Katolička vjera: svjetska, univerzalna i univerzalistička

Današnja civilizacija se odlikuje time da je upravljena na ovozemaljski svijet kao jedinu Sabolstvarnost. Slikovito rečeno: ljudi hodaju životnim putem upravljenih očiju prema „zemlji“, a ne prema „nebu“, ljudi traže rješenje svojih problema isključivo vlastitim sposobnostima i rijetko uz pomoć Božju. Time je učinjen jedan problematičan automatizam u razvoju svijesti društva i u pitanju temeljnih vrednota na kojima bi se vršilo oblikovanje društva i međusobnih odnosa. Osobna sloboda u izboru vlastitog koncepta života smatra se najvišim autoritetom. Nijednom autoritetu „izvana“ ne dopušta se direktni zahvat u ustanovljenje stila ili modela života. Isto tako, upravo logički, ne dopušta se proklamiranje i propagiranje jednog modela života kao jedino ispravnog i istinitog. Umjesto toga se prihvaća stajalište da je svaka vrsta koncepta života u sebi valjana i u usporedbi s drugima jednakopravna. Lako je uvidjeti da svaki koncept života, koji nešto drži do sebe, prije svega koncept na temelju vjere ili religije, vidi veliki problem u opisanom stanju današnjeg društva. To vrijedi na poseban način za kršćansku katoličku vjeru. Što činiti i kako se postaviti prema tom problemu?

Kršćanin mora prihvatiti borbu ideja 

Kršćanska katolička vjera je po svojoj naravi svjetska, univerzalna i univerzalistička vjera. To proizlazi iz Kristove volje i naredbe: „Idite i naučavajte sve narode“. Vjernik zna da istina kršćanske vjere neće biti prihvaćena u svijetu bez velikih poteškoća i žrtvi: „Mene su progonili, i vas će progoniti. Mene su mrzili, i vas će mrziti“. Današnji kršćanski vjernik zna još nešto: da vjera neće biti nikada prihvaćena samo sposobnostima nas vjernika. Čovjek postaje kršćanskim vjernikom darom Božje milosti, a ne snagom argumenta. Slično možemo reći i za nevjeru: nevjernikom vjerase ne postaje snagom argumenta razuma. Nevjera se događa u prilikama i neprilikama osobnog života slobodnom i manje slobodnom odlukom svakog čovjeka prema izreci Evanđelja: „Ljudi su voljeli više tamu nego svjetlo.“ Da danas mnogi ljudi biraju nevjeru i time tamu u biblijskom smislu riječi, je očigledna činjenica. Kršćanski katolički vjernik je po naravi navjestitelj Božjih istina u društvu, u kojem živi jer želi svakom čovjeku sreću i spas, i jer je uvjeren da je kršćanska vjera put do tog spasa. Kršćanin mora prihvatiti borbu ideja jer je ona bitna značajka slobodnog društva.

