Hajka na plastiku i CO2

Čovjeku se srce steže prateći preko medija tragedije diljem svijeta. Gotovo da nema više kutka na planetu Zemlji gdje možemo reći da smo sigurni. Pa i razvijene bogate zemlje, kao primjerice Njemačka, odjednom su zahvaćene takvom prirodnom katastrofom da se pitamo je li to moguće. Kao da smo naviknuti da se velike nesreće takvih razmjera događaju samo najsiromašnijima negdje u Aziji ili Africi. Žestoka pobuna prirode poplavama, požarima. potresima, neobično visokim i neobično niskim temperaturama naziva se danas klimatskim promjenama. Uspavano čovječanstvo možda se sada probudilo, a možda i nije. U svakom slučaju čini se da je prekasno.

Sjećam se, zahvaljujući svojoj dobi, da je već prije pola stoljeća, ako ne još i prije, Rimski klub upozoravao na neodgovorno iskorištavanje raznih minerala iz Zemlje i na posljedice koje takvo ponašanje može imati. Sjećam se izjave jednog arhitekta da je svaka gradnja zapravo devastacija prirode. Je li takva izjava ikada došla do ušiju današnjih investitora koji nemilice nagrđuju krajolike, a posebno obale mora, ne samo našega Jadranskoga, nepotrebno glomaznim hotelima, asfaltiranjem stijena i koječim drugim što narušava prirodni sklad? A što je s rijekama? Zar one nisu više sposobne apsorbirati oborinske vode? Očito nisu, jer takve se kiše ne pamte. Pa ipak, nešto tu nije u redu. Poznato je da se čovjek znatno upleo u riječne tokove, mijenjajući ih po svojoj volji, gradeći brane gdje treba i ne treba, zatrpavajući korita svime i svačime, gradeći naselja tamo gdje je trebalo ostavljati prostora za uobičajena izlijevanja rijeka. Mogu li se takve «ukroćene» rijeke braniti od silnih kiša? Ne mogu. Razlijevaju se nemilice posvuda. Čovjek, dakako, ima pravo intervenirati u prirodi svojim «ljudskim» doprinosom, ali poštujući prirodne zakone. Stari Egipćani znali su postupati s Nilom gradeći nasipe i odvodne kanale koji su im služili za natapanje oranica. Nama su danas i potoci postali problem. Svojom tehnikom, digitalnom ili bilo kakvom, kao da smo izgubili pravi osjećaj za svijet oko sebe, za biljke i životinje, a i za bližnje.

Imam dojam, a ne želim se praviti ni važna ni mudra, da smo izgubili poštovanje prema  prirodnim ljepotama i zakonitostima uime takozvanog rasta kao da taj rast može biti beskonačan. S drugima se takmičimo u uništavanju Zemlje umjesto da s njima surađujemo u njezinu očuvanju. Što nam znači dobar zrak kod kuće, ako se ljudi guše u susjednoj zemlji? Zar mislimo da samo mi imamo pravo na čisti zrak, a onaj nečisti neka ostane tamo negdje u Kini ili Bangladešu? Poruka indijanskog poglavice iz Seattlea, još sredinom 19. stoljeća, proriče budućnost koja zbog neodgovornog ponašanja neće više biti nalik životu nego preživljavanju. Imao je pravo taj drevni poglavica, jer počeli smo preživljavati. Zar se život današnjih radnih ljudi može zvati životom?

Mislimo da ćemo mnogo učiniti za «zelenu» politiku ako zabranimo poneko loženje peći na drva ili roštiljanje u prirodi, a zažmirimo pred silnom proizvodnjom oružja, njegovom trgovinom i huškanjem na sukobe i ratove. Atomski pokusi, ako se ne varam, i dalje traju unatoč svim pregovorima. Zar mislimo da ćemo hajkom na plastiku i CO2 spasiti planet Zemlju? Plastika je znatno olakšala život čovječanstvu i mnogo toga učinila pristupačnim velikom broju ljudi. Da nema plastike, život bi bio znatno teži i skuplji za većinu ljudi. No zar nije trebalo na vrijeme misliti o njezinu zbrinjavanju i recikliranju? Zar tek danas znamo da je plastika bačena u prirodni okoliš praktički neuništiva, a u moru posebno štetna svemu živom? Reciklirana i dalje može biti korisna. Zar gospoda u tamnim odijelima, s ponekom ženskom osobom među sobom, mogu zabranom spriječiti nešto što je služilo desetljećima? Odgoj za odnos prema planetu Zemlji, prema Zemljinim resursima i ljudskim izumima počinje u vrtićima i mnogo je jeftiniji od birokratskih, pa i problematičnih zabrana. Pokazalo se da tzv. vjetroelektrane više škode prirodi nego što stvaraju potrebnu energiju. One zauzimaju goleme prostore, a za dvadeset godina bit će zrele za otpad. A koliko se cementa, betona i željeza u njih utrošilo, bolje je prešutjeti. Ne vozim auto niti ću ga ikada voziti, ali sumnjam u tzv. električne automobile. Zar njihova proizvodnja ne stvara štetne sastojke možda više nego neka druga? Zar nije pametnije stvarati željeznice i razvijati javni promet? Tko će tada sjesti u vlastiti auto?

