„Voli me kada to ne zaslužujem“

Mi se orijentiramo u životu pomoću ideja, pomoću slika. Naš odnos prema drugome je osobito oblikovan našom slikom o njemu odnosno našom idejom o tome kako treba izgledati idealan tip čovjeka. U toj slici ili ideji gledamo drugoga kao u zrcalo, prosuđujemo ga i vrednujemo. Naša slika ili ideja nam omogućuje da drugoga imamo u svojoj „moći“ jer ne možemo podnositi da je drugi nama nepoznanica ili zagonetka. Znati o njemu znači imati moć nad njim, a ne strah pred njim. Čineći sliku o drugome mi se, dakle, oslobađamo od tog straha, ali time dokazujemo da tom drugom ne pristupamo s osjećajem blagonaklonosti, poštivanja, uvažavanja ili čak ljubavi nego s računicom, s interesom u svoju korist. Samo ljubav, naime, podnaša da je njezin adresat neodređen, nefiksiran, slobodan, iako znademo da time mnogo riskiramo, pa čak i to da naša ljubav bude besmislena i prezrena. Ali tako jest jer prava ljubav ne traži svoje interese, neće plaću niti priznanje. Njoj je samo jedno važno: da je ljubljeni sretan, zadovoljan, i to na svoj način sretan. Istinitost ljubavi se pokazuje u molbi: Voli me kada to ne zaslužujem jer tada mi je tvoja ljubav najpotrebnija.

Držati se samo slike o drugome, tu stoje stvari drukčije. Mi hoćemo da drugi živi po našem kalupu; da ide putem života koji mu mi određujemo. Jednom riječju: mi njemu propisujemo u skladu s našom slikom o čovjeku kako on mora živjeti da bude sretan. Naravno, mi to činimo iz uvjerenja da je naša slika o čovjeku i da je naš ideal čovjeka jedino ispravan i dobar. Stoga je razumljivo tražiti da drugi bude takav jer je to za njegovo dobro. Tako mi mislimo.

Ako se dotični buni protiv toga, obično mu odgovaramo: pa ja ti želim samo tvoje dobro. Vidimo: naša slika o čovjeku je mogući izvor konflikta. Još više: ona je mogući izvor našeg nezadovoljstva i često uzrok našeg osuđivanja drugoga i čak stvaranja neprijateljstva između nas i drugih. Ovdje moramo samokritično postaviti nekoliko pitanja s tim u vezi. Najprije pitanje odakle smo mi tako sigurni da je naša slika ili naš ideal čovjeka jedino ispravan i dobar? Znademo da postoje različite slike čovjeka i da postoje različiti ideali o čovjeku. O tome govore načela današnje pedagogije i političke kulture gdje se visoko cijene vrednote samoodređenja, samoostvarenja, individualne slobode i općenito prava čovjeka. U ovim načelima i vrednotama počiva današnje tzv. pluralističko društvo, tj. ono je rezultat različitosti tih načela i vrednota. Stoga ne postoji jedinstveni moral niti jedinstveni put i način izgradnje vlastite sreće. Koju sliku o čovjeku će netko ostvarivati u svom životu, to je njegova stvar. Naravno, on to mora činiti u granicama postojećih zakona. Dakako, ima više tzv. službenih, javno propagiranih slika ili ideja čovjeka. Primjerice, na izbor stoji slika čovjeka, koji je materijalist. Njegova vodeća vrednota života je bogatstvo.

Druga slika: čovjek živi da uživa svoj život. To je slika čovjeka hedonista: čovjeka ugodnosti i uživanja. Razlike ovdje postoje samo u tome, u čemu i s kojim sredstvima se traži i nalazi izvor uživanja. Mi kršćani katolici imamo također svoju sliku čovjeka, svoj ideal čovjeka.

Mi joj dajemo sadržaj na osnovi vjerom prihvaćene istine objave u Svetom Pismu koja glasi: čovjek je stvoren na sliku Božju, on jest slika Božja. Prvi i temeljni zahtjev odatle glasi: budite sveti kao što je svet vaš Otac nebeski. Što za nas znači „biti svet“? Kako trebamo živjeti da bismo odgovorili tom zahtjevu: budite sveti? Što je karakteristično za tu našu katoličku sliku čovjeka? Poklapa li se njezin sadržaj s mentalitetom današnjeg čovjeka; je li uopće prihvatljiva?

Primjerice: jedna od temeljnih vrednota ili ideala katoličko-kršćanske slike čovjeka jest da je čovjek ponizan u sebi i poslušan Bogu i crkvenom autoritetu. Daljnja vrednota: da ne teži za bogatstvom nego da visoko cijeni siromaštvo. Govor na Gori sa svojim blaženstvima kreira u potpunosti cjelokupnu sliku čovjeka po Božjem Duhu. Za nas je život utemeljen na tim vrednotama – u prvom redu na ljubavi Boga i bližnjega - jedino pravo oblikovanje onoga, što čovjek u sebi jest: slika Božja. Još više: po vjernosti toj slici čovjeka može biti čovjek jedino sretan i zadovoljan ovdje na zemlji. U to smo uvjereni. U to vjerujemo i to stvarno doživljavamo na životnom putu. Jedino sveti ljudi, ljudi vršitelji Božjih zapovijedi, su sretni u životu. Zašto je među nama tako malo ljudi koji su potpuna slika Boga? Zašto većina danas ostvaruje druge slike čovjeka i bježi od ove objavljene slike čovjeka? Velika tajna je to! Sigurno je jedno: ako društvena svijest i mentalitet današnjeg čovjeka ostane kod obožavanja hedonističke i materijalističke slike čovjeka, naša civilizacija nema budućnosti. „Po trnju do zvijezda“ je konstitutivni element ljudske naravi.

dr. Josip Sabol