„Kritičko mišljenje“ tajni školski predmet?

Ovih dana se mnogo raspravlja o odgoju i nastavi u školama u Zagrebu. Građani kritičkog duha javno protestiraju protiv koncepta gradske vlade u pitanjima građanskog odgoja. Time je pitanje o odgoju općenito ponovno postalo aktualno kao pitanje o tome tko ima pravo na odgajanje, koji sadržaj i koji cilj ima odgoj, i građanski odgojkojom metodom se odgoj provodi. Ova rasprava je od velike koristi i zbog toga što javnost, građani mogu saznati na kojem svjetonazoru je utemeljen i zamišljen koncept građanskog odgoja. U demokratskoj i pravnoj državi ne smije legalna vlada predlagati zakone niti donositi odredbe na osnovi neke određene ideologije ili nekog svjetonazora, bio taj svjetonazor suprotan Crkvi ili suglasan s Crkvom, nego isključivo u smislu ustavnog prava i demokratskih principa.

U pravnoj i demokratskoj državi mora aktualna politička većina donositi zakone u skladu s ustavnim pravom, a ne samo snagom političke volje, utemeljene na privremenoj većini. Volja političke većine nije sama po sebi jamstvo za pravedne i moralne zakone. U ime političke većine donosili su se, i još se donose, nepravedni zakoni i kreira se „pravo“ protiv čovječnosti. Princip pravednosti, naravno i božje pravo stoje iznad ljudske volje - većinske ili manjinske: svejedno - i obvezuju ljudsku volju - političku ili privatnu - na poslušnost. Konkretno: ako se premijer i njegov ministar pozivaju na svjetonazor kod određivanja kurikula za zdravstveni i seksualni odgoj, moraju javnosti konkretno reći ime ili naziv tog svjetonazora. Konkretnije rečeno: moraju javnosti reći koju ideju ili sliku o čovjeku oni zastupaju kao mjerilo odgoja? Koje vrednote i koje osobine treba mladi čovjek prigrliti snagom odgoja, kojeg mu vlada propisuje? Zašto baš te vrednote i osobine, a ne druge? U raspravi se autori tog kurikula pozivaju na „znanost“. Koju znanost? Zar im nije poznata činjenica da jedinstvene objektivne znanstvene spoznaje u pitanjima odgoja nema: niti o općenitim ciljevima odgoja niti o specijalnim ciljevima, primjerice o seksualnom odgoju? Tu je razlog zašto pravna država nije utemeljena niti na nekoj ideologiji, primjerice na marksizmu, niti na nekoj religiji, niti na nekom znanstvenom sistemu nego na pravu i na vrednotama, utemeljenim na spoznajama i načelima humane etike i religijsko-kulturalne baštine pojedinog naroda, za hrvatski Marxnarod je to katoličko-humanistička tradicija, koja ima svoj izvor i svoje korijene u kršćanskoj katoličkoj vjeri. Iz te tradicije posjeduje hrvatsko pučanstvo ideju ili sliku čovjeka, koju treba vlada i Sabor u svakom slučaju uzeti u obzir kod kreiranja zakona i oblikovanja javnog društvenog života.

Bivša država, utemeljena na ideologiji marksizma ili „znanstvenog“ socijalizma, značila je političko-kulturološko nasilje nad hrvatskim narodom. Zar još uvijek postoje političke snage, koje to ne mogu razumjeti i koje se nisu emancipirale od tog neuspješnog i neznanstvenog svjetonazora, kojeg je napredna i humanistička svijest otklonila s pozornice ljudske povijesti? Zar ljudima od znanosti kao savjetnicima ministra nije poznata činjenica da prirodoslovna znanost nije u stanju odlučivati o tome koje osobine su vrijedne i moralno dobre za život čovjeka, jer je to stvar filozofske etike i religije? Ljudi od znanosti bi morali posjedovati spoznaju da se današnje čovječanstvo nalazi pred najtežim pitanjem svih epoha povijesti. To pitanje glasi: tko je taj, koji odlučuje, tko je čovjek i što treba čovjek biti?

