsadno bombardiranje počelo je 22. studenoga. Oko dva sata poslije podne južni povjetarac donese iz pravca Arbanasa zvukove neobične svirke. (Navodno su to bili taktovi engleske himne God save the King). Tek što zamukne glazba, demaskiraju se dotad nevidljive bitnice i započne ubitačna paljba. Kiša topovskih zrna i bombi zaspe krovove i ulice. Građani su bezglavo jurili tražeći spas u kazamatima bedema, po podrumima kuća i drugim podzemnim skrovištima. Bombardiranje će se, uz kraće prekide, nastaviti punih osam dana. Zadrani su još jednom proživljavali sve strahote opsade. Evo kako jedan očevidac opisuje unutrašnjost kazamate u bastionu Sv. Nikole:

„Tamo se sklonilo više od četiri stotine osoba raznih staleža i uzrasta. Skoro čitav prostor prekrivali su madraci i slamarice na kojima se spavalo i ležalo. Uz te improvizirane ležajeve nalazile su se razne posude i sudovi, na zidovima su visjeli kaputi i suknje, pokrivači i sagovi, raspela i Gospe. Kuknjava žena i muškaraca, skrika male i velike djece stvarale su zaglušujuću galamu. Kužni, memljivi zadah otjerao bi svakoga tko bi iz znatiželje navratio u ovaj pravi pakao..."

Stanje u gradu postajalo je nesnosno. Flotila je potpuno raspremljena, većina posada već je dezertirala. Građani demonstriraju i traže predaju. Konačno 1. prosinca gradonačelnik Andrija Boreli Vranski (masonski velikodostojnik i nosilac Napoleonovog odlikovanja Legije časti) s grupom uglednih općinara uputi službenu predstavku generalu Roizeu. U predstavci se napominje da se Zadar zbog pomanjkanja vojnika ne može braniti, da je pokušani proboj propao, da usprkos topovskoj paljbi neprijatelj svakodnevno gradi nove rovove iz kojih bljuje propast i smrt, da je grad u najvećoj bijedi i ruševinama, da se krv građana uzaludno prolijeva, da je gradska straža na izmaku snaga itd. Unatoč svemu, vojno vijeće odbije predstavku.

General Claude Roize

U utvrdi Forte (danas Perivoj Vladimira Nazora) ispred gradskih zidina, 2. prosinca, u vrijeme večernje smotre narednik Mileusnić odbije povesti straže i izjavi da ga nitko ne može prisiliti da puca na vlastitu braću i sunarodnjake. Major Lemaić, još uvijek vjeran Francuzima, pokuša primijeniti silu. Tada izjure tri satnije Ličana s puškama na gotovo. Lemaić s nekolicinom časnika pobjegne u grad. Francuzi dovuku topove na „Kopnena vrata", a s Citadelle i bastiona Grimani (danas dječji perivoj) otvore paljbu na pobunjene Hrvate. Dok su se oni spremali pobjeći kroz tajna vrata, zaspu ih kartečnom i puščanom vatrom francuski žandari i Talijani koji su se također nalazili u Forteu. Našavši se između dvije vatre, Hrvati u očajničkom jurišu zauzmu bastione Fortea, protjeraju žandare i Talijane i onesposobe osam topova. Kada se nađu u opkopu na domet bitnica revelina (koji je 1811. bio sagrađen ispred Fortea), opet ih zaspu kartečem. Unatoč svemu zauzmu i revelin, provale vrata i preko esplanade prebjegnu na austrijsku stranu. U tom očajničkom proboju imali su pedeset mrtvih i ranjenih.

Začuvši pucnjavu i povike, pobune se i preostale tri satnije Ličana koje su se nalazile u vojarni (Quarterioni) unutar gradskih zidina. Francuzi ih pokušaju umiriti obećavši im da će ih sutra pustiti da slobodno iziđu iz grada. Međutim, kada primijete da Francuzi dovlače topove i da ih namjeravaju blokirati, oni nasrnu na Citadellu. Pošto ih dočeka vatra sa svih strana, povuku se u vojarnu. Sutradan, 3. prosinca, general Roize im dopusti da u punoj ratnoj spremi, sa svim svojim stvarima napuste grad.

Nakon odlaska Hrvata poslušnost otkažu i članovi Narodne straže. Iste noći Vojno vijeće zaključi da se grad mora predati. Kapitulacija je potpisana 5. prosinca (tekst kapitulacije čuva se u pariškom Archives de Guerre). Preostali Francuzi i Talijani napuste Zadar 9. prosinca ujutro. Istoga dana unatoč strahovitom pljusku uslijedio je svečani ulazak austrijsko-engleskih postrojbi. Najprije je stupala bojna Hrvata s glazbom na čelu. Slijedio ih je barun Tomašić između kapetana Cadogana i generala Milutinovića. Za njima su jahali stožerski časnici u punoj paradi. Zatim druga bojna Hrvata s carskom zastavom, pa engleski topnici s arkebuzama i mornari s kopljima i helebardama, te mnogo stjegonoša i časnika. Na začelju kročila je treća bojna veoma iscrpljenih Hrvata u dronjcima. Bili su to oni koji su podnijeli najveći teret opsade…

Frano Baras

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.