Odgovor državi Srbiji koja je donijela problematičan zakon kojim želi prisvojiti hrvatsku znanstvenu i književnu baštinu grada Dubrovnika

Srbija i danas poseže za tuđim prostorom zemlje, za prisvajanjem tuđe povijesti i kulture, tuđe književne baštine kao i prisvajanjem znanstvenih rezultata onih autora koji imaju svoju domovinu koja ih je iznjedrila (Josip Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Marin Držić, ...).

Međutim, znanstveni rezultati, književni i umjetnički, nemaju domovinu jer je cijeli svijet njihova domovina, ali znanstvenici, književnici, umjetnici i svi stvaraoci, domovinu imaju.

Zato je neoboriva istina da književnici, znanstvenici, za kojima sada Srbija problematičnim zakonom poseže, domovinu imaju i govore hrvatskim jezikom s dubrovačkim naglaskom, a pisali su i latinskim jezikom i hrvatskom glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, bosančicom i hrvatskom latinicom. Oni su neosporivo hrvatska baština grada Dubrovnika i ne mogu nikako pripadati srpskom narodu.

Dubrovnik

Srpski narod latinski niti ima u svom duhu jezika, niti zna kompleks značenja toga jezičnog blaga koji je zapisao u latinskom prijevodu Biblije Vulgati) sv. Jeronim. Sam je zapisao ovu rečenicu: „Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac“.

A Dalmacija je dio Hrvatske, a ne Srbije.

Srbi nikada nisu bili ni latinisti, ni trubaduri, ni glagoljaši, oni ne razumiju čakavski, kajkavski, ni starohrvatski, ni novoštokavski pa tako oni ne poznaju Dubrovačkog parca jer u srpskom jeziku ta riječ parac ne postoji, kao ni dubrovački trombunjeri.

Svaki narod ima svoju filozofiju, što znači ljubav prema mudrosti, što proizlazi iz njegove uljudbe, povijesti, vjere, umješnosti i općenito svjetonazora. Narod je jezik i jezik je narod! Hrvatski se narod bitno razlikuje od srpskoga u tim područjima življenja i stvaranja.

Dobrica Ćosić

Evo činjenice. Srpski pisac Dobrica Ćosić na usta jednoga svojeg junaka (Dobrica Ćosić: Deobe, Svetlost Sarajevo, 1961., str. 122), izriče iskreno istinu o svome narodu ovako:

Lažemo

Lažemo da bi obmanuli sebe,
da utešimo drugog;
lažemo iz samilosti,
lažemo da nas nije strah,
da ohrabrimo, da sakrijemo
svoju i tuđu bedu
Lažemo zbog slobode.
Laž je vid našeg patriotizma
I potvrda naše urođene inteligencije.
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno...
Laž je nužda, biološka, psihološka,
nacionalna, politička
Beograd u ovim danima
to je apokalipsa laži!

Marica Fučkar Marasović, Zagreb, 1992., odgovara Dobrici Ćosiću ovako:

Govorimo istinu

Govorimo istinu da bismo svoje postojanje potvrdili,
da bismo poštivali druge!
Govorimo istinu u darežljivosti,
Govorimo istinu i nije nas strah
I ne bojimo se pokazivati
Svoje i tuđe dostojanstvo!
Govorimo istinu iz ljubavi i čovječnosti,
Govorimo istinu zbog poštenja,
Govorimo istinu zbog slobode razlikovanja dobra od zla!
Govorimo istinu jednostavno, bez mašte, ustrajno.
Istina je potrebna; ljudska, povijesna, vjerska, narodna, politička!
Hrvatska; Vukovar, Osijek, Ilok, Borovo Selo, Ovčara,
Dubrovnik, Zadar, Škabrnja, Šibenik, Hrvatska Kostajnica
Bosna i Hercegovina; Sarajevo, Goražde, Derventa, Mostar, Tomislavgrad..,
U ovim danima to znači iz krvi i vatre govorimo istinu!

Srbi ne razmišljaju kao Hrvati jer njihova filozofija razmišljanja ne sadržava zakletvu Bogu pred papom, u 6. stoljeću, da ne će napadati i osvajati druge zemlje i narode (zapisao Konstantin Porfirogenet).