Naviještati istinu nikada nije na štetu društvenog mira nego je baš obratno: zabranjivati ili onemogućavati naviještanje vjerskih istina je kršenje slobode čovjeka i narušavanje mira zajedničkog života. Da se naviještanje istina vjere mora događati u obliku dijaloga, razumije se po sebi. No, sudjelovati na dijalogu različitih svjetonazora ili religija ne smije biti znak da kršćani nisu sigurni u istine svoje vjere ili da ih stavljaju na dispoziciju kao rezultata dijaloga. Kršćanski vjernik će trajno i otvoreno pokazivati želju da drugi spoznaju spasiteljsku narav i moć kršćanske vjere i da ju slobodnom odlukom prihvate. Što vrijedi za temeljne istine vjere i njihovo naviještanje, to također vrijedi za ulogu vjernika u oblikovanju zajedničkog dobra snagom morala i etike. Vjernici imaju određena moralna uvjerenja i određene vrednote života koji proističu iz istine vjere. Kršćani su uvjereni da su kršćanski katolički moral i kršćanska katolička etika univerzalni, to će reći da oni žele takvo društvo koje se temelji na kršćanskim vrednotama. Zašto? Zato jer vjeruju da, primjerice, vršenje Deset zapovijedi Božjih i ponašanje na osnovi ljubavi bližnjega čine zajednički život slobodnijim, uspješnijim, zadovoljnijim, pravednijim, sigurnijim, radosnijim. I to za sve bez razlike, ali specijalno za one najslabije, za patnike i za najmanje u društvu. Kršćani katolici su uvjerenja da je taj kršćanski moralno-etički model života prihvatljiv svakom razumnom čovjeku i time cjelokupnom društvu. Kršćanska etika i kršćanske vrednote su u skladu ne samo s ljudskim pravima nego one su u dijetebiti osnovica ljudskih prava i njihova garancija. Stoga su ona obvezatna za sve ljude svijeta. Uzmimo kao primjer pravo na život svakog čovjeka. Kršćanska etika i moral traže da se svakog čovjeka poštuje kao osobu i to od prvog časa začeća do posljednjeg životnog daha. Tu je razlog da mi kršćani katolici tražimo da država pruža pravnu zaštitu ljudskom biću od začeća do fizičke smrti. Pobačaj smatramo nasiljem i ubojstvom. Protiv gaženja tog prava na život čovjeka, kršćanski vjernici će se boriti svim legalnim i legitimnim sredstvima. Kao građani imamo na to pravo pa makar iz toga nastane politički konflikt velikih razmjera.

Odakle nam ta sigurnost da smo u pravu i da je to na dobro čovjeka? Odatle, jer to nalaže Bog Stvoritelj čovjeka, i jer to nalaže ljudski razum. Oni, koji zastupaju suprotno, ne mogu svoj stav opravdavati razumom. Oni to niti ne pokušavaju nego se za svoje čine pozivaju na osobnu slobodu: „To činim jer činim što ja hoću. Moj trbuh pripada meni“. Tako je glasio slogan žena u demonstracijama za pravo na pobačaj. Tako se, nažalost, i danas opravdava pobačaj: „To je moja stvar, to je moj izbor“, tvrde žene u diskusijama. Najvjerojatnije nisu svjesne što zapravo time tvrde. Mi kršćani moramo njima, mnogim našim suvremenicima i specijalno liberalno-ljevičarskim političkim i kulturnim snagama trajno, jasno i glasno ponavljati: Gospodar života i smrti niste vi nego Bog. Vaši čini su zlo za vas same i za čitavo društvo. Vi ste suradnice/-ci u ostvarenju „civilizacije smrti“ (papa Ivan Pavao II.). Što radite nije dokaz moralno-intelektualne slobode nego racionalizirane samovolje. Mi, katolici, smo za kulturu života. U borbi protiv kulture smrti nema kompromisa. Mi kršćani katolici se ovdje nužno podsjećamo na Isusove riječi: „Nisam došao da donesem mir nego mač“.(Mt 10,34).

