Hrvatsko proljeće

U kino dvorani Studentskoga centra u Zagrebu održana je 22. i 23. studenoga znanstveno-kulturna manifestacija pod gornjim naslovom, u povodu 50. obljetnice proglašenja studentskoga štrajka na Hrvatskom sveučilištu. Na istome mjestu, znači, gdje je štrajk obznanjen u hladnim i sivim danima 1971. kada se već hvatao sumrak velike preporodne epopeje nazvane Hrvatskim proljećem.

Sveobuhvatna i dobro strukturirana manifestacija podijeljena je u trinaest sjednica s čak 56 izlaganja uglednih autora, mnogi od kojih su sudjelovali i u programsko-organizacijskom odboru pod ravnanjem prof. dr. Ante Čovića.

Pokrovitelji manifestacije: Sveučilište u Zagrebu i predsjednik RH Zoran Milanović.

Na otvaranju su uvodne i pozdravne riječi uputili Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, Dinko Čutura, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva i Mirko Bošnjak, ravnatelj Studentskoga centra. Ante Čović, koji je nastupio u ulozi moderatora i Damir Boras prisjetili su se dana prije pedeset godina kada su stajali, svaki ispred svoga stupa u krcatoj dvorani, toliko prepunoj studenata da su se stupovi znojili, kako rekoše. Miro Gavran je u dojmljivom tekstu opisao kako je kao desetgodišnji dječak ne razumijevajući još realnost bio svjedokom da je njegova sestra, studentica, donosila iz Zagreba šapirografirane listine, a roditelji zabrinuto čitali, u strahu kako će sve završiti. Dinko Čutura upozorio je da u Hrvatskom državnom arhivu još ima nebrojeno dokumenata iz toga doba, neiscrpan izvor za proučavanje, spomenuo i Banca koji je radio na knjizi o Proljeću, ali je preminuo napisavši tek dva poglavlja.

U dvorani je bio i Dražen Budiša, prvi čovjek studentske dimenzije Hrvatskoga proljeća, te još neki živi istaknuti studentski proljećari, poput Ante Žužula. U filmu Jakova Sedlara o Proljeću, dokumentarcu koji je prikazan nakon spomenutih govora, opširno je tumačio događaje Ivan Zvonimir Čičak, izjave su dali Goran Dodig čija je uloga u studentskom pokretu bila značajna, te spomenuti Žužul, posebno o atmosferi u kojoj je Čičak izabran za studentskog prorektora protiv volje Partije, to jest u glasovanju je partija prvi put nakon rata pobijedila partiju, a snimljena je i izjava nećaka Marka i Vladimira Veselice o njihovu martiriju. Film je, u cijelosti, objektivna kronologija zbivanja u Hrvatskoj od tzv. privredne reforme sredinom šezdesetih, stanovite relaksacije društvenoga života u drugoj polovici toga desetljeća, s poantom u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika koja je bila uvertira u Hrvatsko proljeće. Povijesne filmske snimke prate tekst, lica studentskoga mnoštva u krupnom planu, studentske vođe, istaknute intelektualce i profesore, matičare poput Gotovca, i predstavnike reformskoga krila tadanje partije, poglavito Tripala i Savke Dapčević Kučar čiji govor na tadanjem Trgu Republike – u filmu istaknut – i u današnje vrijeme budi emocije. Uloga diktatora Broza točno je opisana, od naoko srdačne potpore zbivanjima u Hrvatskoj, pa do provale staljinističkoga nasilja, potaknute i srbijanskim (vojnim) ultimatumom kojemu se pokorio da spasi vlastitu kožu. Studenti uhićeni, zatim i profesori, intelektualci strpani u izmišljeni „komitet pedesetorice“ (u kojemu je naravno i Franjo Tuđman, s njim i Vlatko Pavletić, Gotovac, te oba Veselice), a zatim u kazamate. Udba traži oružje, glavna su pitanja gdje je ključ. Koji ključ? Ključ skladišta oružja. Nema ga, ali su presude drakonske, najvišu kaznu dobiva Marko Veselica, dvanaest godina robije.

Ono što danas, gledajući i slušajući spomenuti film najviše intrigira, svakako je neobična politička zrelost studentskih vođa, koja proizlazi iz gotovo svake njihove zabilježene rečenice. Jasnoća govora, odvažnost i oštroumnost u izlaganju ciljeva.

Toliko o filmu. U popisu sudionika (njih 56 ,kako je rečeno) manifestacije Hrvatsko proljeće i hrvatska država imena su poznata i izvan akademske zajednice, poput Nataše Bašić, Ante Čovića, Marija Grčevića, Tomislava Jonjića, Josipa Jurčevića, Željka Krušelja, Mile Pešorde, Stjepana Šterca, Ivana Turudića, te Tomislava Žigmanova, vođe Hrvata u Vojvodini (slomom Hrvatskoga proljeća slomljeni su i njegovi odrazi u Bačkoj s tragičnim ishodima, a posljedice su vidljive i nakon pedeset godina).

U predvorju kina u Studentskom centru postavljena je izložba fotografija i dokumenata o Hrvatskom proljeću. Tiskana je i knjižica s temama i sažetim sadržajem izlaganja sudionika. (h. ž.)