DEI

Hrvati pripadaju svijetu koji zahvaljuje za dobro koje svijetu daje Bog, pa tako od dana kada je papa Kalist III. naredio i izdao bulu 22. srpnja 1456. godine, s ciljem da se svaki dan, točno u podne, u 12 sati, oglašavaju zvona širom planeta Zemlje gdje žive katolici, pozivajući ih na molitvu zahvale Bogu jer je oslobođen Beograd od turske najezde. I danas svaki dan zvona zvone točno u 12 sati i oni koji znaju zašto tada zvona zvone, uvijek se, ma gdje bili, prekriže zahvaljujući Bogu za oslobođen Beograd.

Zvona srpskih crkava, ako i zvone u podne, ona ne zvone isto kao katolička zvona, jer oni koji pokreću katolička zvona na zvonjavu znaju da zvone u zahvalu Bogu za oslobođenje Srbije od Turaka iako srpski narod ne zahvaljuje papi Kalistu III. za taj svakodnevni čin koji i danas živi, a sve zato što pravoslavna orijentacija vjere ne priznaje papu.

To je dokaz da se Hrvati raduju ostvarenju pravde i slobode svakoga čovjeka i naroda dok Srbi i danas žele oduzeti slobodu i dokaze identiteta hrvatskog naroda. To čine čak i tamo gdje postoje obimni dokazi različite kulture hrvatskoga naroda od kulture srpskoga naroda u vidu materijalnih i pisanih podataka kojih srpski narod nema.

Neoboriv dokaz navedenog jest taj da je u Saboru države Hrvatske službeni jezik bio latinski sve do 19. stoljeća, mise u katoličkim crkvama služile su se na latinskom jeziku sve do 1962. godine, a danas se služe u svečanim prigodama. U Srbiji u njihovim crkvama toga nema, a nikada nije ni bilo. Stoga onda osebujnost latinskoga izražaja nije prisutna u srpskoj filozofiji razmišljanja dok je u Hrvatskoj duboko ukorijenjena u misaonom svijetu hrvatskoga čovjeka, a posebno je dokaz toga bogata književna baština latinista, posebno u dalmatinskom geografskom prostoru od Dubrovnika do Brijuna. Toga svega u srpskoj kulturi i filozofiji nema.

glagoljica

Na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije pisane glagoljskim pismom i danas se služe mise u crkvama u svečanim prigodama!

Što se srpske liturgije tiče, njihovo „Sveto pismo pisano je novoruskoslavenskim kojim se i danas u liturgiji služi Srpska pravoslavna crkva." (Stjepan Damjanović: Slovo iskona, ...)

I. Hrvatski jezik i srpski jezik dva su jezika

U Ustavu države Hrvatske u čl. 12 piše: U državi Hrvatskoj službeni jezik je hrvatski i pismo latinica.

U Ustavu Republike Srbije u čl. 10 piše: U Republici Srbiji službeni jezik je srpski i pismo ćirilica.

Srbi imaju pismo srpsku ćirilicu, ekavski dijalekt i starosrpski torlački dijalekt. Srpski jezik uobličio je Vuk Stefanović Karadžić preuzevši hrvatske riječi u svoj jezik. Preuzete hrvatske riječi od strane Vuka Stefanovića Karadžića i upisane u srpski rječnik kao srpske, nisu prestale i dalje biti hrvatske riječi i nisu se u živom hrvatskom jeziku prestale razvijati hrvatskom filozofijom puta razvoja hrvatskoga jezika, dok preuzete hrvatske riječi i upisane kao srpske, nastavile su se dalje razvijati u srpskom narodu srpskom filozofijom puta razvoja jezika bitno različitom od hrvatske filozofije jezika.

Vuk_Stefanovic_Karadzic

Srbi nisu nikada razmišljali kao Hrvati jer ne razumiju čakavski, ni kajkavski, ni staroštokavski, a ni standardni hrvatski jezik kako ga opisuje Radoslav Katičić:

„Srbi nisu štokavci, kako god veći dio njihovih govora nedvojbeno pokazuje genetska obilježja istočnoštokavskih dijalekata. Oni tek pitaju što kao Makedonci, Bugari, Rusi, a kao i njima ča i kaj potpuno su im tuđi i suvišni. Živ pak suodnos trojega bitna je odrednica hrvatskoga jezika.“ (Radoslav Katičić: Hrvatski jezik, Školska knjiga, 2013, str. 246)

Dakle, čakavski, kajkavski i štokavski u živom su suodnosu u značenjskom smislu u produžnosti i razvojnom putu standardnoga hrvatskog jezika.