Kultura traženja istine

Danas vlada uvjerenje da je jedino ispravno i korektno stajalište ono koje je liberalno, koje prihvaća drugog kao drukčijeg i koje se ne muči pitanjem da li je nešto istinito ili nije, da li je nešto moralno dobro ili nije. To su, naime, stvari privatnog života, kaže liberalno-ljevičarski čovjek. Za njega vrijedi pravilo da mišljenje mora biti korektno, da ponašanje mora biti korektno, i to je sve. A što je to korektno mišljenje, ponašanje? Tko to određuje? Naravno, politika, objavljeno mišljenje virtualne većine, ankete. Ta okolnost omogućuje da liberalizam postaje neliberalan, netolerantan. Doživljavamo da danas vladaju u društvu neliberalne ideje koje propagiraju liberalne stranke. Ta vrsta paradoksa je moguća, jer vlada liberalistički univerzalizam, koji ne dozvoljava da prodru u javnost ideje, koje nisu iz liberalnog tabora. To vrijedi prije svega za ideje iz kršćanskog svjetonazora. Biti liberalan je klasično predstavljalo humanističku krepost u odnosu među ljudima. Načelo je glasilo: „Svaki neka bude sretan po svom ukusu“. Danas je posve drukčije. Stoga pitamo, što su to zapravo liberalne ideje? Što to znači imati liberalne ideje i živjeti po njima? Goethe„Kada čujem o liberalnim idejama, stalno se čudim, kako se čovjek dade zabavljati tim praznim blebetanjem. Ideja ne smije biti liberalna. Ideja mora biti snažna, valjana, u sebi uvjerljiva da bi ispunila božansku zadaću, a ta je da bude plodonosna“. Goethe, kao i mnogi svijetli mislioci danas, drže govor današnjih liberalnih stranaka neliberalnim i netolerantnim. Biti liberalan nije više znak i dokaz humanosti i volje za traženjem istine, nego ideološko-politički put doći na vlast ili ostati na vlasti s namjerom oblikovati društvo po svom idejnom projektu u korist vlastitih interesa. Zaboravlja se na kulturu traženja istine.

Bilo koja ideja, koja se smatra istinitom, vodi u razlikovanje između istinitog i krivog. Ideja ne može biti tolerantna. Ljudi moraju biti tolerantni jedan prema drugome pa i onda ako smatraju da je ideja drugoga kriva. Samo u tom slučaju može se jedna ideja mjeriti s drugom po duhovnoj snazi koja je u njoj. Borba ideja je borba za istinu, a ne za vlašću. U toj borbi ne smiju padati ljudske glave nego moraju nestati neistine i laži iz ljudskih glava. Dok se to ne događa među ljudima, i to slobodno u dijalogu na osnovi poštivanja čovjeka kao ljudske osobe i na osnovi dobre volje željeti saznati istinu i biti spreman prihvatiti spoznatu istinu, ne će biti mira među ljudima… Izgleda po svemu, što doživljavamo u naše vrijeme, da smo do takvog razumnog i božjeg stajališta još jako daleko. Nedostaje nam kultura traženja istine. Da ljude treba k njoj privoditi, pokazuje nam činjenica u obliku slijedećeg pitanja: kako je moguće da ljudi tako proturječno misle o zajedničkim stvarima njihove egzistencije? Ta radi se zapravo o istoj stvarnosti o kojoj misle i na koju misle. Imaju razum kao razumna bića i njihov duh se ravna po istoj logici. Pretpostavimo da su nošeni istom voljom da spoznaju istinu. Teoretski rečeno: ako prihvaćamo ova pitanja kao ispravna i ako potvrdimo da tome jest tako, onda borbe ideja, prije svega one borbe, u kojoj padaju glave, ne bi smjelo biti među nama. Najlakše bi bilo odgovoriti pomoću naturalizma - ili socijalnog darvinizma - koji uči da u Prirodi (naravi) svuda vlada borba svakog protiv svakog, pa je tako i među ljudima. Ali moramo reći da čovjek ipak nije samo „životinja“ nego „razumna životinja“. I taj njegov „razum“ jest u stanju spoznati jednu drugu logiku izgradnje međuljudskih odnosa, a ne samo logiku borbe na život i smrt. Zašto dolazi, dakle, do različitih i suprotnih mišljenja usprkos navedenih zajedničkih pretpostavki, možemo konačno shvatiti s unošenjem slobode u strukturu ljudskog bića. Čovjek može svojoj spoznaji nametnuti različite prepreke i zapreke. Čovjek može spoznatoj istini reći da je neće prihvatiti. To je čin volje, koji ima izvor u oblikovanom karakteru čovjeka kojega on kao slobodno biće može slijediti. Različiti motivi su na djelu kod procesa spoznaje: želje i strahovanja, naklonost i odbojnost, skriveni i javni interesi. No, u slučaju konfrontacije s drugim nositeljem spoznaje ne mora doći do fizičkog sukoba. Razum i slobodna volja mogu se odlučiti za put bez nasilja; za put razgovora, za put dijaloga. Razgovor pak ima samo onda smisla ako obje strane imaju dobru i iskrenu volju za traženjem istine. Plod i rezultat takvog stava biti će „mirna koegzistencija“ na putu traženja istine. Time smo već Križpostigli nešto dobrog: htjeti tražiti istinu, i to omogućiti svakom čovjeku, je znak visoke kulture, koja bi trebala biti sadržaj demokracije. No, naša problematika oko spoznaje i suživota nije time riješena. Ona može biti definitivno riješena tek onda kada je nađena „istina“ koju prihvaćaju obje strane ili bolje rečeno koju prihvaća cijela politička zajednica. To bi bilo idealno.

