Mediji i zapošljavanje mladih

Kao što direktor u nekoj tvrtki vodi njenu politiku tako u RH njenu politiku vode premijer i Vlada s ministrima. Koliko je ta politika Vlade u RH pod nečijim utjecajem, to je drugo pitanje. Ovdje to nije predmet rasprave. Ima li Vlada RH i njen premijer svoj medij ili portal za promoviranje svoje politike? Koliko bi to Vladi RH i njenom premijeru bilo potrebno? To im nije nužno zato što njihovu politiku promoviraju svi mediji u RH. Premijer RH i članovi njegove Vlade samo stanu pred novinare i odgovaraju na pitanja novinara i onda to mediji prenose za javnost. Često se u tim prilikama i ne čuju pitanja novinara, nego samo odgovori političara. Ali što je koga briga za to jer i onako političari samo vole sebe i svoje fotelje. Nije im nimalo stalo do bilo čega drugog. Negdje sam pročitao da je u prethodnom sustavu došao jedan mladi političar kod jednog svog starijeg kolege i počeo mu pričati o nekim stvarima za javno dobro, a ovaj mu je stariji političar rekao da je on mislio da on dolazi kod njega nešto pitati za sebe, a ne za to o čemu mu je počeo govoriti. Vjerojatno je to i danas tako kod političara. Čast iznimkama.
 

Postoji li praksa od strane nekih medija u RH da cenzuriraju vladinu politiku ili ju selektivno iznose, ono što je dobro ističu, a ono što je manje dobro guraju pod tepih? Na primjer postoje portali u RH koji cenzuriraju neke teme, a također postoje i slučajevi da su na društvenim mrežama cenzurirane neke osobe ili stajališta koja iznose neke druge osobe o tim osobama. Kako neke medije u RH ocjenjuju neki strani mediji? Na primjer, jedan njemački portal objavio je da u RH ima ekstremističkih glasila. Što se u RH može pročitati o karakterizacijama hrvatskih medija?
 

O tom istom mediju kojeg je njemački portal okarakterizirao kao ekstremističko glasilo, u RH ga krste kao proustašku tiskovinu ili kao „ultradesničarski i proustaški list odnosno fašistički“.

Naime ta tiskovina je objavila sliku maturanata koji pozdravljaju nacističkim pozdravom. U Njemačkoj je taj pozdrav zabranjen. Njemački „zakon sankcionira i one koji sudjeluju u distribuciji fotografija s tim pozdravom“. Gledano s pravne strane nijedan „njemački sud nije ustaški pozdrav izjednačio s hitlerovskim“.

Međutim, u Austriji su 2018. godine bila dva sudska procesa u kojima se zaključilo „da je ustaški pozdrav isto što i hitlerovski“. Isti bi se argument mogao koristiti i u njemačkom primjeru. Prvenstveno zbog toga što bi se promatrajući laički moglo doći do zaključka da između tih pozdrava nema razlike.

U RH nema službene proustaške politike, ali ima pojedinaca i grupa koji u javnosti nastoje promovirati tu politiku i oni su na marginama. Međutim, hrvatska glasila i mediji kao i njihovi novinari međusobno su opanjkavaju, jedni za proustašku politiku, drugi za pročetničku te treći za projugoslavensku. Zašto je to tako u RH? Zapravo za sve su krivi novinari, kao što bi se isto reklo i u prethodnom sustavu. Kako to? Lijepo! Evo kako!

Jedan je novinar kao član jedne pjevačke klape pjevao jednom visokopozicioniranom menadžeru u RH u jednom ljetnikovcu. Vidio je svu raskoš i elitu koja je dolazila tom poslovnom čovjeku u taj ljetnikovac. Ta je pjevačka klapa u tom ljetnikovcu bila u više navrata. Kad je to sve završilo, taj novinar nije mogao zadržati za sebe to što je vidio, nego je u više nastavaka to objavio u dnevnim novinama. Naravno da to nije bilo pravo tom poslovnom čovjeku i optužio je tog novinara da objavljuje nešto što je vidio mimo svoje novinarske profesije te da navodi ono što je zapravo vidio kao član jedne pjevačke klape koja je pjevala tom poslovnom čovjeku u tom ljetnikovcu. A taj novinar je rekao da je objavio nešto što je od interesa za javnost.

Ali i sami političari su isto krivi koliko i novinari za stanje u medijima RH, ako ne i više. Zašto? Zato što se samo žele slikati za medije i sebe promovirati u njima, a za to su im oni potrebni kao i novinari.
 
Evo što je jedna bivša tajnica općine i službenica Uprave za otoke javno obznanila o jednom političaru: „Baveći se politikom i radeći u državnoj službi imala sam priliku upoznati gotovo sve vodeće političare toga vremena. Od tog ručka (s bivšim premijerom) mi je još muka. Nikada nisam upoznala bahatijeg čovjeka. Svojom prepotencijom isisao je zrak iz prostorije. Ponašao se kao vladar svemira. (…) Kada ga vidim na TV još osjećam tu beskrajnu prepotenciju.“

U prethodnom sustavu se govorilo da ima političara koji vedre, oblače i kišu puštaju. Ima li i dan danas ima takvih primjera u RH?

A što mogu reći za samoga sebe, nego samo to da sam nesposoban jer nigdje u RH ne mogu zaposliti svoju kćer u struci. Završila je za bacc. prometa na Veleučilištu u Šibeniku, odradila je stručno osposobljavanje i radila kod privatnih trgovaca sezonski i na određeno vrijeme. Govori i piše engleski, ima preko tri godine radnog staža i sada je potpisala ugovor kao stalni sezonac za jednu privatnu trgovačku tvrtku iz Zagreba koja u sezoni ima svoj dućan i u Šibeniku gdje prodaje suvenire i ručnike. 

A na internetu sam pročitao gdje bi ona s tom strukom u RH sve mogla raditi. Evo gdje: u poduzećima cestovnog prometa, auto školama, špediterskim poduzećima, agencijama u prometu, carini, gradskim parkiralištima, gradskim garažama, jedinicama lokalne uprave i samouprave (odjeli za promet ), Hrvatskim autocestama, policiji (postavljanje prometne signalizacije vodeći brigu o sigurnosti odvijanja prometa na cestama). 

Kako nam mladi ne će odlaziti iz RH trbuhom za kruhom kad i oni koji imaju neku struku ne mogu u njoj pronaći posao u struci u RH te ovdje rade kao trgovci, konobari i drugo za manje novce. Je li bolje u EU raditi taj isti posao za mnogo veće novce? Tko bi na to trebao dati odgovor u RH? 

Radim kao srednjoškolski profesor, predajem informatiku i jednom prilikom smo radili nešto iz Excela u jednom razredu. Jedan učenik je javno u razredu rekao da što će njemu u životu trebati Excel, jer ionako ga čega „tacna“ kao i druge mlade u RH koji ne mogu pronaći posao u svojoj struci.  
 

Marko Jareb