Hrvatski jezik i srpski jezik dva su jezika. Navodim jednu potvrdu Radoslava Katičića, gdje on kaže između ostaloga i ovo:

“Jezični identitet ima više vidova... Ti vidovi su:

–... opisni ili tipološki (kao sustav za priopćenje, kao znakovi,...
– ... povijesni identitet (identitet se određuje po postanju,...
–... vrijednosni identitet (ljudi se prema njemu opredjeljuju i osjećaju ga kao svoj ili kao tuđ, kao lijep ili kao ružan, ... on im je prava domovina.“ (Katičić: Identitet jezika, članci i rasprave, Zagreb, HAZU, str. 5,6)

Na kraju članka on se pita:

„Kako bi jedan te isti jezik mogao biti nosilac različitih kulturnih i drugih jezičnih vrijednosti, a da se pri tome opisno baš nikako ne razlikuje. Izraz koji se nikako ne razlikuje ne može biti vezan uz različite i oprečne vrijednosne reakcije. To je činjenica, temeljni logički odnos koji vrijedi općenito i bez obzira na uzročnu vezu u svakom pojedinom povijesnom zbivanju... gdje god dakle ima razlike u identitetu univerzalna će je klasifikacija uzeti u obzir i na njezinu temelju uvesti u popis poseban jezik.“ (Katičić: Identitet jezika, članci i rasprave, Zagreb, HAZU, str. 5,6)

Radoslav Katičić

U vrijeme kada je pisao Ivan Gundulić (1589. – 1638). Srbija nije imala svoj srpski jezik jer će ga tek Vuk Karadžić (1787. – 1864.) oblikovati na način kako to dokazuje njegov predgovor Srpskom rječniku 1818.

ČINJENICA 1.

„Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!“ Караџић, Вук Стефановић. Српски рјечник - предговор,1818.

ČINJENICA 2.

"Kao {to sam u oglasu kazao, ja sam one rije~i {to su na {tampane prije donio amo u glavi, pak sam ih poslije pisao kako sam ih se mogao opomiwati; ove pak {to se sad dodaju kupio sam odonda po razli~nijem krajevima naroda na{ega, i ovoga posla radi putovao sam kojekuda, kao n. p. u Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik, Boku i Crnu goru." Караџић, Вук Стефановић. Српски рјечник - предговор,1818.

Prenijeto na hrvatsku latinicu:

Kao što sam u oglasu kazao, ja sam one riječi što su naštampane prije donio amo u glavi, pak sam ih poslije pisao kako sam ih se mogao opominjati; ove pak što se sad dodaju kupio sam odonda po različnijem krajevima naroda našega, i ovoga posla radi putovao sam kojekuda, kao n. p. u Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik, Boku i Crnu goru." Караџић, Вук Стефановић. Српски рјечник - предговор,1818.

ČINJENICA 3.

Vuk Stefanović Karadžić sastavljao je rječnik tako što je ispisivao hrvatske riječi iz već postojećih hrvatskih rječnika jer srpskih nije bilo. Njih mu je dostavljao Slovenac Jernej Kopitar, dvorski prosuditelj (censor) u Beču, a sročili su ih Jakov Micaglia (Mikalja), Ardelio Della Bella, Andrea Jambressich (Jambrešić), Joannes Bėllo∫ztėnëcz (štok. Ivan Bjelostjenac), Jose Voltiggi (Voltiđđi), Joachim Stully. (B. László)

ČINJENICA 4.

Тек 1783-ће године први је Доситеј Обрадовић казао, да треба писати Српским језиком као што народ говори, и сам је почео колико је знао, тако писати. За њим су пошпи млоги учени Србљи и за ово 35 година написали различне (тобоже Српске) књиге; али (за превелико чудо!) до данас још немамо ни једне књиге да је управо написана по Српској граматици, као што народ говори! Ни једном списатељу није пало на ум, да барем за себе постави каквагођ правила у језику, и њи да се држи, него је писао сваки по својој вољи (како му се кад навр пера десило), тако, као да наш језик (осим свију језика на овом свијету) никакви правила нема! Ово је од учени Србаља први опазио Г.Aрхимандрит К е н г е л а ц, као што каже у предговору својега ј е с т е с т в о с л о в и ј а: „Већи народи, и сами язычницы књиги своя по граматϊчйскимъ правиламъ списаша, у насъ по правиламъ бабы Смиляны пишутся.“

Стефановић, (Караџић), Вук. Српски рјечник, предговор, 1818.

