Hrvatska i dalje spava zimski san 

Od početka ruskog napada na Ukrajinu tu je zemlju za samo mjesec dana napustilo preko četiri milijuna građana, što je nezabilježeno još od Drugog svjetskog rata. Za razliku od nekih drugih sukoba, u ovom izbjegličkom valu dominiraju žene, djeca i starci, dok je broj i udio muškaraca, zbog opće mobilizacije, vrlo ograničen.

Najviše izbjeglica primile su Poljska (dva i pol milijuna), Rumunjska (555.000), Mađarska (preko 300.000), a na Hrvatsku devedesetih najviše podsjeća malena, siromašna i vlastitim sukobom opterećena Moldavija, u kojoj je spas potražilo nevjerojatnih 375.000 Ukrajinaca. Za ozbiljniju usporedbu najbolje je ipak uzeti Slovačku, koja veličinom teritorija, stanovništvom i razvijenošću u potpunosti odgovara današnjoj Hrvatskoj (s tom razlikom što mi imamo iskustvo iz Domovinskog rata i neusporedivo veće smještajne kapacitete!) Prema posljednjim podacima, u Slovačku je došlo preko 250 tisuća izbjeglica iz Ukrajine. U Hrvatskoj se istovremeno skrasilo tek desetak tisuća ljudi, dakle, dvadeset pet puta manje!!! Drugim riječima, da bismo „stigli“ Slovake, u Hrvatsku bi trebalo doći barem dvjesto tisuća ljudi!

Unatoč vrlo jasnim pokazateljima, političari i sredstva priopćavanja uporno trube o tome kako je naša država iskazala nekakvu golemu solidarnost s nesretnim Ukrajincima; Plenković, Vlada, Božinović, Civilna zaštita, Crveni križ, Caritas, svi neprestano zasjedaju, donose zaključke, koordiniraju, pozivaju..., a rezultat tih velebnih „napora“ najbolje se ogleda u skromnoj brojci od 9.357 izbjeglica koji su u prvih mjesec dana rata pristigli u Hrvatsku. Prema preciznoj statistici MUP-a, među njima je 48% žena, 40% djece i samo 12% (uglavnom starijih) muškaraca, što umnogome objašnjava nezainteresiranost brojnih nevladinih udruga, koje su se u vrijeme sirijskog rata polomile zahtjevima da Hrvatska primi što više navodnih izbjeglica (među kojima su, gle čuda, prevladavali mladi muškarci?!) Sjeća li se još netko poznatog promidžbenog slogana „Are you Sirius?“, i ekipe koja je stajala iza njega?

Popis stanovništva i ukrajinski egzodus

Prema zastrašujućim podacima posljednjeg popisa stanovništva Hrvatska je u samo deset godina izgubila 400.000 ljudi, što zbog niskog nataliteta, što zbog masovnog iseljavanja na magični Zapad. Mogu li Ukrajinci nadoknaditi te gubitke? Sudeći po dosadašnjem stanju – ne mogu! Za razliku od jedne promišljene Poljske, koja je već u prošlom krimskom ratu primila milijun Ukrajinaca, pa se i u najnovijoj izbjegličkoj krizi iskazala, Hrvatska i dalje spava zimski san i ne poduzima nikakve mjere aktivne demografske politike. Da podsjetimo, riječ je o ljudima koje bi svaka europska država poželjela! Takva se prilika više nikada neće ukazati! Što je najbolje, za primitak Ukrajinaca državne vlasti ne moraju bogzna što pripremati; većinu izbjeglica ionako će zbrinuti sami građani u svojim domovima, što je vidljivo i iz podataka MUP-a; Hrvati su dosada u privatnom smještaju ugostili osam tisuća Ukrajinaca, dok se u kolektivnom smještaju nalazi tek tisuću ljudi. Neke županije, općine i gradovi (npr. Bjelovar!) shvatile su da se pomoć Ukrajincima može uskladiti s lokalnim interesima i poduzele sve što su mogle da privuku izbjeglice, dok drugi (npr. Zagreb, Karlovac...) ne poduzimaju ništa, iako demografsko stanje nigdje u Hrvatskoj nije dobro. Doduše, netko bi mogao prigovoriti da je s moralnog stajališta neprihvatljivo populacijske „rupe“ popunjavati nesretnicima iz drugih država, koje i same muku muče s izumiranjem. No, je li to baš tako? Od izbjeglica koje dođu u Njemačku, Austriju, Nizozemsku i druge razvijene članice Europske unije, realno je očekivati da će većina ostati u novoj postojbini. Što se tiče Hrvatske, unatoč sličnosti jezika, kulture, religije itd..., možemo pretpostaviti da će, zbog poznatih razloga, ovdje ostati samo manji dio Ukrajinaca, odnosno, da će se većina vratiti u svoju domovinu. Dakle, čak i sa stajališta ukrajinskih nacionalnih interesa, puno je bolje da izbjeglice dođu u Hrvatsku nego u Austriju ili Njemačku. Još da to netko objasni Plenkoviću, gdje bi nam bio kraj!

Dinko Pejčinović