U zadnjih desetak godina izgorjelo je diljem svijeta na milijune hektara šuma. A trebalo bi ih čuvati kao zjenicu oka. Vatrogasci ne mogu spasiti ono što može trajna pozornost. Silna tehnologija u stanju je kontrolirati kretanje pojedinaca kao najvještiji špijun, a ne može otkrivati opasnosti za šumsko bogatstvo. Čudno! Sposobni smo za svašta, čak i za šetnju Mjesecom, ali ne za čuvanje šuma.

Boravila sam četiri mjeseca u jednoj od najbogatijih, ako ne i najbogatijoj zemlji svijeta. Nigdje nisam vidjela skromniji, štedljiviji i srdačniji narod. Nigdje nisam mogla jeftinije razgledati muzeje i prirodne ljepote. Nikakva bahatost, nikakva umišljenost, nikakvo razbacivanje. No muka me ulovila kad sam na ulaznim vratima kuće pročitala obavijest da će se na susjednoj kući naknadno staviti 25 balkona i to u predviđenom roku od mjesec i pol. Dakle mjesec i pol prašine i buke! Tko će to izdržati. Skele su stavljene a da ne znam kada i kako. Sasvim nečujno. Radnike gotovo da nisam ni vidjela ni čula. Sve je završeno desetak dana prije roka. Ni buke ni nereda nije bilo. Kako su mogli tako savršeno obaviti tako veliki posao, a da se radnici nisu ni čuli ni vidjeli? Naravno da ih je bilo, ali oni su znali svoj posao. Eto, u tome je stvar. Navikla sam u Zagrebu gledati gradnje koje traju cijelu vječnost uz prašinu i nered, pa i uz neizbježne psovke polupijanih radnika. Netko će reći: lako je Švicarcima, oni nisu imali dva svjetska rata. Držim da naš nemar prema prirodi i odnos prema poslu ništa ne opravdava. Pa ni ratovi.

Da se vratim na plastiku i CO2. Od svih možda i opravdanih zakona i mjera važniji je osobni stav svakog pojedinca. Na svijetu ima, ako se na varam 8 milijardi stanovnika. Kad bi svaki taj stanovnik počeo razumno štedjeti, vjerujem da bi se planet Zemlja počeo oporavljati. Prvi put u životu mogu reći da sam pesimistična. Pohlepa jednih a prikraćenost drugih uvijek stvara napetosti i sukobe u kojima je briga za okoliš zadnja briga. Najveće zemlje svijeta, umjesto da surađuju, konkuriraju jedna drugoj: tko je brži u osvajanju ili bolje reći uništavanju svemira, tko je brži u proizvodnji razornog oružja, tko će gdje izazvati rat da bi se moglo prodati oružje, tko će imati veći utjecaj u Africi ili bilo gdje drugdje, tko će stvarati nemire u inače mirnim zemljama itd. Huškaju se narodi jedni protiv drugih, a priroda bjesni kao nikada.

Gasim struju gdje nepotrebno gori, štedim plin i zimi i ljeti, ventilator mi je više smetao nego što mi je služio za najtoplijeg dana, pa sam ga vratila ljubaznoj osobi, koja mi ga je posudila, pješačim uporno, ne bacam hranu, iako nemam hladnjak, jer kupujem koliko mi treba, čuvam s poštovanjem ono što su stvorile ljudske ruke i ljudski um (knjige), stan mi je pun biljaka, udomila sam i jednu životinju, borim se za svako stablo, za svaki zeleni list, čak sam spremna braniti i susjedovo stablo ako ga netko želi okljaštriti ( jednom sam to vrlo glasno učinila, iako ne volim glasne ispade). Zar se hvalim? Ja kojoj smeta što se danas ljudi na svakom koraku, a pogotovo na ekranima, sami hvale, a sada i sama to činim. Neka svatko to shvati prema svojoj mogućnosti shvaćanja. Govorim kako živim. Najviše sam naučila od siromaštva. Možda takvo ponašanje pojedinca izgleda kao kap u moru potreba. No svaka kap vrijedi kao što i svaki pojedinac vrijedi. Zar se i more ne sastoji od kapi? Vremena su preozbiljna. Netko je rekao da treba imati hrabrosti i poslužiti se svojim zdravim razumom. Očito je to jedan od najboljih savjeta današnjem čovjeku.

Ljiljana Matković-Vlašić
članica DHK