Naravno, najlakše je reći da o tome odlučuju političari, a ne ljudi znanosti, a ne ljudi duha i moralne dobrote, a ne ljudi poslušni Božjem zakonu. Kao da naslućujemo da se već nalazimo na toj točki prijelaza granice, iza koje se više ne razlikuje Božja volja od ljudske volje, Božji zakon od ljudskog zakona jer je svu stvarnost zauzeo čovjek s krivom sviješću da je on jedini gospodar svijeta, jednom riječi: da je on bog. Pojava marksističko-komunističkog koncepta života u Europi nije htjela čekati dolazak kraja kršćanstvu i Crkve nego su njezini nositelji odmah započeli rušenjem „zgrade“ tisućljetnog kršćanstva s nemilosrdnom i brutalnom revolucionarnom snagom. Mnogi intelektualci, postavši marksisti i komunisti, ulagali su sve svoje intelektualne sposobnosti u izgradnju državne vlasti s ciljem da se definitivno poruši stari europski i kršćanski poredak, kako bi na njegovo mjesto došao poredak „novog“ čovjeka i novog „zlatnog doba“ ljudske povijesti. Poredak, sagrađen na marksističko-komunističkoj ideologiji doživio je svoj poraz i pad - sami smo svjedoci očevici toga - dok je kršćanstvo ostalo živo, iako oslabljeno. I u našoj domovini. Ispovijedati danas marksizam kao svoju „religiju“ nije oportuno. Ali to kršćanstvone znači da se ne može djelovati kao anonimni marksist u politici, u znanosti. Javno ispovijedati ateizam također nije oportuno. Umjesto toga se ispovijeda agnosticizam.

Posebno naglašavam: biti marksist, biti agnostik ili ateist je stvar osobne odluke. Svaki je u izboru svoga svjetonazora slobodan kao i u ostvarivanju svog svjetonazora, dok se nalazi u okvirima zakona. Zbog toga ne smijemo nikoga smatrati svojim neprijateljem niti se prema njemu ponašati neprijateljski. Kao vjernici moramo i mi javno izjavljivati da slika čovjeka ili sadržaj odgoja, kojeg nam nameće vlada, nije u skladu s našom slikom čovjeka, s našim sadržajem odgoja, s našim ciljem odgoja, i stoga kao građani imamo pravo zahtijevati drugi sadržaj odgoja, koji nije direktno suprotan našoj kršćanskoj slici čovjeka i koji nije utemeljen na svjetonazoru ministra ili aktualne vlade. Time mi branimo svoj katolički svjetonazor, na kojega imamo pravo po Ustavu. Svoj katolički svjetonazor pak branimo zato što on sadrži one vrjednote i ona duhovno-moralna dobra, na kojima se može razvijati dostojanstvo čovjeka i na kojima se može učinkovito oblikovati zajednički život na dobrobit svakog čovjeka i građanina. U društvu različitih svjetonazora - bilo religijskih, bilo ideoloških - i u epohi sekularne države pitanje odgoja ne smije biti pitanje političke moći niti snage kapitala nego mora biti pitanje etike i etičkog konsenzusa između svih relevantnih grupa društva. Isto tako treba reći da u sekularnoj državi pitanje odgoja i obrazovanja spada u red onih područja života, za koje se brine država stvaranjem okvira i mogućnosti funkcioniranja, ali sadržaj odgoja, vrijednosnu orijentaciju života građana i sadržaj njihovog obrazovanja ne određuje direktno država. Jednom riječju: uvjerenje o vrjednotama života i koncept vlastite sreće je stvar slobodnog izbora svakog građanina, a ne države. Stoga zaoštreno formulirano: državnog odgoja ne sekularnosmije biti jer odgoj i obrazovanje crpe svoj sadržaj iz etičke refleksije o moralno dobrom čovjeku kao osobi i moralno dobrim uvjetima života dostojnim čovjeka. Pravo na odgoj imaju roditelji. To je zahtjev istine da ljudska prava pripadaju čovjeku po naravi, jer je čovjek, a ne jer mu ih država daje. Država mora poštivati prava čovjeka i time priznati da postoji nad-državna vlast, koju mi vjernici štujemo kao Božji zakon. To isto vrijedi i za instituciju braka i obitelji. Brak između muža i žene, između muške i ženske osobe je jedina legitimna institucija, koja čini obitelj naravnog prava, tj. zajednicu između roditelja i djece snagom naravnog prava. Država nema pravo konstituirati neku drugu zajednicu, primjerice zajednicu između istospolnih partnera, i priznati joj status braka odnosno obitelji. Država nema punomoć stvarati neki novi red naravnog - Božjeg - prava jer je konkretna država samo dio tog Božanskog reda. Sekularizam kao naturalističko-materijalistički svjetonazor modernog doba postaje danas upitan sa strane znanstvenih spoznaja i sa strane razvoja kulture na temelju prava čovjeka među kojima je od bitne važnosti sloboda religije. Areligiozan čovjek je ideja, a ne stvarnost. Stoga je protunaravno htjeti oblikovati model odgoja i obrazovanja na paradigmi: čovjek je tek bez religije oslobođen čovjek. Marksistički moto: „Religija je opium za narod“ je poziv na kulturnu revoluciju - uništavanje - a ne na odgoj i obrazovanje razumnog moralnog čovjeka kao jedinog preduvjeta slobodnog, pomirenog, pravednog društva.

dr. Josip Sabol

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 6-10-2022, 07:14:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.