Prenijeto na hrvatsku latinicu:

Тек 1783-će godine prvi je Dositej Obroadović kazao, da treba pisati Srpskim jezikom kao što narod govori, i sam je počeo koliko je znao, tako pisati. Za njim su pošli mlogi učeni Srblji i za ovo 35 godina napisali različne (tobože Srpske) knjige; аli za preveliko čudo!) do danas još nemamo ni jedne knjige da je upravo napisana po srpskoj gramatici, kao što narod govori! Ni jednom spisatelju nije palo na um, da barem za sebe postavi kakvagođ pravila u jeziku, i nji da se drži, nego je pisao svaki po svojoj volji (kako, mu se kad navr pera desilo) takо, kао da naš jezik (osim sviju jezika na ovom svijetu) nikakvi pravila nema! Ovo je od učenih Srbalja prvi opazio G. Arhimandrit Kengelac, kао što kaže u predgovoru svojega jestestvoslovija: „Veći narodi i sami jazičnici knjigi svoja po gramatičijskim pravilam spisaša, u nas po pravilam babi Smiljani pišutsja“

Стефановић, (Караџић), Вук. Српски рјечник, предговор, 1818.

ČINJENICA 5.

Aleksandar Beli} spomiwe da Dani~i} (1867 god. u raspravici pod naslovom | i } u istoriji slovenskih jezika, Rad І 106-123), „sasvim ta~no iznosi da ima i Hrvata u velikom broju koji govore {tokavskim govorom. pa se nikako ne mo`e re~i da su Hrvati samo ~akavci, a da je {tokavski dijalekat samo srpski; Белић Александар. Око нашег кwижевног језика

Prenijeto na hrvatsku latinicu:

Aleksandar Belić spominje da Daničić (1867 god. u raspravici pod naslovom | i } u istoriji slovenskih jezika, Rad І 106-123), „sasvim tačno iznosi da ima i Hrvata u velikom broju koji govore štokavskim govorom, pa se nikako ne može reći da su Hrvati samo čakavci, a da je štokavski dijalekat samo srpski; Белић Александар. Око нашег кwижевног језика

ČINJENICA 6.

„Označeni književni jezik Vuka Karadžića postao je to tek poslije uporne njegove borbe protiv branilaca dotadašnjega književnog jezika u Srba, koji i nije bio neki određeni jezik već, posljednjih decenija XVIII i na početku XIX st., mješavina različitih crkvenoslavenskih elemenata sa srpskim narodnim jezikom.“ (Enciklopedija leksikografskoga zavoda, 7 Raš-zy, 1980., str. 618)

ČINJENICA 7.

„Lalević u podjeljku o povijesti književnoga jezika tvrdi kako je Ljudevit Gaj Hrvatima dao književnu štokavštinu. Jonke odgovara da nije Gaj Hrvatima dao štokavštinu jer je ona stoljećima sastavnim dijelom hrvatskoga jezika i njegove književnosti nego ih je u njoj sve ujedinio.“ (Bašić, Jezik, 2007., 139)

II. Književno stvaralaštvo Dubrovnika

Ivan Gundulić pisao je na hrvatskom jeziku. Milan Rešetar u svojim kritičkim izdanjima sva djela Ivana Gundulića prenio je na ijekavski sa izvornika tamo gdje je pisano hrvatsko jednosložno ie čime je učinjeno nasilje nad jezikom Ivana Gundulića, s određenom namjerom.

Gundulić

No Ivan Rešetar ostavio je i jednu vrijednu opasku govoreći o Gundulićevoj Dubravki te je istaknuo da je u njoj više ikavizama negoli u drugim Gundulićevim djelima.

1. Dubravka, himna slobodi

O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

2. Osman, izvorno-faksimil

 Osman faksimil izvorni

Osman
Spievan po Gosparu…
Givu Frana
Gundulića...

Marin Držić (1508. – 1567.), pisao je na hrvatskom jeziku koji narod srpski ne može razumjeti jer u Srbiji nema tada ni književnoga jezika, ni renesanse, a posebno ne raskošnu dubinu analize gosparskoga ponašanja onda kada je dubrovački čovjek bio na posebnoj visini intelektualnoga poimanja kulture katoličkoga bića onoga vremena.

