Višnja Milas Matutinović je bila majka hrabrost, majka svih hrvatskih sinova i kćeri

Mislim da sam jedna od vrlo sretnih žena, jer sam tijekom svog života, a posebno tijekom obrambenog Domovinskog rata, srela ljude - a i danas ih srećem - koji su mi promijenili život. Jedna od takvih bila je Josipa Milas-Matutinović, moja prijateljica koju smo zvali Višnja, jedna posebna majka, posebna žena, hrabra, iznimno inteligentna, znala je u trenu prosuditi situaciju i korektno reagirati, borila se za Hrvatsku uvijek, izvrsno je govorila engleski jezik, dama, a voljela Hrvatsku iznad svega.

Danas se suzno opraštam od moje - naše - Višnje, koja nas je napustila zauvijek 3. prosinca ove godine, opraštam se od žene, koja je zadužila Hrvatsku svojom ljubavlju za sve mlade ročnike u tzv. JNA u času kad se spremao napad na njihovu domovinu Hrvatsku. 18. siječnja 1991, nakon neprospavane noći od brige za svog sina, u času očaja, napisala je proglas: “U ime čovječnosti ne dopustite prolijevanje krvi naših sinova. U ime mira ne tjerajte naše sinove da pucaju u svoju braću, u svoje sestre, u svoje roditelje, u svoje prijatelje. U ime slobode ne dopustite da se politički problemi rješavaju mrtvim tijelima naših sinova. Saberite svoje snage u dijalogu i razumu, budite savjesni prema našim i vašim mladim, nedužnim sinovima…”

Idućeg jutra prije posla otišla je na tadašnji omladinski Radio 101 i ostavila svoje pismo, koje je bilo odmah objavljeno u eteru Radija 101, te je istog jutra nastalo spontano okupljanje i potpisivanje tog apela od majki grada Zagreba na tadašnjem Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića. Majke su pristizale sa svih strana, neke u suzama nudile svoju pomoć, u redu se čekalo za potpisivanje Apela, koji je bila prva spontana građanska inicijativa hrvatskih majki protiv rata prozvana Apelom za mir.

Idućeg dana skupljeno je nevjerojatnih 64.000 potpisa koje su majke Višnja Milas Matutinović, Danijela Furjan, Marija Slišković s drugim majkama odnijele su tadašnjem potpredsjedniku predsjedništva SFRJ Stjepanu Mesiću. Majke su u Apelu tražile poštovanje ljudskoga života te su se zauzimale za svoju djecu, za sve zatočene u JNA vojsci, a Stjepan Mesić je obećao idući dan potpise predati Saveznom sekretaru za narodnu obranu generalu Veljku Kadijeviću u Beogradu...

Tako je počela naša Višnja borbu za svako hrvatsko dijete, i ne samo za svako hrvatsko dijete - već za svako dijete po kasarnama tzv. JNA. Tako je započeo njen rad za njenu domovinu i ništa je nije zaustavljalo. Za Višnjom su krenule druge majke, to su bili dani stvaranja Bedema Ljubavi, udruge žena koje su ljubavlju branile i čuvale svoju domovinu. Višnja je bila predsjednicom Bedema Ljubavi od godine 1992. -1995. Imala sam veliku privilegiju raditi sa Višnjom puno godina, a započela sam taj rad kad smo mi, članice Bedema iz Toronta, odnijele tih 64.000 potpisa onom poznatom Cyrusu Vance-u, generalnom sekretaru UN za Hrvatsku u New York, koji nas je tada primio, saslušao, ali ne mislim da je išta po tome učinio. S nama je bila i dr. Bosanac, čuvena doktorica iz Vukovara, koja je tada puštena iz zatvora - ni na njene suze za nestalim ranjenicima nije reagirao.