Nažalost, za civilizaciju kakvu smo ju stvorili, ta je želja iluzija. Stoga se moramo dati voditi etikom dužnosti vršiti učinkoviti otpor svakoj vrsti neistine. Tim više ako smatramo da smo sa svima braća i sestre ili prijatelji. Istina treba imati prioritet pred svakom drugom odlukom. Važno je da budemo takvog moralnog uvjerenja koje nam zabranjuje učiniti iz te situacije neprijateljstvo među stranama. Pravi dijalog se odlikuje time da poštujem drugoga u njegovom mišljenju i s njegovim mišljenjem, iako odbacujem sadržaj njegovog mišljenja kao neistinu. Moralno načelo traži od mene da nikada ne pristanem na ono, što sam spoznao kao krivo ili loše. Stoga ću osuditi mišljenje svog prijatelja jer je neistina. Ali njega neću osuditi niti odbaciti.Hoće li će moći ostati i dalje moj prijatelj, to je pitanje psihologije. Ali ja ga sigurno neću učiniti svojim neprijateljem. Borba mišljenja će ići dalje. No, ona ni u kojem času neće postati borba na život i smrt. Takav stav će kršćanin katolik zauzeti ne samo za volju tolerancije i poštovanja drugoga kao slike Božje. Takav stav ću kao vjernik-katolik zauzeti radi toga jer vjerujem da Bog neće čovjeka odbaciti samo zato jer ne poznaje kršćansku vjeru budući da je odrastao u drugoj religiji ili jer je odrastao u ateističkoj obitelji i sl. Time nikako ne želim reći da su sve religije jednako istinite i da su svi mogući svjetonazori jednako vrijedni i istiniti. Mi kršćani vjerujemo da spas čovjeka ovisi o spoznaji i prihvaćanju jedine Istine, a to je Isus Krist. Unaprijed se odlučiti za agnosticizam, za ateizam ili za relativizam je dokaz da čovjek nema volje tražiti Istinu, što je isto kao i reći da ga pitanje spasa ne zanima. Protiv slobode čovjeka neće niti Bog primijeniti prisilu na spasenje.

Odatle zaključujemo da nije istina da je već unaprijed odlučeno da će se svi ljudi spasiti. Bog ljubi svakog čovjeka i hoće da se svaki čovjek spasi. To će se ostvariti ako čovjek slobodno i iskreno želi Božje spasenje. Izgubljeni sin iz Evanđelja je uvjerljiva paradigma za ovaj odnos čovjeka prema spasu. Da izgubljeni sin nije pokucao na vrata kuće oca; da se nije bacio na koljena skrušeno moleći za oproštenje, otac ne bi mogao podići i zagrliti sina vrativši mu pravo na stanovanje u domu oca sa svim radostima i pravima. Spoznaja sina da je pogriješio i slobodna zamolba za oproštenje omogućile su ocu da iskaže svoju ljubav i milosrđe prema izgubljenom sinu. Milost i praštanje jesu Božji dar. Ali ipak taj dar nije besplatan.

dr. Josip Sabol

Sub, 23-10-2021, 03:02:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.