Držić

Ako samo spomenemo da je William Shakespeare rođen 1564. godine, a to znači tri godine prije nego što je umro Marin Držić, onda to dokazuje svu originalnost u dramskom stvaralaštvu hrvatskoga dramaturga Marina Držića koji nije mogao učiti od Shakespearea nego je Shakespeare mogao učiti od Držića. Mi njih svakako možemo komparirati, dok u Srbiji nema nikoga, budući da tada u Srbiji nema ni književnoga jezika, ni renesanse i ni takvoga vremena za koje je Francuska potvrdila da je renesansa u Hrvatskoj bila na zavidnoj stvaralačkoj visini, a u Hrvatskoj možemo pročitati ovo:

„Visoka kultura renesanse u nas, koja je prožela i književnost, kazalište, glazbu, urbanu ladanjsku i perivojnu arhitekturu svjedoči o svijesti domaćih stvaratelja“ (Vesna Kusin)

III. Znanost u Dubrovniku

Josip Ruđer Bošković (1711. – 1787.)

Ruđer Bošković

U tom i takvom Dubrovniku, u domovini Hrvatskoj, rođen je Josip Ruđer Bošković čiji je materinski jezik bio hrvatski i on je tu u Dubrovniku prva slova učio, i onda pisao na latinskom jeziku, talijanskom jeziku i francuskom jeziku. Bio je isusovac, a taj red ne postoji u srpskom vjerskom ozračju, pa kako onda može isusovac pripadati srpskom načinu razmišljanja kada takvo što srpska autokefalna vjerska baština ne posjeduje?

Velikoga znanstvenika Josipa Ruđera Boškovića, fizičara, matematičara, astronoma, geodeta, pjesnika i filozofa, isusovca, njemački fizičar Nietzsche nazvao je najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut. Engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena, i tako redom pored ostalih...

IV. Komparativno proučavanje književne i jezikoslovne baštine Dubrovnika

To što se na srpskom sveučilištu u Beogradu proučava književna i jezikoslovna baština hrvatskoga grada Dubrovnika, mi komparatisti znamo da se to jednako izučava i znanstveno obrađuje na svim sveučilištima u svijetu gdje postoji katedra za komparativnu ili svjetsku književnost kao i u okviru jezikoslovlja, sve zato što je znanstveno proučavanje i kompariranje književnih ostvarenja i jezikoslovlja svih naroda jedna od zadaća tih i takvih katedri i takvih sveučilišta. Pritom je najvažnije da su znanstveni radovi tih sveučilišta provjerljivi i da su na istinskoj znanstvenoj razini. Srpsko sveučilište nema referencije te kategorije, ako ništa drugo onda samo ovdje navedeni primjeri dokazuju prisvajanje tuđe jezikoslovne, književne i znanstvene baštine. To onda nije znanost nego krađa tuđeg, a za krađu treba odgovarati država Srbija koja je donijela svoj Zakon, a posebno Srpska akademija koja je falsificirala podatke.

Zbog svih znanstvenih činjenica, protiv ovoga problematičnoga pravnog dokumenta Srbije, a ovdje u odgovoru djelomično priloženih, došlo je vrijeme da državi Srbiji i srpskom narodu reknemo i u pravnom obliku:

DOSTA! DOSTA! I DOSTA! U državi Hrvatskoj više nema mjesta za laž!

Mi najoštrije odbacujemo prisvajanje baštine hrvatskoga grada Dubrovnika, jer je to napad na državni hrvatski identitet i njegovu baštinu!

Baštinu hrvatskoga grada Dubrovnika ne možemo dati nikome jer su pod stopama Dubrovnika otisci naših stopa, naših suza i naše krvi od dana kada smo ga branili od stranih najezdi duž njegove povijesti (Mlečani, Turci, Francuzi) do zadnje obrane Dubrovnika od srbo-četničke najezde 1991!

Dubrovnik rat

I na kraju odgovora Srbiji, imamo i ovo:

Dubrovački parac sv. Vlaho stoji na ulazu u grad i pazi da ne uđe lopov.

Pa kako onda Srbija može voditi bitku protiv sv. Vlaha? On stoji na ulazu u grad Dubrovnik od onoga dana kada ga je oslobodio od mletačkih osvajača 3. veljače 971. godine, a danas uz njega stoji UNESCO i cijeli svijet koji zna istinu o gradu Dubrovniku u Hrvatskoj.


 prof.; dipl. bibl. u mirovini Marica Fučkar Marasović

 

 

 

Čet, 18-07-2024, 00:20:41

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.