Višnjin put je počeo Apelom, a nastavio se svestranim radom na očuvanju mladih života naše djece. Zahvaljujući Višnji i mnogim ženama Bedema ljubavi, njihovim pozivima na suradnju stvorene su udruge po svijetu, tako i u Torontu, Hamiltonu, Ottawi. Višnja nas je došla posjetiti u Torontu i ostavila je snažan dojam na sve nas, jer ona je bila majka hrabrost, majka svih hrvatskih sinova. Ne mogu zaboraviti jednu svjetsku konferenciju u Washingtonu, gdje je Višnja, nakon razgovora s tadašnjim američkim čimbenicima, održala govor o situaciji na Balkanu - a taj dana je bio masakr na sarajevskoj tržnici - digla na noge 1,800 delegata iz svih dijelova svijeta. To isto je postigla svojim mirnim, tihim govorom u Japanu, gdje je govorila majkama svijeta kroz što prolaze hrvatske majke, a posebno vukovarske majke. Nastavila je radom kao zamjenica predsjednice udruge "Žene u Domovinskom ratu", 2005-2021. Nažalost, nije doživjela da djeca u Hrvatskoj uče o mirotvorstvu svoga naroda.

Utihnuo je Višnjin glas nakon obrambenog Domovinskog rata. Višnja se je vratila u obiteljsku sadašnjost, na posao u Enciklopedijski zavod Hrvatske, gdje je marljivo radila na stvaranju prve Hrvatske enciklopedije. Bila sam čvrsto uvjerena da će netko shvatiti kako je važno imati ljude kao Višnja Milas Matutinović, koja je znala reagirati u odlučujućem trenutku onako kako je bilo najbolje - u prvim redovima stvaranja mlade Hrvatske, ali to se nije dogodilo. Bila je zaboravljena kao i mnoge druge žene, koje su mogle puno dati Lijepoj našoj. Mislim da Višnja za svoj rad nije ni medalju dobila i sigurna sam da će 9. prosinca, na njenom pogrebu, biti mnogo žena, ali ne vjerujem da će biti predstavnici hrvatske Vlade, jer Višnja je bila zaboravljena, zajedno sa mnogim hrvatskim ženama, ne samo po Hrvatskoj, već i u diaspori.

Danas mladi koji su došli na naša mjesta ne znaju, a mislim da ni ne žele znati što smo mi - hrvatske žene u Hrvatskoj i po cijelom svijetu, gdje god živimo - učinile za svoju domovinu. Jesmo li možda same krive? Ne znam, ali znam da mi srce plače ne samo za gubitkom prijateljice, moje Višnje Josipe Milas Matutinović, već i za onim što ona nije uspjela učiniti, a mogla je, jer je bila, oprostite mi - pametna, rječita, hrabra hrvatska žena, koja bi, da je bila upotrebljena u pravi čas, na pravom mjestu, uspjela puno više učiniti nego mnogi drugi, koji se busaju u prsa svojim radom, kao napr. onaj predstavnik Hrvatske u Beogradu koji je rekao da je na našem teritoriju bio "građanski rat".

Ne volim izraz "samozatajan", ali takva je bila Višnja Milas Matutinović, tiha, smirena, radišna, dobra. Strašno će mi Višnja nedostajati - a Hrvatska je izgubila nevjerojatnu ženu, čijom zaslugom danas žive mnogi mladi ljudi, a ne znaju da ih je u odlučnom trenutku spasila ta jednostavna, nevjerojatno hrabra žena, moja prijateljica Višnja Josipa Milas Matutinović svojim "Apelom".

U povodu obilježavanja 20. godišnjice te inicijative Skupština grada Zagreba službeno je 18. siječanj 1991. proglasila kao Dan Mirovnih Inicijativa Grada Zagreb

Hvala Ti, Višnja moja, na ljubavi za sve nas, za Hrvatsku, za hrvatske sinove i kćeri. Laka Ti bila hrvatska zemlja u kojoj ćeš počivati. Počivala u miru Božjem.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada